SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Sažimanje koalicije u Srbiji

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 03.08.2013 07:25
  • Objavljeno 03.08.2013 u 07:25
mlađan dinkić

mlađan dinkić

Izvor: Cropix / Autor: Milan Obradović/BETA

Nakon mini-rekonstrukcije srbijanske vlade, Aleksandar Vučić, vicepremijer kojemu vole tepati da je najmoćniji čovjek u Srbiji, biranim riječima govori o minulom radu upravo razriješenog ministra financija Mlađana Dinkića, kojega neki zovu i 'Keyser Söze srbijanske politike', što mu nije pomoglo u izbjegavanju katun fermana. Što Dinkićev odlazak znači za budućnost naših susjeda, analizira naš kolumnist

Eto smo i to dočekali: da nakon punih trinaest godina Mlađan Dinkić bude otjeran u oporbu; rekao je 'konstruktivnu', ali ipak... Bilo je toga i ranije, ali odlazio je sam od sebe – na kratko, dok ne obori vladu čijim je članom bio. Tako je Mlađa Dinkić oborio barem tri vlade u Srbiji, ali su ga ipak uzimali i u slijedeću, što nije malo dostignuće. Bio je to razlog mnogim razmišljanjima, ali ona nisu odgovorila na jedino bitno zdravorazumsko pitanje: a da šta će nama Mlađa kada će nas, po svoj prilici, izdati? Teško je objasniti taj misterij srbijanske politike, ali su ga sada premijer Dačić i de facto premijer Vučić razrezali poput Gordijeva čvora: zbogom, Mlađo, ne trebaš nam.

Prilog Al Jazeere o rekonstrukciji

Zaista im Mlađa ne treba: imaju parlamentarnu većinu od 128 poslanika, veoma stabilnu, a ambiciozni kruhoborac poput Dinkića popeo im se na glavu više. Znak je to zdravoga razuma, jer Mlađa je obećavao, vadio zečeve iz šešira, teoretizirao, populizirao i za sve to vrijeme postavljao svoje ljude na važne položaje. Obećao je po tisuću eura svakome državljaninu Srbije u dionicama od privatizacije, pa je onda objasnio da je lagao, a kao sve pomažući Borisu Tadiću da dobije predsjedničke izbore; onda je izdao Borisa i pustio ga niz vodu. Dobro sad; nije da Boris to nije zaslužio, ali nož u leđa nije baš način...


Ekonomija destrukcije

Tu sada trebamo malu i korisnu digresiju. Mlađa se Dinkić u srbijanskoj politici javlja krajem strašnih devedesetih kao pisac nadasve zanimljive knjige 'Ekonomija destrukcije' u kojoj je (uz pomoć svoje mame Mirosinke, dobre ekonomistice) objasnio mehaniku hiperinflatorne pljačke stoljeća 1991.- 1994. u Srbiji. Zatim je osnovao 'ekspertsku skupinu' G17 i pred prevrat 2000. objavio 'Bijelu knjigu' sa obećanjima da šta će sve oni, eksperti, učiniti istom kad dođu na vlast, da vas sada ne gnjavim tim spisom. Avioni, kamioni, milioni, ukratko. Nisu uradili ništa, naravno, osim što su postali političkom strankom G17 Plus i ulazili u svaku i jednu koaliciju na vlasti, bez obzira na programe i ideologije.

E, tu je ključ cijele priče: G17 Plus, koja se transsupstancijaciom pretvorila u Ujedinjene regione Srbije (URS) nikada nije niti imala program i ideologiju – osim, naravno, biti na vlasti s kim god bilo. Treba priznati Mlađi i njegovima da su na vrijeme – kao avangarda – skužili samu najdublju bit neoliberalne tehnomenadžerske politike zemalja u tranziciji: totalna bezidejnost uz pohlepu i odgovarajuće marketinške zvukove; zvuči poznato? Bezprincipijelnost je postala dogma, moralni obziri nestali su usput; i eto nama postmoderne i postpolitičke politike: sve može – dok te ne ulove. Moram vas sada upozoriti da je ovo veoma opasan način razmišljanja: graniči se sa totalitarističkim prezirom prema parlamentarnoj i višestranačkoj demokraciji koja – kako vidimo – i nije baš najbolje rješenje, ali boljega još nemamo. Upravo stoga trebamo biti oprezni prema pokušajima potpune instrumentalizacije tog demokratskog sustava; neću vam navoditi tužne i poučne primjere iz povijesti.


Tko bolje ucjenjuje – Dačić ili Dinkić?

Osobno ne vjerujem da su se premijer Dačić, koji je pokrenuo proces izbacivanja Dinkića i njegovih iz koalicijske srbijanske vlade i dopredsjednik Vučić, koji ga je u tome podržao (bez toga ništa ne vrijedi), vodili gorepomenutim političko-filozofijskim razmišljanjima. Oni su ljudi pragmatični i imaju jednostavnu matematiku: zašto bi trpjeli tog bezobraznog nametnika, kada i bez njega imaju stabilnu parlamentarnu većinu? Dapače: bez Mlađe kao remetilačkoga faktora u Skupštini, preostali sitni koalicijski partneri uzet će se u pamet i neće ljuljati čamac. To je, dakle, korak bliže idealnoj dvostranačkoj političkoj ravnoteži, bez potrebe za blesavim 'velikim koalicijama' sukobljenih velikih stranaka poput Đilasove Demokratske i Vučićeve Srpske napredne, na primjer, za šta za sada nema niti najmanje šanse.

Čini se da se Mlađa Dinkić zaletio malo previše sa svojim ambicijama. Može se nagađati po, otprilike, slijedećoj crti: ako može Ivica Dačić ucjenjivati dvije skoro podjednako jako stranke i dobiti bingo (premijer i ministar unutarnjih poslova) u toj trgovini, zašto i Mlađa ne bi mogao? Nezadovoljan onime što je dobio, a dobio je mnogo, Mlađa je neoprezno počeo manevrirati nanjušivši da bi u najavljenoj rekonstrukciji vlade mogao nešto i izgubiti. Namjesto da se ušutio i ponudio ustupke, on se uzjogunio i eto mu ga sad. Naime, jedno je Ivica Dačić sa svojim glasačkim tijelom, a drugo je Mlađa sa svojim. Quod licet Ivici, non licet Mlađi, to je trebalo biti jasno odmah.


Pragmatična seoska mlada

Istini za volju, nije ova priča išla tako brzo i jednostavno kao što bismo pomislili. Aca Vučić prenemagao se neko vrijeme kao seoska mladenka: te bi, te ne bi; drž’te me, ubit ću ga; te on Mlađu jako cijeni i voli, ali eto; itd. Čovjek se ne može oteti dojmu da ih je Mlađa sve očarao i da su njegovu stvarnu političku snagu precjenili svi – osim Dačića. Konačno je i on prelomio, malo kasno, ali ipak. Zanimljivo je, pak, da mu je toliko trebalo vremena za jedan jednostavni političko-pragmatički račun. Nije mu za zamjeriti, jer je to još jedan dokaz njegove promišljenosti. To je osobina hvalevrijedna, eto i ja to da kažem.

Ako se nešto ne dogodi u međuvremenu, u rujnu će vlada Srbije biti konačno rekonstruirana. Mlađa i njegovi idu, ali odlaze i barem dva ministra Ivice Dačića: čuveni Milutin 'Mrka' Mrkonjić, srbijanska verzija Bandića, ministar prometa i – sad tu trebamo sačekati – ili Žarko Obradović, prosvjeta ili Slavica Đukić Dejanović, zdravstvo. Ni za koga nije šteta; pitanje je samo da tko će ih naslijediti, od čega se i plašimo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!