Američki predsjednik se u prvom, ali i u ovom, drugom mandatu, nerijetko znao javno prijetiti drugim državama da će poduzeti ovaj ili onaj carinski, diplomatski, ali i vojni potez. Izrazito neobična i po međunarodni poredak krajnje riskantna blic-akcija američkih specijalaca rezultirala je uhićenjem venezuelanskog predsjednika Madura, suđenjem u New Yorku pod optužbom za terorizam i udruživanje u narko-kartel.

Što se tu zapravo dogodilo, kako se to uklapa u širu priču o (demokratskom) intervencionizmu posljednjih desetljeća te odnose u današnjem multipolarnom svijetu?

Ranojutarnji desant

U subotu rano ujutro, američka je vojska je bombardirala ključne vojne i komunikacijske objekte te u operaciji Apsolutna odlučnost zarobila predsjednika Nicolasa Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores te ih prebacili na njujorški sud zbog međunarodnog trgovanja narkoticima i narkoterorizma, podvrste terorizma u kojoj terorističke grupacije sudjeluju u proizvodnji i raspačavanju narkotika. Ova akcija je bez presedana, a zadnja američka vojna intervencija u Latinskoj Americi bila je 1989. u Panami.

Washington ovu operaciju predstavlja kao primarno pravosudnu akciju, budući da optužnice protiv Madura postoje još od 2020. U Kremlju su pak sa žaljenjem morali konstatirali da je, za razliku od njihove izvorne „trodnevne specijalne vojne operacije“ koja je u veljači 2022., uz padobranski desant na poligon Hostomelj, treba rezultirati instaliranjem proruskog režima, Trumpova akcija u jednom danu maknula Madura, nasljednika Huga Cháveza, perjanice globalne protuameričke koalicije.

Nakon uhićenja, vlast je po odluci Vrhovnog suda preuzela potpredsjednica Delcy Rodríguez, koju se smatra jednom od najlojalnijih članica Madurove vrhuške. Međutim, predsjednik Trump je najavio privremeno preuzimanje vlasti u zemlji i spremnost Rodríguez za suradnju.

Demokracija, sigurnost i granice prava

Iza spektakla američke operacije ostaje činjenica da je Venezuela već godinama u dubokoj demokratskoj krizi (vidi Povijesni okvir). Politički sustav funkcionira u okviru kompetitivnog autoritarizma, što znači da se izbori se održavaju, ali su institucije, izborna administracija i mediji toliko snažno pod kontrolom vlasti da izbori gube temeljnu svrhu, a to je mogućnost stvarne smjene vlasti. To se potvrdilo i na predsjedničkim izborima 2024., čije su rezultate oporba i dio međunarodne zajednice osporavali zbog netransparentnosti i represije.

Američki pristup dodatno se oslanja na narko-sigurnosni narativ. Optužnice protiv Madura omogućile su da se venezuelanski režim ne promatra samo kao autoritaran, nego i kao kriminalni entitet koji se kroz Kartel sunaca, narko-bandu Tren de Aragua te meksički kartel Sinaloa bavi krijumčarenjem kokaina i korištenjem tog novca za financiranje terorističkih operacija diljem zapadne hemisfere, čime se politički problem pretvara u kaznenopravni slučaj. Upravo se na toj transformaciji lome današnji pravni sporovi – je li riječ o nezakonitoj intervenciji ili o legitimnom kaznenom progonu (vidi Pravni okvir).

Venezuela tako prestaje biti izolirani slučaj i postaje ogledni primjer šire dileme međunarodnog poretka. Pitanje glasi: može li se demokracija braniti iznimkama od prava, a da se pritom ne potkopaju sama pravila na kojima ta demokracija počiva?

Reakcije diljem svijeta

Europska unija odmah je naglasila potrebu za poštovanjem međunarodnih pravila i suvereniteta, uz poruke da demokratski proces ne smije biti nametnut izvana. Rusija i Kina osudile su operaciju kao kršenje međunarodnog prava i pokušaj destabilizacije. Moskva je podsjetila na primjere Iraka i Afganistana kao „poremećaja koji dolazi iz humanitarnih ili sigurnosnih izgovora“. Peking je dodatno upozorio na rizike ekonomskog utjecaja i stabilnosti. Iran, prisjećajući se svojih vlastitih napetosti sa Zapadom, pozvao je na „otpornost protiv eksteritorijalnih sila“ i naglasio da je ova akcija još jedan primjer dvostrukih standarda.

U Latinskoj Americi, mišljenja su podijeljena. Nekoliko vlada, primjerice kolumbijska, načelno su podržale operaciju kao „nužno zlo protiv kartela“, dok su druge države, posebice Meksiko, žestoko osudile napad kao povredu načela nenapadanja i suvereniteta. Argentina na čelu s Javierom Milleijem otvoreno je podržala Trumpovu operaciju.

Demokratske intervencije jučer i danas

Ako se demokratske intervencije promatraju u duljem povijesnom luku od 1980-ih do danas, obrazac je uporno isti: brza vojna rješenja i spori, često neuspješni demokratski ishodi. Intervencije u Grenadi (1983.) i Panami (1989.) bile su kratke i operativno uspješne, ali su već tada otvorile pitanje međunarodne legalnosti i selektivne primjene demokratskih načela. Haiti je 1994. pokazao da povratak izabrane vlasti ne jamči stabilnu demokraciju bez jasne ukorijenjenosti institucija u društvu.

Nakon 2001. i 2003., Afganistan i Irak postaju paradigme nametnute demokratizacije. Izbori su održani, ali uz visoku cijenu, dugotrajno nasilje i duboke podjele. U slučaju Afganistana, talibanska vlast je na kraju oružano zbacila novi demokratski režim. Intervencija u Libiji 2011. stvorila je trajni institucionalni vakuum koji bi trebao biti razriješen izborima ove godine.

U tom kontekstu, Venezuela ne djeluje kao iznimka, nego kao nastavak iste problematične logike, koja glasi: demokracija se obećava silom, a isporučuje u najboljem slučaju – neizvjesno.

Pouka: Demokracija se ne može uvesti silom

Uhićenje Madura nije tek spektakularan završetak jedne političke karijere, nego simptom mnogo šire i neugodnije krize. Radi se o krizi demokracije, legitimnosti i međunarodnog prava u svijetu koji se sve češće oslanja na presedane umjesto na pravila.

Sjedinjene Države su u ovoj epizodi pokazale da vojna moć i dalje funkcionira kao instrument politike, ali su istodobno razotkrile koliko je tanak temelj demokratskog diskursa kada se on godinama zamjenjuje sankcijama, prijetnjama i pravosudnim spektaklom. Venezuelanska drama pritom nije rezultat jedne osobe, pa ni jednog režima, nego dugotrajnog procesa institucionalne erozije, društvenog raspada i geopolitičkog nadmetanja u kojem je unutarnja politika postala kolateralna šteta vanjskih interesa.

Ako iz ove priče postoji jasna pouka, onda je to ona koju međunarodna zajednica uporno pokušava zaboraviti: demokracija se ne može improvizirati silom, niti ubrzati vojnim operacijama. Ona se gradi sporo, često frustrirajuće, kroz procedure, pravila, sudove i političku kulturu koja mora nadživjeti i izbore i lidere. Dok će se Maduro braniti pred američkim sudovima, a svijet nastaviti sporiti o zakonitosti i posljedicama intervencije, ključna bitka ostaje ondje gdje je oduvijek i bila, unutar Venezuele, u pokušaju da se ponovno uspostavi politički poredak koji počiva na povjerenju i institucijama, a ne na sili i izvanrednim rješenjima.