Da hibernacija ili zimski san nije samo pitanje proučavanja prirodnih, nego i društvenih znanosti, zorno pokazuje hrvatska politika. I da nije bilo pitanja novinara o tome gdje se trenutačno nalazi i što zapravo radi predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, javnost ne bi doznala da hrvatski šef države, unatoč dojmu da se politički pasivizirao uoči, tijekom i nakon blagdana, ima itekako što reći o vanjskopolitičkom položaju Hrvatske u jednom od najnapetijih trenutaka međunarodnih odnosa u 21. stoljeću, a i o pokušaju političkog dogovora kada je posrijedi aktualni izbor preostalo troje sudaca Ustavnog suda te izbor predsjednika, odnosno predsjednice Vrhovnog suda.

U oba je slučaja predsjednik Milanović reagirao na izjave i aktivnosti predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. U prvom je slučaju istaknuo da odluke Koalicije voljnih – kao skupine uglavnom europskih država članica NATO-a, bez SAD-a, koje na različite načine pomažu Ukrajini u obrani protiv ruske agresije – ni na koji način ne obvezuju Hrvatsku, poglavito ne u smislu slanja vojnika ako i kada dođe do primirja na ukrajinskom tlu. U drugom slučaju, kada je premijer Plenković (ne)očekivano vezao predstojeći izbor troje sudaca Ustavnog suda i čelne osobe Vrhovnog suda u smislu političkih kvota, Milanović je rekao da takav pokušaj predstavlja 'kršenje Ustava i zakona, kao i omalovažavanje i podrivanje neovisnosti sudbene vlasti'. Iz HDZ-a su prijeporno vezivanje kasnije relativizirali, ali se čini da Hrvatsku – i na unutarnjem planu, i na onom vanjskom – već na početku godine čekaju obračuni.

Tko jači, taj tlači

Što se tiče vanjske politike, predsjednik države je u pravu kada ističe da Koalicija voljnih ni na koji način ne obvezuje Hrvatsku, čija je ona članica, na eventualnu vojnu participaciju kada je u pitanju rješavanje rusko-ukrajinskog sukoba nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo invaziju na susjednu zemlju u veljači 2022. godine. Također, Hrvatsku obvezuju isključivo njezina članstva u Europskoj uniji i NATO-u dok su ad hoc koalicije država poput ove, koja je svoj posljednji sastanak na vrhu održala u Parizu 6. siječnja, a na kojem su Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo najavili slanje vojnih postrojba kada dođe do primirja u Ukrajini, doslovce 'koalicije voljnih' u čije se aktivnosti uključuju samo akteri u kojima postoji volja za takvo što.

Volje i dogovora u Hrvatskoj oko toga nema, pri čemu je i premijer Plenković naglasio da hrvatski vojnici neće sudjelovati u djelovanjima za kakva se zalažu Pariz i London. Uostalom, niti to mogu jer je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske (OSRH) predsjednik Republike, a Milanovićev je stav poznat od prvog dana ruske agresije na Ukrajinu. Ne samo o potencijalnom angažmanu pripadnika OSRH-a, nego i odnosu Rusije i Ukrajine, NATO-a i Rusije te općenito novoj konfiguraciji međunarodnih odnosa. Za šefa države 'u novom globalnom poretku koji se stvara i u kojemu, nažalost, sila i pravo jačega postaju pravilo u međunarodnim odnosima, ključna je zaštita suvereniteta i neovisnosti te obrana teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske'.

Takav je stav posve jasan, ali je također jasno da se 'sili i pravu jačeg', zapravo otvorenim i najavljenim agresijama država koje se služe tom silom i pravom, treba suprotstaviti barem politički i diplomatski, i to u ime međunarodnog prava te načela na kojima svijet počiva nakon Drugoga svjetskog rata temeljem Povelje Ujedinjenih naroda. Hrvatski je šef države u tumačenju rata u Ukrajini puno bliži premijerima Mađarske, Slovačke i Češke Viktoru Orbánu, Robertu Ficu i Andreju Babišu nego čelniku izvršne vlasti zemlje koja je i sama u prvoj polovici 1990-ih doživjela isti tip agresije kao Ukrajina u ovom desetljeću. Ipak, Milanoviću još jednom treba priznati da je dosljedan, jer kao što se danas protivi bilo kakvom vojnom angažmanu Hrvatske u ratu i poraću u Ukrajini, tako se ni sam nije angažirao u vojnoj odori u ratu u Hrvatskoj, radeći kao diplomat. Je li riječ o pacifizmu ili pragmatizmu, o tome godinama odlučuju hrvatski birači.

Plenkovićeva formula

S druge strane, predsjednik Republike ima puno više argumenata kada je reagirao na izjavu predsjednika Vlade vezanu uz izbor sudaca Ustavnog suda i predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda. Ukratko, premijer Plenković zatražio je da od preostalih troje ustavnih sudaca dvoje budu iz kvote vladajućih, a jedan/na iz oporbene kvote.

Prema članku 126. Ustava RH, Ustavni sud Republike Hrvatske čini trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja zastupnika iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na način i u postupku propisanom ustavnim zakonom. To znači da je nužan dogovor vladajuće koalicije, zapravo HDZ-a i oporbe, faktično SDP-a, kako bi se ostvarila kvalificirana većina za kompletiranje sastava Ustavnog suda. Ne dođe li to toga, ovaj sud bi za nekoliko mjeseci mogao ostati na deset imena.

S druge strane, ustavni članak 119. normira da predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskog sabora, na prijedlog predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor. Nakon što je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić preminuo u ožujku 2025., još uvijek nije izabrana nova čelna osoba ovog suda, a pitanje je i hoće li jer svaki Milanovićev prijedlog mora potvrditi Hrvatski sabor, u čijem aktualnom sazivu HDZ ima većinu. Hoće li se u konačnici uistinu realizirati formula 2+1(+1) tj. 2+1 kada je riječ o preostalim sucima Ustavnog suda, uz dodatak + 1 kada se radi o predsjedniku, tj. predsjednici Vrhovnog suda, znat će se tijekom predstojećih zimskih, pa i proljetnih tjedana 9. sjednice Hrvatskog sabora.

Vezana trgovina

Za Milanovića je, i ne samo za njega s obzirom na reakcije iz više političkih stranaka te iz samog pravosuđa, bilo kakvo političko-matematičko uvjetovanje izbora ustavnih sudaca i prvog čovjeka Vrhovnog suda trgovina koja dovodi u pitanje ustavnu trodiobu vlasti. Bez obzira na to što se i predsjedniku države mogu u istom kontekstu poštivanja ustavnih i zakonskih norma analizirati postupci poput svojedobnog predlaganja Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda ili uključivanja u parlamentarne izbore 2024. godine, na kojima je opcija kojoj se suprotstavio – pobijedila, Ustav Republike Hrvatske jest i ostaje okvir djelovanja svih aktera zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Potpuno je jasno da se u svim slučajevima u kojima ustavne odredbe normiraju kvalificirane većine i suradnju aktera iz vlasti i oporbe ta suradnja mora odvijati ustavno i zakonski te transparentno, a da se ni ne govori o tome da je izbor ustavnih sudaca i slovom Ustava RH vezan uz najviše profesionalne odlike i rezultate kandidatkinja i kandidata.

Zašto je Plenković ogolio cijelu proceduru te se na taj način našao u poziciji u kojoj mu se ne samo šef države poziva na ustavne temelje? Vjerojatno je riječ o vremenu u kojem čelni čovjek Vlade i vladajuće stranke treba što prije konsolidirati politički milje u kojem će djelovati do sljedećih izbora. A oni se u redovitom roku trebaju održati najkasnije u srpnju 2028. godine. To znači da Hrvatsku, ne dođe li do izvanrednih situacija i prijevremenih izbora, čeka gotovo dvoipolgodišnje razdoblje bez izbora na bilo kojoj razini predstavničke vlasti. Nakon redovitih ili 'malo prijevremenih' izbora za Hrvatski sabor 2028., slijede lokalni i europski izbori u svibnju 2029., a krajem te godine i prvi krug predsjedničkih izbora.

Konsolidacija i hibernacija

Kako stvari trenutačno stoje, u ovom će 'neizbornom' razdoblju, a zapravo izbornom ciklusu kao razdoblju između održavanja dvaju izbora, i dalje ključni akteri hrvatske politike biti predsjednici države i Vlade: vlast predvodi Plenković, a oporbu na vlasti Milanović. Stvarna oporba – bez obzira na u biti marginalne verbalno-koncertne konflikte, poput onih zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i pjevača Marka Perkovića Thompsona – i dalje je ondje gdje jest. Neutjecajna. Tako će u Hrvatskoj i dalje biti dominantna 'koalicija nevoljnih' za bilo što.

U Hrvatskoj operativne političke odluke, gotovo sve i danas više nego prije, donosi premijer. S druge strane, unatoč povremenim 'hibernacijama', osobito u prvoj godini drugog mandata koju je većinom odradio s distance promatrajući ono što se događa u Hrvatskoj i svijetu, jedina je operativna oporba premijeru Plenkoviću i HDZ-u predsjednik Milanović. SDP je od njegova odlaska s čela stranke nakon dva uzastopna izborna poraza 2015. i 2016. godine u stvarnoj hibernaciji, a Možemo! očito ovisi o Thompsonu i napadalom snijegu. A kada u politici ovisite o drugima, teško možete biti liderom. To znaju i oni koji u prirodi stvarno hiberniraju.