Nedavni susret Trumpa i Putina, poprilično očekivano, nije urodio plodom, odnosno nije doveo do dogovora o primirju u Ukrajini. Međutim znak je širih promjena u međunarodnim odnosima. Multilateralno djelovanje kroz, primjerice, Ujedinjene narode sve više zamjenjuje realpolitika te se očituje u transakcijskoj diplomaciji. Jednako kao što carinskim ratovima nastoji iskamčiti povoljnije uvjete za američke proizvođače i natjerati seljenje proizvodnje natrag u Sjedinjene Države, Trump se po pitanju Ukrajine kreće smjerom postizanja izravnih dogovora u kojima za svaku pomoć traži nešto zauzvrat. To je već viđeno u travanjskom sporazumu o ukrajinskim mineralima.

Aljaški sastanak s Putinom simbolički je zanimljiv jer se radi o teritoriju koji su 1867. Amerikanci kupili od Rusa, a danas državni teritorij ponovno postaje predmetom potencijalnih zamjena ili navodnih kupnji – od Trumpovih začudnih priča o Grenlandu i Panamskom kanalu do ideja o davanju dijela ukrajinskog teritorija u zamjenu za mir ili barem privid mira. Putin je pri dolasku na sastanak u Anchorage, najveći aljaški grad, položio cvijeće na grobovima sovjetskih pilota koji su sudjelovali u zračnom mostu za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada su Amerika i Rusija bile saveznice u borbi protiv sila Osovine. Osim toga, oko četiri posto stanovnika Aljaske pripadnici su Ruske pravoslavne crkve.

Preokret u javnom mnijenju

Kakav je kontekst u kojemu se odvijaju pregovori na vrhu te bi trebali dovesti barem do zamrzavanja rata u Ukrajini?

Ukrajinci su uvelike iscrpljeni od ratovanja, a prema nedavnom istraživanju javnoga mnijenja, koje je proveo Gallup, gotovo 70 posto ispitanika podupire dogovor o prekidu vatre (što bi impliciralo i pristanak na zamrzavanje bojišnice, tj. gubitak značajnog dijela zemlje). Prema istim izvorima, na početku rata, 2022. godine, samo 20 posto ispitanika bilo je takvog stava. Pored toga, samo pet posto ispitanika smatra kako je 'vrlo vjerojatno' da će u idućih dvanaest mjeseci doći do trajnog prekida ratovanja. Nadalje, Ukrajinci su uvelike razočarani američkom ulogom, premda i dalje očekuju da Washington ima presudnu riječ u mirovnim pregovorima. Naposljetku, nade u članstvo u NATO-u i Europskoj uniji pale su u sasvim drugi plan.

U glibu

U vojnom smislu se ususret jeseni može reći da je ukrajinska obrana uvelike zaglibila. Najžešće borbe vode se oko gradova Pokrovsk, Časiv Jar i Toreck. Rusi pokušavaju probiti ukrajinsku obranu malim diverzantskim skupinama, koristeći pritom klizne bombe, a njihova vojska sve više koristi i napade dronovima, oslanjajući se na lokalizaciju iranske tehnologije. Premda ima ogromnu brojčanu nadmoć i industrijske kapacitete, pitanje je koliko dugo može održavati ovaj tempo. Na ratištu se nalazi oko 10 do 15 tisuća sjevernokorejskih vojnika, s time da su njihovi gubitci izrazito visoki. Također, topničke granate koje šalje Sjeverna Koreja izrazito su loše kvalitete, do te mjere da polovica njih promaši. Rusi uvelike napreduju posljednjih mjeseci, no istovremeno imaju velike gubitke u mehanizaciji, što uvelike uključuje i Crnomorsku flotu.

Ukrajince muči kriza mobilizacije svježeg ljudstva, a loše upravljanje i korupcija doprinose problemima u popunjavanju pješaštva. Uz to, odgovornost za regrutaciju i logistiku krajnje je decentralizirana, što znači da postoje velike razlike između elitnih i ostalih vojnih postrojbi, što dovodi do dodatnih slabosti u obrambenim linijama, a to Rusija obilato iskorištava. Problem je i u napetostima koje često postoje između zapovjedništva i običnih vojnika. Nasuprot tome, Ukrajina stalno radi iskorake u tehničkim inovacijama (bespilotne letjelice, samohodna vozila) te kvalitetno koristi prednosti asimetričnog ratovanja. Također, duboki udari na ruskom teritoriju podigli su im samosvijest i predstavljaju simbolične udarce navodnoj premoći Moskve.

Obje strane su logistički tanko razvučene, a humanitarna situacija za ukrajinske civile samo se pogoršava. U prvoj polovici ove godine broj civilnih žrtava povećao se za 37 posto naspram istog perioda lanjske godine.

Do prosinca 2024. godine Europa je osigurala ukupno oko 132 milijarde eura vojne pomoći (što uključuje neizravnu pomoć, onu koja nije nužno vezana uz nabavu oružja), a Amerikanci oko 114 milijardi eura. Tijekom svibnja i lipnja ove godine Europa je zadržala visoku razinu pomoći ukrajinskim ratnim naporima od ukupno 10,5 milijardi eura, s time da to uključuje pojačanu suradnju u vojnoj industriji i postupan prelazak Europe na ekonomiju ratne proizvodnje. Amerikanci su pak, vođeni Trumpovim zaokretom, vojnu pomoć preokrenuli u prodaju, odnosno isporuku naoružanja vezuju uz druge ekonomske sporazume, poput onog o eksploataciji rijetkih minerala.

Kako dalje?

Europska pozicija, što uključuje Europsku komisiju te ključne zemlje članice, Njemačku i Francusku, ali i Ujedinjeno Kraljevstvo – koje nakon Brexita sada zbog Ukrajine tijesno, barem u vanjskopolitičkim pitanjima, surađuje s EU-om – ostaje jasna. Ne pristaje se na pregovore o teritorijalnim pitanjima prije prekida vatre te se inzistira na poštivanju ukrajinskog suvereniteta u međunarodno priznatim granicama. Pa ipak, ljudi poput glavnog tajnika NATO-a, dugogodišnjeg nizozemskog premijera Marka Ruttea, dali su posljednjih mjeseci naslutiti da bi mogli prihvatiti činjenice na terenu, tj. priznati de facto rusku kontrolu nad dijelovima Ukrajine, ali ne i pravno se usuglasiti s njom. To bi bilo na tragu takozvanog ciparskog modela.

Trump u zamjenu za mir i otvaranje perspektive snažnog ekonomskog zamaha obnovom i razvojem zemlje pokazuje jasnu spremnost trgovanja ukrajinskim teritorijem. Iako na aljaškom sastanku nije pristao na ruske zahtjeve i uvjete, nije ni kategorički odbacio Putinov stav da bi cijeli Donbas (regije Doneck i Luhansk) trebao pripasti Rusiji, a u južnim regijama, Hersonu i Zaporižji, zamrznula bi se bojišnica, čime bi se uvelike ostvarili izvorni ciljevi iz 2014. godine kada se govorilo o Novorosiji, širokom pojasu od Odese do Harkiva, koji je nakon pobune proruskih snaga treba biti otrgnut od vlasti u Kijevu.

Premda su se sudionici sastanka u Anchorageu na kraju poigravali mišlju da će se njihov idući susret odviti u Moskvi, puno je realnije očekivati trojni sastanak Trump – Putin – Zelenski. U igri je nekoliko europskih lokacija, među kojima su Ženeva, Rim, Helsinki, ali i Budimpešta. Zelenski bi rado da to bude Rim, poglavito zbog uloge Pape, dok bi Rusima više odgovarala neutralna Švicarska. Helsinki bi tradicionalno bio dobro mjesto za sastanak Amerikanaca i Rusa, no otkad su u NATO-u, stvari su se stubokom promijenile. Budimpešta bi bila zanimljiv izbor, uzme li se u obzir to da premijer Orbán uporno igra ulogu crne ovce u Europskoj uniji te nacionalne energetske interese stavlja ispred zajedničkih europskih napora oko obrane Ukrajine.

Ako bi se postigao dogovor kojim bi i formalno bio priznat suverenitet Rusije nad bilo kojim dijelom Ukrajine, to bi značilo radikalan rez u međunarodnom poretku te bi bio put prema povratku u anarhično stanje u kojemu međunarodne norme, režimi i organizacije ne mogu jamčiti nepovredivost granica, već zadnju riječ imaju izravni dogovori velesila.

Zelenski - Trump

U međuvremenu se Zelenski sastao s Trumpom, a u Bijelu kuću doletjeli su i ključni europski lideri, poput Starmera, Macrona i Merza, da bi dali podršku ukrajinskim naporima. Sastanak je protekao u sasvim drugačijem tonu nego onaj u veljači. Zelenski je, primjerice, navukao odijelo, trudeći se ničime ne provocirati domaćina. Ono što je najviše odjeknulo i u Europi i u Kremlju jest Trumpova jasna izjava da je Amerika spremna nakon prekida sukoba igrati ključnu ulogu u pružanju sigurnosnih jamstava Ukrajini, premda od europskih saveznika očekuje da oni tvore prvu crtu obrane. Pored toga, Trump je, nasuprot sastanku na Aljasci, govorio o postojećem stanju na bojišnici i mogućnosti zamjene teritorija (Ukrajinci bi se povukli iz Kurske oblasti i zauzvrat bi nešto dobili na svom terenu), a ne bi se, kako je Putin istaknuo i kako priželjkuje, pregovaralo o čitavom Donbasu, premda ruska vojska ne kontrolira njegov značajan dio na sjeveru i zapadu.

Nije još jasno o kakvim bi se sigurnosnim jamstvima radilo, a europski saveznici još su nepovjerljivi prema drugačijim tonovima američkog predsjednika. No Kremlj je svakako uznemiren ikakvom mogućnošću stacioniranja zapadnih snaga na teritoriju Ukrajine. Ovaj sastanak bi, za razliku od aljaškog, ustvari mogao biti stvarni proboj, no to je još prerano reći.