Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je zračne napade na Iran opravdao informacijama kako su iranski nuklearni stručnjaci postigli barem 60, a prema nekim navodima i preko 80 posto zasićenosti uranija, što bi impliciralo da su tek mjesecima udaljeni od toga da razviju nuklearnu bombu. Budući da je službena vanjskopolitička doktrina u Teheranu postavljena tako da priželjkuje i aktivno radi na uništenju Države Izrael, ovo je u Tel Avivu shvaćeno kao opravdanje i povod za djelovanje.

Premda se godinama gradio kao mirotvorac koji zaustavlja, a ne započinje ratove, Trump je odlučio odobriti zračne napade bombarderima B2 koji jedini mogu nositi teške protubunkerske bombe koje probijaju izrazito debele betonske oplate podzemnih nuklearnih postrojenja, kakva je ona na lokalitetu Fordow (čitaj: Fordō). Pri tome su se Amerikanci pozvali na to da Iran krši odredbe o proliferaciji nuklearnog naoružanja.

Dakle, postoje dvije argumentacije za napad na iranski nuklearni program, jedna je utemeljena na državnom razlogu i percepciji egzistencijalne ugroze (Izrael), a druga je utemeljena na međunarodnopravnom opravdanju sprečavanja širenja nuklearnog naoružanja (Sjedinjene Države).

Ugovor o neširenju nuklearnog oružja

Temelj za sprečavanje zemalja koje nemaju nuklearno oružje je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja iz 1968. godine koji je stupio na snagu 1970. godine, a tijelo za nadzor korištenja nuklearne tehnologije je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), osnovana još 1957. godine.

Ugovor polazi od toga da je u trenutku potpisivanja bilo pet postojećih nuklearnih sila (Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, tj. danas Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska te NR Kina), a sve druge potpisnice se obvezuju koristiti nuklearnu tehnologiju isključivo u mirnodopske svrhe. Ugovor ima tri komponente – neširenje, nuklearno razoružanje te korištenje nuklearne energije u mirnodopske svrhe.

Među zemljama koje nikada nisu potpisale ugovor su Indija i Pakistan, koje su u međuvremenu postale nuklearne sile, Izrael, koji nikada nije niti potvrdio niti opovrgnuo da posjeduje nuklearno oružje, kao i Sjeverna Koreja, koja se povukla iz ugovora te također ima nuklearne bombe. Zemlja nepotpisnica je i Južni Sudan, no to je više posljedica toga se ta država odmah po osamostaljenju našla u građanskom ratu te vjerojatno „nije stigla“ potpisati ugovor.

Općenito se polazi od toga da je u nuklearnom istraživačkom centru u Dimoni u pustinji Negev razvijeno nuklearno naoružanje još kasnih 1960-ih godina. Tehnologiju su djelomično pružili Francuzi, no izraelske vlasti su godinama zavaravale zapadne saveznike i pokušavale prikriti da Dimona služi nuklearnom programu. Također, smatra se da IDF posjeduje nuklearnu trijadu – može lansirati nuklearne bojeve glave iz zraka, s kopno i s mora.

Iranci su počeli razvijati atomsku bombu još za vrijeme šaha, prije revolucije te ne postoje jamstva da bi neka druga vlast u Teheranu tek tako odustala o napora da Iran postane nuklearna sila. Zgodno je primijetiti da je ajatolah Hamnei 2010. godine bio izrekao fetvu prema kojoj je nuklearno naoružanje proglašenu haram, tj. nespojivo s pravovjernim islamom, što je trebalo implicirati da iranske vlasti ne namjeravaju težiti razvoju bombe.

Nuklearni programi drugih zemalja

Dvije zemlje, Irak i Libija, obustavile su svoje nuklearne programe nakon izravne vojne intervencije (Irak, napad izraelskih snaga 1981. na postrojenje Osirak), odnosno dugotrajnih diplomatskih pritisaka (2003. je Gadafi pristao denuklearizirati Libiju).

Ukrajina se bila riješila nuklearnih bombi na svojem teritoriju nakon raspada Sovjetskoga Saveza i upravo je na temelju toga dobila sigurnosna jamstva za nepovredivost svojih granica (Budimpeštanski protokol iz 1994. godine). Ukrajinci ustvari i nisu mogli samostalno raspolagati tim bombama, budući da su se komandni centri nalazili na ruskom teritoriju. Kazaci su se također odrekli bombi koje su se zatekle na njihovom teritoriju nakon raspada SSSR-a.

Južna Afrika je za vrijeme aparthejda razvila nuklearno naoružanje ograničenog dosega i obujma, no za vrijeme demokratske tranzicije ga se odrekla pod međunarodnim pritiskom.

Osim nuklearnih sila, oružja posredno posjeduju i još neke države koje su u savezništvu s nuklearnim silama, budući da savezničke vojske stacioniraju trupe i naoružanje u njima. Tako u okviru NATO-a postoji američko nuklearno naoružanje u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Italiji te Turskoj, a Rusi drže bojeve glave u Bjelorusiji.

Nuklearne programe su u nekom trenutku imali i Argentina, Brazil, Burma, Italija, Japan, Južna Koreja, Kanada, Njemačka, Švedska i Tajvan. Napore na razvoju atomskog naoružanja imala je i Jugoslavija te ga je razvijala u okviru programa A (vojni dio) i programa B (civilni dio) u trima istraživačkim centrima – Vinča u Beogradu, „Jože Štefan“ u Ljubljani te „Ruđer Bošković“ u Zagrebu. Program je formalno završen 1987. godine, a rudača uranija je dopremana iz inozemstva (Rusije), premda su eksperimentalno pronađeni izvori uranija u Bosni i Hercegovini.

Nova naftna kriza?

Osim što su zaprijetili američkim vojnicima, ali i civilima na Bliskome istoku te najavili odmazdu putem svojih posredničkih šijitskih paravojnih postrojbi u Siriji, Iraku i Jemenu, Iranci su donijeli i odluku u parlamentu o zatvaranju Hormuškog tjesnaca. Takav potez uvod je u potencijalnu novu naftnu krizu, budući da će otežavanje kretanja tankera u Perzijskome zaljevu dovesti do rasta cijena sirove nafte.

Prvi naftni šok uslijedio je 1973. nakon Jomkipurskog rata, drugi 1979. nakon Iranske islamske revolucije, a nije isključeno da se svijet upravo kreće prema trećem naftnom šoku. Međutim, ako bi Iranci ustrajali na zatvaranju tjesnaca i raketirali američke baze diljem Bliskoga istoka, to bi moglo potaknuti Trumpa na daljnje bombardiranje Irana te otvorilo novu fazu eskalacije.