KOMENTAR DAMIRA GRUBIŠE

Sad moramo isključiti svaki mogući ekstremizam

  • Autor: Damir Grubiša
  • Zadnja izmjena 15.04.2011 17:28
  • Objavljeno 15.04.2011 u 17:00
Zagreb nakon presude Hrvatskim generalima 17

Zagreb nakon presude Hrvatskim generalima 17

Izvor: tportal.hr / Autor: Dražen Breitenfeld

Presuda Haškog suda za bivšu Jugoslaviju izaziva mnoge dvojbe. U prvom redu, opći je dojam da je presuda, u najmanju ruku njezin sažetak što ga je pročitao sudac Orie, slabe kvalitete. Možda će se čitanjem cijele presude taj dojam promijeniti, ali je u politici, a posebice u međunarodnim odnosima, važan onaj prvi dojam

Je li sudac Orie, a s njim i cijelo sudsko vijeće, pronašao dovoljno argumenata za tezu tužiteljstva o prekomjernom granatiranju Knina? Je li dokazana teza o zločinačkom pothvatu u kojem su sudjelovali i optuženi generali?

To su ključna pitanja od kojih ovisi i sama presuda. Dva su bitna propusta Haškog suda i ovoga sudskog vijeća: prvi je što teza o prekomjernom granatiranju Knina nije dovoljno čvrsto argumentirana. Drugi je propust što su za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu optuženi generali koji i nisu imali političku ulogu u donošenju odluka.

Naime, nisu bili kreatori političkih odluka iako su prisustvovali nekim sastancima na kojima se raspravljalo o takvim odlukama koje bi upućivale da se planiralo sustavno iseljavanje Srba iz Hrvatske.

Naravno, takvo ponašanje tadašnjih političkih vrhova, posebice predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška, zaslužuje kritičku ocjenu, ali su protagonisti takvih odluka mrtvi.

Udruženi zločinački pothvat u kojem bi sudjelovali i generali nije dokazan u dovoljnoj mjeri da bi opravdao tako visoku kaznu generalu Gotovini i Markaču.

Štoviše, dvojbeno je i koliko se može govoriti doista o 'udruženom zločinačkom pothvatu'. Stvar je u tome, da su odluke političkih vrhova bile ambivalentne i, nažalost, dopuštaju mogućnost interpretacije kao da se radilo o sustavnoj namjeri da se srpski civili protjeraju iz njihovih domova. Za parasrpske vojne snage to nije nimalo dvojbeno: svaka vojna akcija koja je težila vraćanju okupiranog teritorija morala je planirati li uništenje neprijateljske žive sile, njezin poraz i predaju ili protjerivanje s okupiranog teritorija.

Generali Gotovina i Markač platili su danak ne samo loše formuliranim nalozima svojih pretpostavljenih, predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, već i odsutnosti svake akcije nakon zločina protiv srpskog civilnog stanovništva nakon operacije Oluja. Njihova krivnja je eventualno krivnja nečinjenja, krivnja nezapovijedanja istrage o zločinima protiv civilnog stanovništva i nekažnjavanja počinitelja zločina. Iz snimke sastanka vojnih zapovjednika u Kninu 6. kolovoza očevidna je zgroženost generala Gotovine onime što se događalo na terenu, a to znači zločinima koji su nedvojbeno počinjeni protiv civilnog stanovništva.

Jedino što nedostaje na toj snimci jesu zapovijedi o pokretanju istrage i o kažnjavanju svih onih koji su se upustili u nečasne radnje ubijanja civila, krađe, paleži i teroriziranja preostalog civilnog stanovništva, što nedvojbeno jesu djela koja se karakteriziraju kao ratni zločini.

No generali Gotovina i Markač su istovremeno i žrtve nepoduzimanja nikakvih mjera nakon što su oni završili vojne akcije. Da je hrvatska vlast pravovremeno procesuirala odgovorne za palež, pljačku i ubojstva, danas bi generali bili u bitno drukčijem položaju.

No ovo je, opet, samo prvo poluvrijeme. Epilog će se dogoditi u drugostupanjskom postupku, a dosadašnja praksa pokazuje da su presude suca Oriea osporive i da će, možda, drugostupanjsko vijeće uzeti značajnije u obzir i olakotne okolnosti. Slučaj generala Blaškića daje neku nadu.

No bez obzira na epilog ovog sudskog procesa, osnovno je pitanje kakve će biti implikacije ovih presuda za Hrvatsku i koliko će se to odraziti na njezin međunarodni položaj i ocjenu Domovinskog rata. Ostanu li ovakve presude i budu li potvrđene na drugostupanjskom vijeću, tada će slika o Hrvatskoj ipak pretrpjeti štetu. Unatoč tomu što je već uvriježeno u svjetskoj javnosti da je Hrvatska vodila pravedan obrambeni rat i da su ovi zločini koji su se dogodili rezultat brojnih ekscesa, ali ne i kolektivne volje svih donositelja vojnih i političkih odluka da se oni doista dogode.

Sada je u način na koji će hrvatska javnost reagirati na ove presudu bitan za hrvatski imidž u svijetu. Ako reakcija na ove presude preraste u masovne prosvjede, tada će to zasigurno pridonijeti prihvaćanju presude suca Oriea kao vjerodostojne, a pogotovo onog dijela koji se odnosi na 'organizirani zločinački pothvat'.

Eskaliranje prosvjeda i stvaranje dojma u javnosti o bespogovornoj solidarnosti s generalima samo će nanijeti štetu Hrvatskoj. Obrnuto, dostojanstvene, ozbiljne i argumentirane reakcije koje istovremeno izražavaju neslaganje s ovim dvjema najdvojbenijim točkama optužnice, a i presude, mogu pridonijeti i otklanjanju sumnje inozemne javnosti da se tu doista radilo o planiranom etničkom čišćenju.

U ovom trenutku, i predsjednik Republike Josipović i vođa oporbe Zoran Milanović izražavaju ozbiljno neslaganje s presudom i njezinu kritiku, odbacujući tezu o udruženom zločinačkom pothvatu i negodujući nad drakonskim kaznama. No istovremeno pozivaju na snižavanje tenzija i na odlučnu, ali i trezvenu reakciju. Nitko ne osporava da su se zločini dogodili, kako kaže i Ivan Zvonimir Čičak, no Gotovina i Čermak snose posljedicu što Hrvatska sama nije na vrijeme reagirala i podignula optužnice prema pojedincima, ali i skupinama koje su to činile, dijeleći tako osobnu od kolektivne odgovornosti.

Žarko Puhovski ispravno primjećuje da je Haški sud sva događanja sagledao kroz političku zloporabu vlasti u vojnoj izvedbi generala Gotovine i Markača i da iz obrazloženja presude proizlazi zaključak da se zločin dogodio na Brijunima.

U ovom trenutku ova prvostupanjska presuda mora biti, u prvom redu, poticaj za preispitivanje vlastitih slabosti koje su i dovele do ovako drakonskih i nepravično odmjerenih kazni. Sve moguće političke manipulacije ovim presudama radi dizanja napetosti u društvu ili mobilizacije masovnih prosvjeda valja otkloniti jer međunarodna javnost vrlo pažljivo prati kvalitetu reakcija na te presude u Hrvatskoj i zrelost političke javnosti u kritici Haškog suda, ali i u samokritici vlastitih propusta.

Da je pravodobno došlo do kaznenog progona počinitelja ovih zločina o kojima je riječ, Gotovina i Markač ne bi dobili ovakve drakonske kazne. Odgovornost za ove kazne snosi dijelom i hrvatsko političko vodstvo koje je svojim nečinjenjem i zabadanjem glave u pijesak pridonijelo ovakvom neželjenom ishodu.

Stoga bi se, isključivanjem svakog mogućeg ekstremizma, hrvatska politička javnost morala spremiti za drugu rundu, za argumentirano dokazivanje na svim razinama da ovdje nije bilo riječi ni o prekomjernom granatiranju Knina ni o udruženom zločinačkom pothvatu.

Neprimjerenim emotivnim reakcijama u ovom trenutku može se odmoći Hrvatskoj i njezinom putu u Europsku uniju. Stoga je odgovornost na političkim snagama ove zemlje, i vladi i oporbi, da smire tenzije i da započnu i preispitivanje vlastitih propusta, dajući time osuđenim generalima stvarnu, a ne samo deklarativnu potporu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi