Neki tvrde da je tek riječ o dobro promišljenom promidžbenom potezu, drugi se boje da sastanak svih živućih premijera čini tek simbolični uvod u pokop hrvatskih demokratskih razlika, treći se rugaju da je neznalica pozvao neuspješne kako bi zajedno plakali zbog svega što su u ovih dvadesetak godina učinili Hrvatskoj. Pa ipak, ideja da premijer Milanović pozove na razgovor sve dosadašnje živuće i slobodne premijere (Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Zlatko Mateša i Jadranka Kosor) čini jednu od najboljih ideja predsjednika Vlade koji se inače – sa znatno manje uspjeha – neprestano trudi da bude drukčiji od drugih. Hrvatska se navikla da svaka nova Vlada (čak i kada dolaze iz istih stranačkih redova) nesmiljeno gazi svoje prethodnike, dok se u ovoj mladoj, a tako umornoj i zloćudnoj hrvatskoj demokraciji, nikada nije uhvatila ideja da jedno od osnovnih mjerila za civilizirane demokratske odnose čini i građansko poštivanje bivših predvodnika i državnika.

Povijest nepravednih gaženja

I tako se stalno ponavljala priča o nezasluženim veličanjima i nepravednim gaženjima. Od krivičnog prozivanja do obogotvorenja Tuđmana, od velikih pohvala (pobjeda u ratu, nacionalna valuta, međunarodno priznanje, zbrinjavanje izbjeglica) do stalnih priča o tehnokratskoj pljački u ime dvije stotine odabranih stranačkih obitelji, u ocjenama premijera iz 'Tuđmanovih predsjedničkih vremena', od međustranačkih obračuna i progona (Mesić i Manolić, Sanader i Jadranka Kosor), do beskonačnih rasprava o tome trebaju li se bivši predsjednici voziti biciklom, ili su ipak zaslužili službenog vozača (Mesić), u Hrvatskoj se nikada nije potvrdio američki pojam 'starog (u smislu iskusnog i zaslužnog) državnika' (elderly statesman), kojeg ipak svi poštuju, bez obzira na propuste i mane, a mnogi od novih predvodnika otvoreno pozivaju kada im zatreba kakav dobar savjet. Pa čak zamole da kao osobni posrednik i izaslanik obave i kakvu dodatnu državnu međunarodnu zadaću. A u Hrvatskoj, ni savjeti, ni pomoć, ni počasti, već samo priče o uzaludnom križnom putu.

Hrvatska se politika tako neprestano obnavlja u histeričnom grču, od krize do krize, od neuspjeha do neuspjeha, prečesto opterećena okovima prošlosti i ideološkim razmiricama, koje onda –baš kao i danas – potpuno zamagljuju bilo kakvu izgledniju budućnost. Račan je dobio neka nedostatna priznanja tek nakon prerane smrti, a sada bi mnogi bili sretni da i Mesića 'konačno strpaju u Remetinec'. Jadranku Kosor su izbacili iz stranke u trenutku kada je u HDZ-u mogla biti najkorisnija kao dokaz da je u Hrvatskoj moguća i demokratska desnica, a tek se tu i tamo priznaje da su i Gregurić, i Valentić, i Mateša u mnogo kriznijim i težim vremenima, kada je prvo trebalo obraniti opstanak, pa tek onda razmišljati o budućnosti, i sami vodili teške i mučne ideološke i svjetonazorske bitke u vrlo oskudnom Tuđmanovom okruženju. Šarinić je prvi doveo strane investitore (Istarski Ipsilon) u najgorim ratnim vremenima, a Milanovićeva Vlada tek sada ponovno pregovara o konačnom početku izgradnje nove zagrebačke zračne luke.

I zbog toga je ovaj potez Milanovića toliko izniman i neobičan: one zemlje koje svaku promjenu Vlade doživljaju kao izgon na neku drugu planetu, ostaju zauvijek osuđene, da bez obzira na godine, u umazanim kratkim hlačama deru koljena na svakoj poznatoj vododerini. Bez obzira što su u prvim izjavama i Valentić i Kososrica najavili kako će od Milanovića tražiti ono čega ni sami nisu imali previše (hrabrost za odlučne i brze reforme), Milanovićevi su profesionalni prethodnici dokazali da je - ispred i iza svih taština, ideologija, karaktera i navika - vrlo časno prihvatiti časni poziv nasljednika. I razgovarati u dobroj vjeri, bez obzira na sve razlike.

Obamino nadahnuće

Baš kao što je danas Hrvatska, tako je i Amerika bila iznenađena idejom Baracka Obame da dva tjedna prije preuzimanja prvoga mandata (2009. godine) prvi put nakon punih 27 godina pozove u Bijelu kuću sve živuće američke predsjednike. I za Obamu taj je susret činio veliki izazov, a ipak se pretvorio u jedan od onih velikih poteza, koji su ga pokazali u najboljem svjetlu. On je otvoreno priznao kako ne može ni bez iskustva, a ni bez savjeta svojih prethodnika, a kada su ga novinari pitali 'što je naučio iz njihovih pogrešaka', Obama je sjajno odgovorio: 'Nisam ih pozvao da nabrajam njihove greške, već da učim iz njihovih uspjeha'.

Može li to shvatiti i Milanović? Ovog trenutku on slavi jednu od svojih rijetkih pobjeda poslije nagoviještenog 'udbaškog dogovora' sa HDZ-om o iznuđenoj promjeni Ustava, koja će (kako se čini iz primjera sličnih promjena u ustavnim kvalifikacijama privatizacije i ratnog profiterstva) imati samo kozmetički karakter. Taj ustavni svrbež SDP-a sada više nije tako nepodnošljiv, ali se još može razviti u punokrvnu državnopravnu krizu, ukoliko iznuđeni saveznici (HDZ i Crkva) za protuuslugu zatraže ozakonjenje referenduma o nedodirljivom klasičnom braku, a možda čak – a to bi prijalo i Milanoviću – i promjenu načina izbora predsjednika Republike. Tako se uz ovo 'vertikalno okupljanje' premijera, sve više govori i o 'horizantalnom približavanju' dosadašnjih ljutih neprijatelja (HDZ i SDP), u čemu bi SDP mogao izgubiti najvažnijeg koalicijskog partnera (HNS), a HDZ 'komunjarskim glasovima' dobiti i ono o čemu nije mogao sanjati dok je sam bio na vlasti – od ustavnog veličanja antikomunizma, do obnove stare glasačke mašine (dijaspora). Hrvatska bi se mogla zgusnuti na centru, ali ostati bez slobodarskog zamaha i demokratske europske duše, a to bi bila ona najveća cijena koju bi SDP na kraju mogao platiti zbog amaterskog muljanja sa europskim uhidbenim nalogom.

Milanović je tako ipak ostao sam na vrlo neizvjesnoj vjetrometini, bez obzira na sastanak sa svojim podjednako (ne)uspješnim prethodnicima, a Karamarko je konačno nekome postao potreban, bez ikakvih osobnih zasluga. Nakon onog prvog sastanka uoči prve Obamine inauguracije, pet živućih američkih predsjednika ponovno se sastalo na otvaranju predsjedničke biblioteke Georga Busha 26. travnja ove godine, kako bi zajedno dokazali da se nikoga ne može izbaciti iz povijesti, baš kao što se ni američki Ustav, koji je kao prvi u svijetu donesen još 1787. godine, ne dira u svakoj gospodarskoj krizi, političkoj nevolji ili paradnoj obnovi davnih ideoloških sukoba. Samo 27 amandmana u punih 216 godina, od kojih je svaki ozakonio važne društvene promjene slobode govora, tiska, vjeroispovijesti, ukidanja ropstva, žensko glasačko pravo, obvezatna naplatu poreza na dohodak itd., a samo jedan zabranu alkohola) nije izdržao konačnu povijesnu provjeru. Neke stvari ne treba dirati, čak ni kada se jedva diše od amaterskog političkog svrbeža, budući da je na tom premijerskom križnom putu, možda najteže ocijeniti kada treba trčati uzbrdo pod svaku cijenu, a kada namjerno – žuriti polako, o čemu bi i svaki od Milanovićevih gostiju, mogao ispričati vrlo uzbudljive priče.