Tragikomedija 'Karaula' iz 2006. redatelja Rajka Grlića nastala je temeljem romana 'Ništa nas ne smije iznenaditi' pisca Ante Tomića, objavljenog 2003. godine. Njih su dvojica zajedno napisali scenarij za film te dobili visoke ocjene uz predstavljanja na više festivala, od Pule do San Sebastiána. U središtu je radnje smještene krajem 1980-ih skupina ročnika tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) koji krate dane na samoj jugoslavensko-albanskoj granici u naslovnoj pograničnoj vojarni u Makedoniji.

Kada njezin zapovjednik poručnik Safet Pašić, u izvedbi nagrađenog Emira Hadžihafizbegovića, oboli od sifilisa, lažira neposrednu opasnost od susjedne Albanije dok god mu se bolest ne povuče, a čini to uz pomoć mladog liječnika Siniše na odsluženju vojnog roka u interpretaciji Tonija Gojanovića. Istodobno se poručnik Pašić želi dodvoriti svom nadređenom, pukovniku zvanom Rade Orhideja, kojega tumači Bogdan Diklić, jer jedan od ročnika želi u ime skorašnjega Titova rođendana pješice prijeći put od granice do Beograda. Okrutni pukovnik prezire ljude, a obožava cvijeće koje, terorizirajući podređene, brižljivo uzgaja u svom vrtu unutar zapovjedništva. U jednom trenutku dojmit će ga tadašnji vođa srbijanskih komunista Slobodan Milošević zbog izjava na Kosovu…

Da je barem Rade Orhideja ostao filmski lik

I dok je 'Karaula' sa svojim literarnim predloškom efektan spoj fikcije i stvarnosti koja je krajem 1980-ih i početkom 1990-ih dovela do tektonskih promjena na području nekadašnje Jugoslavije, kao i umjetnička vizija preduvjeta ratnog raspada bivše federacije, lik pukovnika Rade Orhideje karakterno podsjeća na zbiljskoga visokog oficira JNA kojega je na svom odsluženju vojnog roka upoznao publicist Jurica Pavičić te ga, prema vlastitim riječima, kasnije opisao Anti Tomiću.

To je Ratko Mladić, general koji je 1991. godine bio zapovjednik IX. korpusa JNA u Kninu, a od 1992. do 1995. načelnik GŠ-a Vojske Republike Srpske. Prije toga službovao je upravo u Makedoniji te se pasionirano brinuo o vrtu i biljkama. U Hrvatskoj je kasnije zapovijedao oružanim napadima na gradove i naselja u blizini okupiranog dijela zemlje, među ostalim i na Šibenik, koji u rujnu nije uspio odsjeći od ostatka zemlje, a pod njegovom je ingerencijom izvršen i masovni zločin nad civilima u Škabrnji u studenom iste godine.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio ga je 2017. godine na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja tijekom rata u Bosni i Hercegovini, pri čemu je osuđen za genocid počinjen u Srebrenici.

Ovaj je istočnobosanski grad u srpnju 1995. godine bio pod zaštitom UN-a, ali ga taj status nimalo nije zaštitio od upada vojske pod Mladićevim zapovjedništvom. Brutalno je smaknuto gotovo 8400 bošnjačkih muškaraca i dječaka, pri čemu se hvalio da 'grad poklanja srpskom narodu' te da se 'osvećuju Turcima'.

Haški epilog nakon višegodišnjeg bijega

Kada je rat u BiH napokon završen u jesen 1995. akcijama hrvatske i bosanskohercegovačke strane te istodobnim NATO-ovim udarima protiv Mladićeve vojske, on je započeo dugogodišnji bijeg od pravde jer ga je Haški tribunal optužio za ratne zločine. Uhićen je 2011. godine u vojvođanskom selu Lazarevu te je 2017. dočekao pravomoćnu presudu. Umro je prošli četvrtak, 27. kolovoza.

Kao i bivši predsjednik Republike Srpske te vrhovni zapovjednik njezinih oružanih snaga Radovan Karadžić, i general Mladić osuđen je na najtežu kaznu, onu doživotnog zatvora. Tako su prva politička i vojna imena srpskog entiteta u BiH osuđena za svoje ratno djelovanje od 1992. do 1995. godine, ostavivši iza sebe desetine tisuća ubijenih, stotine tisuća raseljenih, ogromnu materijalnu štetu te trajno podsjećanje na najgore zločine, među kojima je i posljednji genocid u Europi u 20. stoljeću.

Međunarodna zajednica očito je nespremno dočekala eskalaciju ratnog nasilja na prostorima država nasljednica bivše Jugoslavije zbog plana tadašnjeg vodstva Srbije da se na razvalinama zajedničke države početkom 1990-ih etnički očiste pojedini dijelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine te prije ili kasnije, preko paradržava, nasilno povežu sa Srbijom.

Kada su ratne strahote prešle u najteži ratni sukob na kontinentu nakon 1940-ih s desetinama tisuća ubijenih, a počinjeni zločini imali su konkretne nalogodavce i izvršitelje, ta je zajednica formirala spomenuti Međunarodni sud kako bi se preko pravnih mehanizama sankcionirali ratni zločini te na taj način postavio okvir budućeg života u miru, i smatralo se, pravdi.

Pomirenje se u tom smislu trebalo osoviti oko osude – i pravne i društvene – onih koji su odgovorni za zločine da bi svi ostali imali mogućnost suočavanja s posljedicama rata. Međunarodni sud prestao je s radom krajem 2017. godine, a njegove preostale funkcije, kao što su žalbeni postupci te nadzor nad izvršenjem pojedinih kazni, preuzeo je Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove.

Koliko je Haški tribunal pripomogao izgradnji pravednog mira i stabilizaciji prilika među dojučerašnjim sukobljenim stranama, a da se o pomirenju niti ne govori, najzornije svjedoče oprečne reakcije na Mladićevu smrt u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.

Počast preko Save i Drine

I dok bošnjački i hrvatski dijelovi BiH evociraju sve ono zbog čega je Mladić još tijekom rata zavrijedio imenovanje 'krvnikom', a godinama nakon rata dočekao izvršnu presudu za višestruke zločine, političari i dio stanovnika srpskog entiteta u toj zemlji otvoreno zahvaljuju umrlom generalu. Pritom nema nikakve razlike između političke vlasti i oporbe u Republici Srpskoj, od čelnika vladajućeg SNSD-a Milorada Dodika do banjalučkog gradonačelnika Draška Stanivukovića iz PDP-a.

U susjedstvu pak srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, koji je u srpnju 1995. godine s govornice beogradske Skupštine i sam pozivao na masovni pogrom Bošnjaka, nudi državnu pomoć u organizaciji Mladićeva pogreba, a predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić izražava sućut. Je li svojedobno izrazio sućut i obiteljima žrtava Mladićevih zločina? Vučić je pak u Srebrenici u srpnju 2015. izviždan i istjeran.

Mladiću se, dakle, u Srbiji i Republici Srpskoj odaje počast, što službeno, što neslužbeno, dok ga veći dio BiH – i brojem stanovnika i teritorijem – baš kao i Hrvatska, koja mu je za ratne zločine sudila u odsutnosti, pamte po onom što jest – ratni zločinac. On, dakako, nije jedini zločinac osuđen na Haškom tribunalu, niti su samo pripadnici srpske strane u ratovima 1990-ih osuđivani za ovu vrstu kaznenih djela. Njegov je krimen u tom kontekstu najteži, i brojem žrtava i načinima na koje je do njih došlo, dok je više nego jasno da biti osuđen na doživotni zatvor zbog masovnih zločina tijekom rata ne znači da će, bilo političari, bilo dio građana, također osuditi njihove izvršitelje.

Pritom je Mladić svoja ratna djelovanja vodio iz pozicije agresora, uzurpatora zajedničke vojne opreme cijele bivše Jugoslavije te napadajući oružano slabije i mnogobrojne civile. Ukratko, kukavički do kraja, uračunavši višegodišnji bijeg i skrivanje pred Međunarodnim sudom. Kada mu je suđenje otpočelo, i na njemu je potvrdio sve svoje deficite te odnos prema žrtvama, ali i prema profesiji koju je osramotio.

Nikad kraja balkanskim ratovima

Nakon njegove smrti pravi je problem odnos prema njemu i zločinima koje je počinio jer tko kod slavio Mladića, zapravo slavi sve ono što je on počinio, a to je socijalna patologija kakva je i dovela do ne samo oružanih, nego i nasilnih sukoba u kontekstu raspada bivše Jugoslavije. Za njih su najvećim dijelom odgovorna politička vodstva, konkretno ona u Beogradu te na Palama kada je posrijedi rat u Bosni i Hercegovini.

Izražavajući podršku prononsiranu ratnom zločincu, njegovi aktualni pobornici dokaz su da je primarni konflikt koji je doveo do oružane manifestacije i dalje postojeći. Karadžić i Mladić uz podršku Miloševića težili su istom: nasilnom prekrajanju granica i etničkom čišćenju područja koja su težili osvojiti. Sva su trojica, uz niz drugih, završili u Haagu, ali njihova politika ni približno nije završila kao projekt.

Nekoć poslušnik također osuđenoga ratnog zločinca Vojislava Šešelja, aktualni srbijanski predsjednik Vučić posljednji je u nizu jedne te iste kadrovske konstante. S druge strane, međunarodna zajednica možda jest organizirala suđenje optuženima za ratne zločine, ali posljedice njihovih zločina nije poništila. Što reći na činjenicu da je bošnjački većinska i UN-om zaštićena Srebrenica danas dio Republike Srpske, grad koji je nakon počinjenog genocida Mladić 'poklonio srpskom narodu'?

A upravo u srpskom narodu, kao u bilo kojem drugom u čije se ime čine ili su se činili ovakvi zločini, ne samo u 20. stoljeću, nego tijekom cijele povijesti, treba postojati volje, snage i hrabrosti za njihovu bezuvjetnu osudu, počev od političara nadalje. Dok god se to ne dogodi, neće se samo pisati knjige i snimati filmovi o budućim zločincima, nego će oni postajati stvarnim akterima takvih zločina.