Atentat na ajatolaha Alija Hameneija dogodio se u trenutku u kojem je Islamska Republika već bila suočena s najvećim geopolitičkim pritiskom u posljednja tri desetljeća. Izraelsko-američki napadi na iransku infrastrukturu, eskalacija regionalnog sukoba i rast cijena energenata pretvorili su tranziciju vlasti u Teheranu u događaj globalne važnosti.

Vrhovni vođa je, formalno i stvarno, najvažnija institucija iranskog političkog sustava. Iako je Iran formalno ustrojen kao predsjednički sustav, u praksi je to svojevrsni teokratski polupredsjednički sustav, u kojemu vrhovni vođa ima ulogu predsjednika, a predsjednik ulogu premijera.

Kada je nakon njegove smrti Skupština stručnjaka, tijelo koje čini 88 najuglednijih iranskih šijitskih vjerskih pravnika, imenovala Modžtabu Hameneija novim vrhovnim vođom, Iran je ušao u politički eksperiment bez presedana. Prvi put od revolucije 1979. godine vlast je prešla s oca na sina.

Za državu koja je nastala rušenjem monarhije šaha Reze Pahlavija takav razvoj događaja ima snažnu simboličku dimenziju, a revolucija koja je obećavala republikansku teokraciju sada riskira pretvoriti se u nešto što sve više nalikuje dinastičkoj vlasti.

No iranska politika nikada nije bila jednostavna piramida moći. Ona je sustav u kojemu se preklapaju vjerska legitimacija, vojna sila i mreže ekonomskih odnosa.

Država unutar države

Na papiru je Iran islamska republika s parlamentom i predsjednikom, a u stvarnosti politički sustav počiva na četiri ključna stupa.

Prvi je klerikalna elita okupljena oko sjemeništa u gradu Komu (južno od Teherana) i institucije Skupštine stručnjaka koja bira vrhovnog vođu.

Drugi je Revolucionarna garda (IRGC, Pasdaran), tj. vojno-sigurnosni aparat nastao nakon revolucije da bi štitio režim.

Treći je državna birokracija, a ona uključuje predsjednika, vladu i parlament.

Četvrti su bonijadi, goleme islamske zaklade (poput vakufa u Bosni i Hercegovini i drugdje u krajevima koji su bili pod Osmanlijama) koje kontroliraju dijelove industrije, bankarstva i trgovine.

Taj sustav omogućio je Hameneiju da tri desetljeća održava ravnotežu između frakcija, no istodobno je stvorio strukturu u kojoj nijedna institucija nema potpunu kontrolu nad državom.

Otac i sin: Dvije biografije

Ali Hamenei bio je veteran revolucije. Kao mladi hodža sudjelovao je u rušenju šahove monarhije, bio predsjednik države tijekom rata s Irakom i na kraju nasljednik Homeinija.

Njegova moć nije počivala na karizmi, već na sposobnosti da balansira između frakcija, između klera, vojske i političkih elita.

Modžtaba Hamenei dolazi iz sasvim drugačijeg političkog miljea. On je desetljećima bio neformalni akter, često opisivan kao ključna figura u očevu političkom aparatu i u odnosima s Revolucionarnom gardom. Za razliku od oca, Modžtaba nema istu revolucionarnu legitimaciju ni vjerski autoritet, stoga mu moć ovisi o lojalnosti sigurnosnog aparata i političkih mreža koje je izgradio njegov otac.

Da bi se razumjela današnja situacija, potrebno je vratiti se gotovo četiri desetljeća unatrag.

Transformacija sustava

Kada je 1989. godine umro ajatolah Ruholah Homeini, Iran je bio iscrpljen ratom s Irakom i duboko podijeljen oko pitanja nasljeđa revolucije. U tom trenutku Hamenei nije bio očiti nasljednik. Bio je predsjednik države i relativno utjecajan duhovnik, ali nije imao religijski autoritet koji bi ga automatski kvalificirao za položaj vrhovnog vođe.

Unatoč tome, političke elite odlučile su ga izabrati jer je predstavljao kompromis između frakcija i u sljedećih gotovo četrdeset godina Hamenei je postupno transformirao sustav. Umjesto karizmatičnog revolucionarnog vođe, Iran je dobio institucionaliziranu autokraciju. Ali Hamenei nije bio ideološki prorok poput Homeinija. Bio je politički arhitekt sustava.

Modžtaba je, premda je njegovo ime već godinama znalo kružiti u javnosti kao ime potencijalnog nasljednika, ustvari neuobičajen izbor ne samo zato što postoji zazor od nasljednih, dinastijskih pozicija u ovoj bivšoj monarhiji, već i zato što formalno nije trebao biti izabran za vrhovnog vođu. Naime on bi trebao imati toliko visok stupanj znanja, iskustva i ugleda u islamskom pravu da dosegne poziciju ajatolaha.

Međutim Modžtaba je hožetoleslam, niži stupanj u vjerskoj hijerarhiji iranskog šijitizma. Da bi netko bio ajatolah, mora biti na čelu islamskog sjemeništa te dokazati, putem jasno definiranog oblika monografije, sposobnost samostalnog pravnog rasuđivanja u islamu (idžtihad) o nizu tema koje se tiču svakodnevnog života muslimana. Preko noći mediji su ga proglasili ajatolahom, hineći kao da je to odavno bio. Usporedbe radi, to bi bilo kao da je konklava u Sikstinskoj kapeli nekog biskupa izabrala za papu, a potom vatikanski novinari tvrdili da je on oduvijek bio kardinal.

Dok je njegov otac tijekom svoje vladavine uspio konsolidirati moć Revolucionarne garde i pretvoriti Iran u regionalnog aktera kroz mrežu savezničkih organizacija, od Hezbolaha u Libanonu do šijitskih paravojnih postrojbi u Iraku, Modžtaba predstavlja drugu generaciju iranskih elita te nastupa kao politički operativac koji je djelovao iza kulisa, ali je izgradio snažne veze u sigurnosnom aparatu. Njegov uspjeh ovisit će o tome može li balansirati između raznih frakcija i izvora moći u iranskom političkom sustavu.

Primjera radi, premda je Hamenei mlađi sada formalno postao najvažniji političar u zemlji, za stvarno preuzimanje vlasti trebat će na svoju stranu pridobiti političke veterane koji s naizgled manje zvučnih funkcija vuku gotovo sve bitne konce u zemlji. Jedan od njih je Ali Laridžani, tajnik Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost.

Mozaik naroda

Osim različitih silnica u političkom sustavu, novi vrhovni vođa morat će navigirati i unutar kompleksne etničke strukture zemlje, nečega što je i Washington istaknuo kao potencijalni okidač za rušenje islamističkog teokratskog režima.

Perzijanci čine oko 60 posto stanovništva Irana, a ostatak brojne etničke skupine poput Kurda, Baluča i Arapa. Oko 15-20 posto stanovništva čine Azeri, a Kurda je između pet i 10 posto. Azerski jezik govori se diljem Teherana te se mnogi stanovnici tog megalopolisa u svakodnevnom razgovoru rutinski 'šaltaju' s jednog na drugi jezik.

Većina tih skupina ne zagovara otvoreni separatizam, ali potencijal za duboke napetosti postoji, a u uvjetima rata i tranzicije vodstva taj aspekt može se pretvoriti u bure baruta. Najosjetljivije regije su Kurdistan na zapadu, Sistan i Balučistan na jugoistoku zemlje (u tim krajevima specijalna policija godinama vodi rat s narkokartelima koji organiziraju dolazak opijuma s afganskih visoravni u Europu) te Huzestan s arapskom manjinom na jugozapadu, uz granicu s Irakom. Za sada nema ozbiljnih pokazatelja nagrizanja jedinstva države, ali potencijal za destabilizaciju postoji.

Tri paralelna ekonomska sustava

Da bi se razumjela stabilnost iranskog režima, potrebno je razumjeti njegovu ekonomiju, a ona nije klasično tržišno gospodarstvo, već sustav u kojem se preklapaju tri sfere moći.

Prva je državni sektor, dominantan u energetici. Druga su bonijadi, vjerske zaklade koje kontroliraju goleme industrijske konglomerate. Treća je Revolucionarna garda, a ona je u posljednja dva desetljeća izgradila svoj poslovni imperij.

Međutim nafta je i dalje temelj gospodarstva te se procjenjuje da više od polovice izvoza otpada na nju i energetski sektor. Unatoč sankcijama, Iran uspijeva izvoziti gotovo dva milijuna barela nafte dnevno, a velik dio tog izvoza odvija se kroz neformalnu mrežu tankera i posrednika.

Jedna od najneobičnijih institucija iranskog sustava su bonijadi. Te su zaklade nastale nakon revolucije da bi upravljale imovinom oduzetom od šahova režima, a danas kontroliraju velik dio industrije, trgovine i financijskog sektora. Formalno djeluju kao dobrotvorne organizacije, ali u praksi su političko-ekonomski konglomerati povezani s državom i klerom. Njihova važnost je dvostruka jer osiguravaju financijske resurse režimu, ali i služe kao instrument socijalne preraspodjele. Zbog toga su ključni element političke stabilnosti.

Revolucionarna garda je vjerojatno najvažniji akter u iranskoj politici. Osnovana je kao revolucionarna milicija, a postupno je prerasla u kompleksnu instituciju koja uključuje vojsku, obavještajne službe i ekonomsku mrežu. Procjenjuje se da kontrolira veliki dio iranskog energetskog i infrastrukturnog sektora te ima ključnu ulogu u izvozu nafte kroz mreže koje zaobilaze sankcije. To znači da je iranska ekonomija djelomično pod kontrolom vojne elite, što u konačnici implicira da u toj državi supostoje republikanski, teokratski i vojni režim.

Kineska veza

Pod zapadnim sankcijama Iran je razvio alternativne ekonomske veze, a najvažniji partner mu je Peking. Procjenjuje se da Kina kupuje više od 90 posto iranskog izvoza nafte te tako dobiva jeftinu energiju, a Iran osigurava ključni izvor prihoda. Inače, nije zgoreg spomenuti da je iranska, baš kao i američka, sirova nafta puno lakša i tečnija od teške ruske ili venezuelske, što je čini jednostavnijom za preradu i pogodnijom za ostvarivanje viših profita.

Drugi važan partner je Rusija. Teheran i Moskva potpisali su lani sporazum o strateškom partnerstvu kojim se produbljuje vojna i ekonomska suradnja. Indija je važan partner u infrastrukturnim projektima poput luka dok je Turska jedan od glavnih trgovinskih partnera i tranzitnih kanala prema Europi. Pa ipak, najsnažnije su veze prema Pekingu upravo zato što Kinezi tako osiguravaju jeftinu naftu za svoju energije gladnu ekonomiju, a zauzvrat su opremili Teheran najnovijom obavještajnom tehnologijom i sustavima za masovni nadzor građana.

Budućnost Irana

Iran je danas država na raskrižju. S jedne strane ima snažan sigurnosni aparat, regionalne saveznike i energetske resurse, a s druge strane suočava se s ekonomskim pritiscima, generacijskim promjenama i odlučnošću Tel Aviva da 'potaraca' sve iranske klijente u svojoj okolini, kao i spremnošću Trumpa da potpuno obezglavi i skreše iranske vojne kapacitete.

Dolazak Modžtabe Hameneija na vlast možda je stabilizirao režim u kratkom roku. Izbor upravo sina Alija Hameneija svojevrsna je potvrda tvrdolinijaša da ne misle popuštati dok je zemlja pod bombama, ali i prkosan odgovor na izraelsko-američke napade. Naposljetku, odabir Hameneija nakon Hameneija jest i očajnički pokušaj da se zadrži jedinstvo političke elite projiciranjem kontinuiteta.

No dugoročno se otvara pitanje hoće li sustav nastao revolucijom preživjeti transformaciju u nešto što može nalikovati na dinastijsku vlast. Također, povijest nas uči da politički sustavi rijetko ostaju isti nakon smrti dugogodišnjeg vođe. Sovjetski Savez nakon Staljina, Kina nakon Maa, Jugoslavija nakon Tita – u svim ovim slučajevima država je ušla u razdoblje institucionalne transformacije. Iran možda upravo ulazi u sličnu fazu, a ons se, dakako, može ubrzo intenzivirati ako intenzitet bombardiranja ojača.

Hoće li se sustav konsolidirati ili početi postupno transformirati, ovisit će o tri stvari: jedinstvu Revolucionarne garde, ishodu rata sa SAD-om i Izraelom te sposobnosti države da stabilizira posrnulu ekonomiju i pobijedi inflaciju.

U konačnici, revolucionarni režimi mogu trajati desetljećima, no niti jedna politička struktura utemeljena na ugnjetavanju i vladavini manjine ne može vječno trajati, a Iran upravo danas stoji na toj povijesnoj prijelomnici.