Druga polovica 1980-ih u Zagrebu je djelovala kao početak nekoga novog, prosperitetnog doba. U proljeće 1985. godine otvoreno je gradilište u Blatu, na kojem je trebala niknuti nova Sveučilišna bolnica, čiju su izgradnju financirali sami građani Zagreba samodoprinosima. Lokacija u Novom Zagrebu i tadašnji projekt bili su idealni za veliki organizacijsko-kadrovski iskorak domaćega kliničkog zdravstva. Bolnica je, nažalost, završila u stečaju, a projekt u koji su uložena ogromna sredstva je propao.

Srećom, tri godine kasnije počela je uspješna izgradnja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu na prostoru Trnja, a 1987. otvoren je i, primjerice, Muzej Mimara, još jedno novo, nezaobilazno mjesto zagrebačkoga kulturnog života. Šire središte grada počeo je obilježavati Cibonin toranj uz novu dvoranu košarkaškog kluba koji je dvije godine zaredom, 1985. i 1986., kada je u njemu igrao Dražen Petrović, postao europskim klupskim prvakom.

Međutim malo je što dalo polet Zagrebu kao domaćinstvo Ljetnih studentskih igara u srpnju 1987. godine. Grad se ususret XIV. Univerzijadi, čija je maskota bio dandanas omiljena vjeverica Zagi autora Nedeljka Dragića, velikana Zagrebačke škole crtanog filma i nominiranog za Oscara za film 'Tup-tup', doslovce svakodnevno mijenjao nabolje.

Grad živnuo uz Univerzijadu

U samo nekoliko godina Zagreb je zablistao kao srednjoeuropska metropola koja je ugostila mlade sportašice i sportaše akademskog statusa iz cijelog svijeta. Univerzijada nije bila samo sportski događaj, nego prije svega jedinstven razvojni zamašnjak čiji se rezultati osjećaju i danas. Od tadašnjega renoviranog Trga Republike, današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, Zagreb je u koncentričnim krugovima od novih pročelja preko mnoštva infrastrukturnih projekata do novih javnih sadržaja počeo funkcionirati kao strateški promišljen grad kakav je ranije bio u doba gradonačelnika Većeslava Holjevca.

U vrijeme Univerzijade na čelu mu je bio Mato Mikić, čiji je mandat obilježen, među ostalim, vitalnim projektima kakvi su Jarun, Šalata, Mladost. Kada je u jesen 1987. godine krenula, a u ljeto 1988. eskalirala jugoslavenska politička kriza koja će 1991. prijeći u rat, zagrebačka Univerzijada bila je trn u oku pojedinim suradnicima novoga srbijanskog lidera Slobodana Miloševića, ali ni oni nisu mogli ništa protiv baštine te manifestacije. U Zagrebu je tijekom Univerzijade boravio tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda, peruanski diplomat Javier Pérez de Cuéllar, pri čemu je UN odlučio da baš Zagreb bude mjesto rođenja petomilijarditog stanovnika Zemlje. Bio je to Matej Gašpar.

Akcija stadion

Današnji zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević imao je tog 11. srpnja 1987. samo pet i pol godina te je teško očekivati da se detaljnije sjeća vremena Univerzijade, kao uostalom i sva druga djeca u vrtićkoj dobi. No sigurno zna da je središnje mjesto zagrebačke Univerzijade, koja je okupila gotovo četiri tisuće sportašica i sportaša iz 122 zemlje, bio stadion Maksimir, na kojem su upriličeni spektakularna svečanost otvaranja Igara, njihovo emotivno zatvaranje i uzbudljiva atletska natjecanja.

Da, u to je vrijeme maksimirski stadion imao suvremeno opremljenu atletsku stazu i prateće sadržaje te je Zagreb i mogao aplicirati za domaćinstvo Univerzijade, u konačnici postavši njezinim domaćinom, a prema ocjenama mnogobrojnih promatrača, najboljim u dotadašnjoj povijesti Igara započetoj 1959. godine u Torinu. Stadion je za potrebe održavanja Ljetnih studentskih igara prošao kroz dogradnje, na kakve je navikao od izgradnje sredinom 1950-ih prema projektu Vladimira Turine, a tijekom godina etablirao se kao atletsko-nogometni sportski objekt i dom zagrebačkog Dinama.

Kada je u kolovozu 1999. Zagreb bio domaćinom Svjetskih vojnih igara, Maksimir je već izgubio atletsku stazu te se krajnje nezgrapnim intervencijama preobrazio u neprepoznatljivo ruglo. Od Univerzijade su na njemu ostale samo uspomene te činjenica da današnji Zagreb niti ne bi mogao biti njezinim domaćinom.

Maksimir iz 1987. godinama ne postoji niti će Zagreb do daljnjega moći organizirati Europsko i Svjetsko prvenstvo u atletici, a ugledni međunarodni miting Boris Hanžeković memorijal održava se u Sportskom parku Mladost, čiji atletski stadion može primiti između 1500 i 2000 gledatelja. Atletika kao jedan od bazičnih sportova u glavnom gradu Hrvatske nije uspjela nikoga motivirati da joj namijeni barem jedan novi stadion većeg kapaciteta, a Zagreb približi organizacijama iole većih međunarodnih atletskih natjecanja.

Možda je u tu svrhu mogao poslužiti novi stadion u Kranjčevićevoj ulici, ali će i on biti isključivo nogometni jer je u rekonstrukciji izgubio prepoznatljivi velodrom te su tako i biciklisti, kao i atletičari, ali i drugi sportaši u Zagrebu ostali u sporednoj ulozi. Osim ako vlast u njemu sportskom biciklizmu nije namijenila nove biciklističke staze posvuda po gradu, sukladno vlastitim životnim preferencijama.

Čemu služi Kranjčevićeva?

I dok je novi, skupi sportski kompleks u Maksimiru – koji uključuje, odmah po objavljivanju rezultata natječaja, osporavano rješenje nogometnog stadiona – vezan uz GNK Dinamo, komu je točno namijenjen novi nogometni stadion, a koji je nekoć koristio NK Zagreb? Državni prvak u sezoni 2001./2002., NK Zagreb je u međuvremenu poispadao iz svih liga od prve naniže te trenutačno igra u Prvoj zagrebačkoj ligi.

U Kranjčevićevoj je posljednjih godina domaćin bila Lokomotiva, no teško je očekivati da će i njoj novi stadion donijeti novi zamah kada na takav infrastrukturni zamah u Zagrebu ne mogu računati ni atletičari ni biciklisti. Tako će glavni grad Hrvatske u samo nekoliko godina, od 2027. do završetka 2030., bude li sve po planu, dobiti dva posve nova nogometna stadiona udaljena desetak tramvajskih stanica između Kranjčevićeve i Maksimirske.

Procjene izgradnje cijelog kompleksa u Maksimiru, koji, doduše, uključuje i manji, sporedni atletski stadion kapaciteta onoga u Sportskom parku Mladost, penju se na tristo milijuna eura, otprilike onoliko koliko je potrebno za prvu fazu izgradnje Nacionalne dječje bolnice na mjestu planirane Sveučilišne bolnice. Pitanje je hoće li i taj projekt naići na mnogobrojne emotivne reakcije kao onaj u Maksimiru, a koji je iznenada postao najvažnijom sporednom stvari u gradu, dok niz drugih, za svakodnevni život puno važnijih stvari u Zagrebu ostaje sa strane.

Zapušteni Zagreb

Od prometnih problema, odlaganja otpada i uređenja, preko imalo osmišljenijih komunalnih politika, do i dalje niza crnih točaka u gradu koji u pojedinim dijelovima središta, a da se o udaljenijim dijelovima ni ne govori, izgleda krajnje zapušteno, savršeno za snimanje opskurnih kriminalističkih serija. U trenucima u kojima se stanovnici Zagreba suočavaju sa štrajkom svoga javnog prijevoznika, razmišlja li se o nužnim popravcima tramvajske pruge jer, recimo, na nizu skretanja u gradu vozači moraju izaći iz tramvaja te ručno preusmjeravati tračnice. Toliko o prioritetima.

Nema dvojbe da će se i nezadovoljstvo velikog dijela javnosti projektom novoga maksimirskog stadiona, namijenjenoga samo nogometu, i štrajk ZET-a iskoristiti u svrhe političkog obračuna. Zbog potonjega gradsku vlast, koju čini Možemo!, a gradski mu SDP idejno i operativno samo statira, osim u preuzimanju položaja, ovih dana pojačano kritiziraju i zdesna i slijeva. I HDZ-om predvođena oporba u gradu, i Katarina Peović iz Radničke stranke, i nove stranke poput Drito, koje zadržavaju ekvidistancu i prema Možemo! i prema HDZ-u.

Zagrebačke političke peripetije

HDZ-u je vladajuća stranka u Zagrebu pritom najbolji politički suparnik jer je ideološki i rezultatski odveć skučen da bi mogao preuzeti inicijativu na sljedećim izborima za Hrvatski sabor. Možemo! je od 2020. godine parlamentarna stranka, a od 2021. u drugom mandatu na vlasti u Zagrebu, a da se, osim u Pazinu, nigdje drugdje nije nametnula kao snažan lokalni politički akter. Treće mjesto u ispitivanjima javnog mnijenja glede političkih preferencija Možemo! održava, pa i napreduje, zbog potpune inertnosti SDP-a, trenutačno i vodstvom i uvjerljivošću još slabijeg nego u mandatima svoja dva prethodna neuspješna predsjednika.

U tom smislu Zagreb postaje pokaznom vježbom kako bi izgledala nacionalna vlast koju bi obnašali Možemo! i SDP. U zemlji opterećenoj korupcijom, koja čak uništava prirodne resurse potrebne za život, te sve načetijom vlašću, koju najviše održava impuls za ostanak na vlasti, oporba koja upravljanjem u najvećem i najbogatijem gradu u zemlji propušta postići ključne zgoditke u političkoj utakmici jedino može završiti na rezervnoj klupi na stadionu. A to kako će on izgledati i koliko će koštati, druga je stvar.