Treba li Hrvatski sabor izvanredno zasjedati uslijed događaja koji su obilježili kolovoz u Hrvatskoj? Najprije je početkom proteklog tjedna politička situacija u zemlji uzavrela zbog kulminacije problema s odlaganjem ilegalnog opasnog otpada u Gospiću, koji se ondje dovozio godinama, dok je drugi dio tjedna protekao u izbijanju jednoga od najtežih požara u zemlji proteklih desetljeća, a on je, nažalost, doveo do gubitka ljudskog života, niza teško ozlijeđenih te zastrašujuće devastacije okolice Omiša.

U samo nekoliko dana Hrvatska je još jednom postala svjesnom koliko je zaštita okoliša – i od ljudske uzurpacije i od prirodnih nepogoda – prvorazredno društveno i političko pitanje. S jedne strane nalazi se teško kršenje zakona zbog kojega je reagiralo pravosuđe s više uhićenih, a s druge pitanje koliko su zakoni i njihova provedba kroz izvršnu vlast na svim razinama učinkoviti u sprječavanju i upravljanju kriznim situacijama. Gotovo nema političkog aktera koji se prije ili kasnije nije uključio u tumačenje potrebe da se na vrijeme reagira kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi vezani uz permanentnu zaštitu okoliša.

Zbog toga je posve opravdano zapitati se nije li u ovakvim kritičnim trenucima nužno što prije čuti glas, mišljenja i zaključke onih koji su prvi pozvani odlučivati o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva te njegova korištenja. To su, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, upravo zastupnice i zastupnici u Hrvatskom saboru.

Ustav stavlja zaštitu okoliša među najviše vrednote

Naime temeljni je pravno-politički akt u zemlji posve jasan. Članak 2. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske normira da Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje, među ostalim, o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime.

Prethodni, stavak 2. istoga ustavnog članka određuje da se suverenitet Republike Hrvatske prostire nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja, a prema članku 3. jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava očuvanje je prirode i čovjekova okoliša.

Tako je hrvatski ustavotvorac još 1990. godine, kada su klimatski i ini uvjeti života bili drukčiji nego danas, predvidio potrebu da se okoliš Republike Hrvatske zaštiti na najvišoj mogućoj razini dovodeći ga u vezu sa samim opstankom zemlje i njezina stanovništva te u vezu s obvezom vlasti da njime upravlja na najbolji način. Jer suverenost znači i to: obnašanje najviše vlasti nad prirodnim bogatstvom.

Hrvatska ima golemo prirodno bogatstvo, ali i ozbiljne slabosti

I dok je Hrvatska u nizu statističkih parametara u donjoj polovici Europske unije, poglavito kada je riječ o održivom gospodarstvu te o proizvodima i uslugama s visokom dodanom vrijednošću, što govori o stupnju razvijenosti jedne zemlje i načinu na koji se desetljećima upravlja njome, u nečemu je i dalje prva.

Prvo mjesto u Europskoj uniji Hrvatska zavrjeđuje po svom vodnom bogatstvu, pri čemu, prema podacima Eurostata, raspolaže s prosječno oko 30.700 kubnih metara obnovljivih zaliha vode po stanovniku. Ovakvo je prirodno bogatstvo znatno iznad prosjeka Unije, u kojoj je Hrvatska, dakle, najbogatija vodom među svim članicama, a prema UNESCO-ovim i međunarodnim izvješćima, nalazi se među prvih pet zemalja po dostupnosti izvora vode na cijelom europskom kontinentu. Značajan dio hrvatskoga vodnog bogatstva dolazi od čistih podzemnih voda, izvora i krških tokova, ali se uslijed dotrajale vodoopskrbne infrastrukture velik dio pitke vode neprestance gubi u cjevovodima i ne stiže do potrošača. Prema procjenama, svaka se druga kap izgubi upravo zbog loše infrastrukture.

Ne treba isticati to da dostupnost vode znači život, baš kao i čist zrak, za koji su neophodne šume. A što se tiče šumskog bogatstva, i ono nas svrstava u sam europski vrh. Hrvatska je, naime, s oko 49 posto kopnene površine prekrivene šumama među vodećim zemljama na kontinentu, kao i prema visokom stupnju prirodnosti šumskih ekosustava – gotovo 97 posto. Tri su četvrtine hrvatskih šuma u državnom vlasništvu, a oko četvrtine u privatnom. Hrvatska kao država nadzire svoje vode i šume ili to bi trebala činiti na optimalan način.

Stoga ne čudi žestoka reakcija javnosti na činjenicu da je višegodišnje odlaganje opasnog, ilegalno deklariranog otpada ugrozilo okoliš Gospića te tamošnjeg tla i voda, ali i drugih dijelova zemlje, od Istre i Hrvatskog zagorja do ostalih dijelova Like i Dalmacije. Gotovo nema dijela zemlje u kojem se proteklih dana nije progovorilo o slučajevima sličnima onom gospićkom. I dok vlast tvrdi da sustavno sanira takva odlagališta, činjenica je i da je ilegalno odlagalište troske kod Biljana Donjih, koje nije sanirano desetljeće i pol, dovelo do toga da je hrvatska vlast dvaput izgubila spor pred Sudom Europske unije. I da se takva odlagališta saniraju javnim novcem, a da, dok se može, financijsku korist od takvog bezakonja te ugrožavanja ljudi i okoliša imaju pojedinci.

Možda oni u nekom trenutku, poput Josipa Šinceka, kojega se sumnjiči da je sa suprugom i još osmero okrivljenika nezakonito uskladištio oko 37.000 kubika otpada u Gospiću, i završe u istražnom zatvoru, ali teško se oteti dojmu da nije riječ o pojedinačnim slučajevima, već o – sustavu.

Gospić otvara pitanje političke odgovornosti

Za Gospić se doznalo, pitanje je pak za što će se još doznati. I jesu li teško kršenje zakona i ugrožavanje ekosustava diljem Hrvatske pretvorili zemlju u svojevrsno odlagalište otpada cijele Europe? I tko za takvo što treba odgovarati, i zakonski i politički? Civilno društvo poput građanske inicijative 'Gospić je naš dom' reagira u cilju onoga temeljnog, a to je ustavno pravo na zdrav okoliš te je obveza vlasti to pravo neprestance štititi.

Oko gospićkog slučaja sukobili su se, naravno, vladajući HDZ i glavnina oporbe u kojoj su najagilniji bili Most i Dalija Orešković, ne posljednjih tjedana, nego znatno duže. S obzirom na njihove ideološke pozicije, pitanje zaštite okoliša jedno je od rijetkih koje je transideološko, ako se pak sam ekologizam ne prakticira kao zasebna politička ideologija. Očito je Most našao pitanje na čijem se isticanju može dodatno profilirati među hrvatskim biračima kojima bi konkretni problemi i prijedlozi za njihovo rješavanje mogli biti ključni na sljedećim parlamentarnim izborima ne dođe li ponovno do ispraznog, ali uvijek korisnog ustrajavanja na tumačenju bliže i dalje prošlosti.

S obzirom na ideološku poziciju stranke Možemo!, koja se predstavlja kao zelena ljevica, čini se da su se njezini čelnici tek naknadno uključili u (raz)rješavanje gospićkog slučaja tražeći slične primjere drugdje, a jedva zbrinjavajući otpad u Zagrebu, dok njezin koalicijski partner, uvijek zakašnjeli SDP, prvo treba odgovoriti na pitanje odlaganja otpada u Krapinsko-zagorskoj županiji, u kojima je godinama na vlasti.

Tko će ojačati sustav nadzora?

Pozicija oporbe ni na koji način ne skreće pozornost s vlasti i njezine odgovornosti u upravljanju zaštitom okoliša, pri čemu premijer Andrej Plenković svoje političke suparnike optužuje za histeriziranje i iskorištavanje situacije.

Međutim nije decidirano odgovorio – pozivajući se na procjenu procjene – kada će Hrvatska dobiti novoga glavnog državnog inspektora nakon što je prethodni Andrija Mikulić, bivši HDZ-ov predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, uhićen u sklopu antikorupcijske akcije te smijenjen sa svoje dužnosti u studenom 2025. godine. Mikulića se dovodi u vezu i sa slučajem u Gospiću te je očito da će što prije trebati pronaći način na koji i zakonski i kadrovski ojačati sustav o kojem ovisi kakvoća života u zemlji i nadzor te kakvoće.

Bez obzira na to tko pobijedio na sljedećim izborima za Hrvatski sabor – sadašnja vlast ili oporba – to će mu morati biti jedan od prioriteta. Jer kako je moguće da se takav opasni otpad u Gospiću (i drugdje) godinama gomilao i prethodno prelazio državnu granicu, a da država nije promptno reagirala?

Krize ne odlaze na ljetnu stanku

Inače će se zemlja suočavati s opravdanim nezadovoljstvom građana i plaćanjem kazni pred europskim institucijama. Pojedinačni napori i požrtvovnost vatrogasaca, poput onih u gašenju požara kod Omiša, neprocjenjiv su doprinos u kriznim situacijama, ali Hrvatska prije svega treba sustavno, osmišljeno i kapacitirano upravljanje krizama te rad na njihovoj prevenciji.

I dok vodno bogatstvo lako može ugroziti odlaganje toksičnog otpada, šumske površine treba održavati, čistiti i štititi protupožarnim pojasevima, opožarena područja što prije sanirati i pošumiti, a krivce za požare sankcionirati. Kada se dogode ugroze poput aktualnih, već je prekasno. Možda su ovoljetni događaji alarm i za hrvatske političke aktere da se prestanu baviti sami sobom i što prije počnu provoditi kvalitetne javne politike.

Za početak netko bi od Ustavom ovlaštenih – predsjednik Republike, Vlada ili većina zastupnika – trebao inicirati izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora. Jasno je da društveni i politički problemi u zemlji nemaju osiguranu ljetnu pauzu do 15. rujna.