Najdugovječniji europski premijer nije izdržao pod naletom nabujale Tise te nakon 16 godina Viktor Orbán silazi s mjesta šefa mađarske vlade. Njegov izazivač, Péter Magyar, sa Strankom poštovanja i slobode (Tisza), čije ime asocira na drugu po dužini mađarsku rijeku, pobijedio je jer su birači odlučili kazniti korupciju i pokušati popraviti uzdrmane institucije, a ne zato što su nužno htjeli veliki ideološki zaokret. Tisza i Magyar su centristička verzija Fidesza, čvrsto u krilu euroatlantskih integracija i Europske pučke stranke, a istovremeno su ovi izbori izbacili iz parlamenta sve stranke lijevo od centra.

Izborni sustav: Kada izgubiš po vlastitim pravilima

Nakon izmjene Ustava 2012. godine te stupanja na snagu novog izbornog zakona 2014. godine, Orbán je upravo s postojećim kombiniranim izbornim sustavom, a on unatoč kompenzacijskom mehanizmu ima snažne disproporcijske učinke, zacementirao dvotrećinsku većinu svojeg Fidesza (s malim demokršćanskim koalicijskim partnerom, strankom KDNP). Sada je taj isti izborni sustav kumovao tome da je Magyarova stranka dosegla dvotrećinsku većinu.

Dvotrećinska većina kao brana promjeni ustava i organskih zakona, kao i smjenama u ključnim javnim institucijama, trebala je biti zalog kontinuiteta Fideszova utjecaja na mađarsku politiku, pravosuđe i javne financije čak i u slučaju silaska s vlasti. Organski zakoni uključuju niz pravnih regulativa koje se tiču izbornog zakona, medijskog sustava, javnih financija, obiteljskog zakonodavstva te odnosa države i vjerskih zajednica. Sada i to lagano otpada jer će Tisza imati potrebnu većinu u parlamentu.

Sustav koji je trebao spriječiti ili barem ublažiti poraz spada u kombinirane izborne sustave koji imaju pretežito većinske učinke. Parlament ima 199 zastupnika, od kojih se 106 bira u jednomandatnim izbornim okruzima, a preostalih 93 s nacionalne liste. Mandati s nacionalne liste dijele se prema D'Hondtovoj metodi listama koje na razini Mađarske dobiju pet posto, s time da koalicijske liste dviju stranaka moraju preskočiti prag od 10, a one od tri ili više čak od 15 posto.

Liste nacionalnih manjina (13 službeno priznatih, uključujući hrvatsku manjinu) natječu se u listovnom dijelu izbora, s time da za mandat trebaju osvojiti četvrtinu glasova koji su prosječno potrebni za listovni mandat (broj danih glasova podijeljen s 93). Ako ne uspiju u tome, manjinski kandidat mogu djelovati kao manjinski glasnogovornici koji imaju pravo raspravnog sudjelovanja u radu parlamenta, ali bez prava glasa.

Kompenzacijski mehanizam između većinskog (jednomandatni okruzi) i listovnog (nacionalna lista) segmenta izbornog sustava funkcionira na temelju takozvanog scorpora (tal. prijenos glasova), s time da se uspjehu svake nacionalne liste pripisuju glasovi njihovih kandidata u jednomandatnim okruzima koji nisu osvojili mandat, kao i višak glasova pobjedničkih kandidata (razlika između broja osvojenih glasova i glasova za drugoplasiranog kandidata). Na taj način pobjednička lista dobiva dodatan boost u glasovima te posljedično u mandatima, čime konačni rezultati postaju poprilično disproporcionalni, tj. natpredstavljaju izbornog pobjednika.

Veliku ulogu na izborima (nevjerojatno veću nego u Hrvatskoj, usprkos javnoj percepciji) imaju birači koji žive u inozemstvu. Budući da su većina njih pripadnici mađarske manjine u susjednim zemljama (Ukrajina, Slovačka, Rumunjska, Srbija, Hrvatska), a ne klasična dijaspora, njihovi glasovi mogu biti presudni u listovnom segmentu natjecanja.

U vrijeme zaključenja ovog teksta bilo je prebrojano 98,94 posto glasova. Kada budu prebrojani svi glasački listići iz inozemstva i iduće subote budu poznati konačni izborni rezultati, nije nemoguće da inozemni birači skloni Orbánu donekle preokrenu rezultat, no teško je očekivati da će se raditi o više od četiri do pet mandata. Šanse da Tisza ne postigne naposljetku dvotrećinsku većinu iznose 10 do 15 posto.

Zašto je Orbán izgubio sada, a nije 2022.?

Odgovor na to pitanje leži u kombinaciji političke strategije i društvenog konteksta.

Na izborima 2022. godine oporba je nastupila kao široka koalicija različitih stranaka, od lijevih do desnih, okupljenih pod platformom Ujedinjeni za Mađarsku. Ta je koalicija bila racionalna iz perspektive matematike izbornog sustava, ali politički neuvjerljiva. Birači nisu vjerovali da takva heterogena struktura može stabilno vladati.

Godine 2026. situacija je bila bitno drukčija. Péter Magyar nije pokušao ujediniti sve, već pojednostaviti političku ponudu. Njegova stranka Tisza nastupila je kao jedinstvena alternativa, bez ideološke konfuzije, jasno pozicionirana na umjerenom desnom centru, privržena Europskoj uniji, ali i NATO-u te predana mainstream, briselskom shvaćanju suvremene liberalne demokracije. Kao bivši insajder tog sustava, Magyar je imao dodatnu prednost u pogledu vjerodostojnosti. Nije bio 'stranac', nego netko tko poznaje mehanizme vlasti iznutra.

Istodobno je ekonomski kontekst bio nepovoljniji za Fidesz nego prethodnih godina. Inflacija, stagnacija i sporovi s Europskom unijom oko vladavine prava i fondova erodirali su podršku vladajućoj stranci, drugim riječima – ovi izbori nisu bili samo natjecanje za nove zastupnike u parlament, već i referendum o 16 godina vlasti.

Kampanja bez ideologije, ali s jasnim sukobom

Kampanja je bila izrazito polarizirana, ali ne po klasičnoj osi lijevo-desno.

Orbán ju je temeljio na sigurnosnom narativu te u više navrata upozoravao da je 'držanje Mađarske izvan rata [u Ukrajini] ključni izbor ovih izbora'. Njegova poruka bila je jasna: stabilnost, mir i zaštita nacionalnih interesa.

Magyar je, s druge strane, vodio kampanju fokusiranu na institucije, korupciju i međunarodnu izolaciju Mađarske. Nije pokušao mobilizirati birače ideološki, nego funkcionalno. Nije obećavao revoluciju, nego popravak. To je možda i ključ njegova uspjeha.

Fidesz i Tisza: Kontinuitet i diskontinuitet

Važno je razumjeti to da pobjeda stranke Tisza ne znači ideološki lom. Magyar ne dolazi iz liberalne ili lijeve tradicije, nego iz samog Fideszova sustava te njegova politika ostaje unutar šireg okvira desnog centra.

Razlika je prije svega institucionalna. Dok je Fidesz tijekom godina konsolidirao vlast kontrolom institucija, Tisza najavljuje njihovu depolitizaciju i jačanje vladavine prava. Dok je Orbán vodio konfliktan odnos s Europskom unijom, Magyar signalizira spremnost na suradnju i kompromis. To je razlika između sustava koji centralizira moć i sustava koji je pokušava redistribuirati.

Parlament bez ljevice

Jedan od najzanimljivijih rezultata izbora jest potpun nestanak stranaka lijevo od centra iz parlamenta. Mandate je, uz stranku Tisza i koaliciju Fidesza i KDNP-a, osvojila desna, euroskeptična i suverenistička stranka Pokret naša domovina (Mi Hazánk Mozgalom), nastala odvajanjem radikalnog krila Jobbika nakon što je skrenuo prema centru. Tradicionalne lijeve i liberalne stranke nisu uspjele mobilizirati birače niti se nametnuti kao relevantna alternativa.

Time Mađarska postaje politički slična Poljskoj iz razdoblja prije povratka Donalda Tuska, kada je politički prostor bio dominantno strukturiran unutar desnog spektra. No razlika je u tome što u Mađarskoj trenutno ne postoji snažna liberalna opozicija koja bi mogla dugoročno balansirati sustav.

To znači da će se politički sukobi u nadolazećem razdoblju vjerojatno odvijati između desnice, a ne ideoloških blokova.

Orbán: Arhitekt sustava

Orbán ostavlja iza sebe političko nasljeđe koje će se godinama proučavati. Tijekom 16 godina vlasti uspio je transformirati Mađarsku iz liberalne demokracije u sustav koji se često opisuje kao hibridni režim.

Promijenio je ustav, redefinirao izborni zakon, konsolidirao medijski prostor i učvrstio kontrolu nad ključnim institucijama, stoga su Europska komisija i brojni međunarodni akteri godinama upozoravali na probleme s vladavinom prava, slobodom medija i akademskim slobodama u toj državi.

Njegova dugotrajnost na vlasti stavlja ga među najdugovječnije lidere suvremene Europe. No, za razliku od Angele Merkel, čija je vlast počivala na konsenzusu, Orbánov model bio je izrazito centraliziran.

Dvotrećinska većina: Prilika i rizik

Ako se potvrdi da Tisza ima dvotrećinsku većinu (barem 133 mandata, a prema trenutnim izračunima ima ih 138), nova vlada dobiva alat koji je Orbán koristio za izgradnju sustava i pitanje je hoće li ga koristiti za njegovu demontažu. Dvotrećinska većina omogućuje promjene ustava, imenovanje ključnih dužnosnika i redefiniranje institucionalnog okvira. No istodobno nosi rizik od ponavljanja istog obrasca koncentracije moći. Drugim riječima, ista poluga može se koristiti za demokratizaciju ili za novo okrupnjavanje moći.

Između Rusije, Amerike i Europe

Jedno od ključnih pitanja za novu vladu bit će vanjska politika. Orbánova Mađarska godinama je poznata po bliskim odnosima s Rusijom i često je blokirala zajedničke odluke Europske unije, osobito u kontekstu sankcija i pomoći Ukrajini.

Magyar će morati balansirati između energetske realnosti i političkih očekivanja. Mađarska je i dalje ovisna o ruskom plinu i nafti, što ograničava prostor za brze promjene.

Istodobno se očekuje poboljšanje odnosa s Europskom unijom i potencijalno deblokiranje fondova koji su bili zamrznuti zbog problema s vladavinom prava.

Za Hrvatsku izbori u Mađarskoj imaju vrlo konkretne implikacije. Energetski odnosi, posebno vezani uz transport nafte i ulogu JANAF-a, već su godinama predmet političkih napetosti.

Nova vlada ima priliku resetirati odnose i otvoriti prostor za pragmatičniju suradnju. No interesi ostaju isti, a to znači da će odnosi i dalje biti vođeni realpolitikom, a ne ideologijom.

Hoće li Magyar uspjeti?

Izbori 2026. nisu kraj jedne političke ideje. Oni su početak njezine transformacije. Mađarska nije odbacila model koji je Orbán izgradio. Ona ga pokušava preoblikovati. Hoće li u tome uspjeti, ovisit će o tome može li nova vlast učiniti ono što je najteže u politici: koristiti moć da bi je ograničila. Ako uspije, Mađarska će postati primjer političke korekcije iznutra. Ako ne uspije, Orbánov sustav preživjet će, samo s novim upravljačem, a povijest pokazuje da takvi sustavi rijetko ostaju bez nasljednika.