Nakon višestrukih odgoda Amerikanci su odlučili staviti Naftnu industriju Srbije (NIS) pod sankcije zbog ruskog vlasništva, preko kojega se posredno financira rat u Ukrajini. Ovakav udarac na ključni gospodarski subjekt srbijanskoga gospodarstva još jednom je stavio Aleksandra Vučića u panični modus.

Srbijanski predsjednik jučer se sastao s predsjednikom upravnog odbora Gazpromnjefta Aleksandrom Djukovom te pokušao umiriti građane tvrdnjom da nikakvih nestašica goriva neće biti. Međutim glavna rafinerija u Pančevu bi za Svisvete trebala prestati s radom, a na benzinskim crpkama u susjednoj zemlji već nastaju problemi zbog nemogućnosti plaćanja međunarodnim/američkim karticama poput MasterCarda i Vise, ali i izostanka isporuke nove sirove nafte. Inače, osim iz Rusije, glavni dotok nafte u Srbiju dolazi preko Hrvatske, odnosno JANAF-a.

Vučić se prije nekoliko dana krenuo razbacivati idejama da bi Srbija mogla kupiti HEP i JANAF, a zauzvrat bi hrvatski kapital ušao u NIS, što je hrvatska Vlada odbacila kao besmislicu. Istovremeno se u Banskim dvorima poigravaju idejom da s mađarskim MOL-om odrade trampu pri kojoj će se veći udio u JANAF-u ponuditi u zamjenu za manji udio u INA-i, kojim će se omogućiti većinska kontrola hrvatske države nad tom naftnom kompanijom. Pored toga, Gazprom je pokušao izbjeći sankcije tako što se odrekao dijela dionica u NIS-u, no one su ponovno završile u rukama petrogradskog investicijskog fonda, koji je također pod američkim embargom, tako da im to nije odveć pomoglo.

Vučić je jučer priznao da kriza postoji, no tvrdi da nema razloga za paniku, premda njegovo ponašanje odaje suprotno. Kako je do svega ovoga zapravo došlo?

Gazpromovo carstvo na Dunavu

Temelj srpske energetske ovisnosti je NIS, kompanija u kojoj Gazpromnjeft drži 44,85 posto dionica, a država Srbija tek 29,87 posto. Udio od 11,3 posto, koji je držao Gazprom (plinski segment Gazprom grupe) završio je kod već spomenutog investicijskog fonda Intelligence iz Sankt Peterburga, no to ne mijenja previše na stvari. NIS tako funkcionira kao ruski energetski satelit – formalno srpski, ali stvarno moskovski.

U istom vlasničkom paketu nalazi se i ključno plinsko skladište Banatski dvor, što znači da Rusija ne samo da prodaje plin Srbiji, već kontrolira i njezine rezerve.

Moskva ne okreće leđa – ali drži uzde

Izjava Djukova nakon sastanka s Vučićem odjeknula je u beogradskim medijima: 'Rusija neće okrenuti leđa Srbiji. Nastavljamo ulaganja i jačanje NIS-a.' Vučić je zahvalio na 'podršci u teškom vremenu', što je zvučalo kao politički prijevod riječi – 'nemamo alternativu'.

Moskva tako ne samo da čuva postojeće pozicije, nego ih širi: novi investicijski paket uključuje modernizaciju rafinerije u Pančevu i širenje maloprodajne mreže u regiji. Američke sankcije, barem zasad, nisu promijenile ništa osim tona beogradskih priopćenja.

Sankcije protiv NIS-a su politički lakmus-papir. Može li Zapad doista ograničiti ruski utjecaj u državi koja nominalno teži članstvu u Uniji, a faktički održava energetski savez s Moskvom? Bruxelles zasad šuti, a Beograd to tumači kao prostor za manevar. Vučić tako balansira između dvije prijestolnice: u Moskvi kupuje energente, u Bruxellesu stabilnost. Za sada mu uspijeva – jer obje strane misle da ga trebaju.

Oružje i neutralnost kao poslovni model

Dok energetski sektor ovisi o Rusiji, vojna industrija Srbije posluje globalno i – paradoksalno – prozapadno. Prema BIRN-u, Srbija je uključena u transfer streljiva u Ukrajinu. Postoje i indicije toga da raste izvoz prema arapskim državama, ali i posrednicima koji surađuju s izraelskim proizvođačima oružja. Na taj način srbijanska vojna industrija ima svoje pipke na obje strane ratišta u Pojasu Gaze.

Beograd time 'neutralnost' pretvara u profitabilni brend kao zemlja koja navodno nikome ne sudi, ali svima prodaje.

Zima dolazi

Dok su europske članice diversificirale dobavne pravce, Vučić je obnovio trogodišnji ugovor s Gazpromom, hvaleći se svojedobno 'najpovoljnijim cijenama u Europi'. Srbija i dalje nema pristup europskim rutama za ukapljeni plin (LNG), a nema ni funkcionalan interkonektor prema Hrvatskoj, unatoč povezivanju na LNG terminal u Omišlju.

Pred nadolazeću sezonu grijanja 2025./2026., Srbija ulazi s rezervama koje pokrivaju tek 70 dana potrošnje – i to većinom u skladištima pod ruskom kontrolom. Vlada u Beogradu tvrdi da 'nema razloga za brigu', no stvarnost govori suprotno. Moskovska jamstva već su se pokazala krhkima u kriznim periodima 2022. i 2023. godine.

Za razliku od Hrvatske, koja je putem LNG terminala na Krku i interkonektora prema Mađarskoj osigurala alternativne izvore, Srbija nema nijedan ozbiljan projekt diversifikacije. Ona je energetski otok usred Europe – i to ruski.

Hrvatska i EU: Pragmatična lekcija

Za Hrvatsku i Europsku uniju ovaj trenutak otvara mogućnost strateškog reagiranja. Hrvatska može postati energetski čvor jugoistočne Europe – ali samo ako svoje resurse koristi politički, ne samo ekonomski. Povezivanje s Beogradom mora biti uvjetovano transparentnošću i raskidom s Gazpromovom dominacijom. Drugim riječima: nema LNG-a bez europskih vrijednosti.

Sastanak Vučića i Djukova, praćen Vučićevim priznanjem da 'nije lako vrijeme i nije malo breme', otkriva istinu koju Beograd nerado priznaje: Srbija je energetski talac Moskve. Rusija formalno 'ne okreće leđa', ali u stvarnosti drži Srbiju na kratkom povodcu kroz naftu, plin i političku ovisnost.

Vučićevo balansiranje, koje bi navodno trebalo replicirati politiku Nesvrstanih iz doba socijalističke Jugoslavije, koliko god bilo vješto, više ne može trajati beskonačno. Jer svaka politika koja počiva na sankcioniranom partnerstvu kad-tad postaje talac vlastitih odluka.

Kad temperature padnu, a američke sankcije počnu djelovati, pitanje će biti jednostavno: tko u Beogradu zapravo pali svjetlo – srbijanska vlada ili Gazprom?