Da je u bilo kojem razdoblju Hladnog rata od završetka Drugoga svjetskog rata 1945. do pada Berlinskog zida 1989. na čelu SAD-a bio političar poput Donalda Trumpa, možda Hladnog rata ne bi ni bilo. Ili bi barem odnosi Washingtona i Moskve bili znatno srdačniji nego što su to bili u većem dijelu druge polovice 20. stoljeća.

Trumpova naklonost autokratima

Način na koji je aktualni američki predsjednik inicirao sastanak s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom u Anchorageu u petak 15. kolovoza, zatim dobrodošlica i tretman koje mu je priredio te zapravo pretvaranje šefa ruske države u istinsku zvijezdu ovog sastanka na vrhu potvrđuju da on preferira točno određeni tip suvremenih političara. To su čelnici koji autokratski upravljaju svojim državama, podjednako se tako postavljaju u međunarodnim odnosima te su dominantno skloni sili, a ne suradnji kada su posrijedi bilo kakvi prijepori.

Kada se usporedi Trumpov ad hoc sastanak s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim u Bijeloj kući u veljači ove godine i njegov recentni susret s Putinom na Aljasci, nema dvojbe komu i – čemu američki predsjednik daje prednost u globalnim odnosima. Pitanje je samo je li Trump spreman na to da te odnose, koji su se od 1975. godine i Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji koliko-toliko temeljili na nepovredivosti granica suverenih država, usmjeri prema onomu čemu bezrezervno teži Putin, a to je anuliranje i suverenosti i granica koje je štite u svim slučajevima u kojima moćnija država smatra to svojim interesom.

Trump omogućio Putinu izlazak iz političke izolacije

Američki je predsjednik uoči, pa i tijekom samog sastanka mijenjao njegov cilj – od uspostave primirja u ratu koji traje već tri i pol godine do najave novih sastanaka s različitim sudionicima, uz opciju potpisivanja cjelovitoga mirovnog sporazuma. Jedini cilj koji je u Anchorageu ostvaren jest onaj Putinov, vezan uz njegov izlazak iz političke izolacije na Zapadu.

Neovisno o tome što ruskog predsjednika ugošćuju diljem planeta, a dvije su mu najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Kina i Indija, ključni vanjskopolitički i vanjskotrgovinski partneri, posebice kroz platformu BRICS-a, susret s američkim kolegom donio mu je toliko priželjkivani povratak na Zapad koji Rusija pod Putinovom vlašću neprestance nastoji podijeliti. I to joj nerijetko uspijeva uz pomoć pojedinih političara i procesa na samom Zapadu.

Međutim nitko u tom smislu nije važniji od američkog predsjednika te je njegov poziv Putinu u SAD de facto otupio oštricu Zapada prema ruskom vođi, osobno odgovornom za pokretanje rata u Ukrajini u veljači 2022., rata sa stotinama tisuća poginulih na obje strane, s milijunima izbjeglih iz svojih domova, s najvećim razaranjima na tlu Europe od 1945. godine te s činjenicom da je Međunarodni kazneni sud u Den Haagu izdao nalog za Putinovo uhićenje zbog ratnih zločina. U pitanju je deportacija djece iz Ukrajine u Rusiju, a ona se sustavno provodi od početka rata.

Putinovi apetiti rastu

O tome, na neizravan te krajnje odmjeren način, usredotočivši se na dobrobit djece i budućih naraštaja, u svom pismu ruskom predsjedniku govori američka prva dama Melania Trump – koja ipak nije bila na Aljasci. Je li ovo pismo dio strategije aktualne američke administracije da barem na jedan način upozori na pravu prirodu rata u Ukrajini ili ne? Neovisno o odgovoru, nakon Aljaske zadovoljna može jedino biti ruska strana, a Trump i dalje traži način da se potvrdi mirotvorcem jer je, kako sam ističe, 'riješio šest ratova u posljednjih šest mjeseci'.

No 'rat svih ratova' 21. stoljeća i dalje bjesni na istoku Europe te se, u odnosu na šest sukoba o kojima govori Trump, teško može brzo zaustaviti ravnopravnim utjecajem na zaraćene strane. Jer – jedna je toliko vojno moćnija i izvan međunarodnog prava da ne pristaje ni na kakav kompromis. Uostalom, Putin nakon susreta s Trumpom ne samo da nije pristao na primirje koje bi zaustavilo nova ubijanja, već su se pojavili novi ruski teritorijalni zahtjevi prema kojima bi Ukrajina, želi li mir, morala ustupiti dosad obranjene dijelove svoje okupirane regije Doneck.

Trump silno želi dobiti Nobelovu nagradu

Hoće li SAD poduprijeti Rusiju u njezinu maksimalističkom cilju oduzimanja ukrajinskog teritorija te pretvaranja Ukrajine u trajno nesigurnu zemlju, onu koja nema suvereno pravo odlučivati o tome kojim će se međunarodnim savezima i međudržavnim integracijama pridruživati, ovisi o tome kako Trump percipira mir.

Podrazumijeva li ta percepcija elementarnu pravdu, proces postizanja sporazuma ne može biti lak. Znači li pak mir kapitulaciju žrtve pred agresorom, takvo će se što reflektirati ne samo na međunarodne odnose, nego i na unutarnju politiku svih strana koje bi bile uključene u takav plan. Iako su povijesne analogije korisne isključivo kao opomene, izjava tadašnjeg britanskog premijera Nevillea Chamberlaina o 'miru za naše vrijeme' u kontekstu Münchenskog sporazuma, kojim je dio suverene Čehoslovačke ustupljen Trećem Reichu, lako se može ponoviti. Koliko je taj mir potrajao? Ni godinu dana od Chamberlainovih riječi.

Trump silno želi Nobelovu nagradu za mir da bi i na taj način parirao svom prethodniku Baracku Obami, a on je ovo priznanje dobio već u prvoj godini prvog predsjedničkog mandata. Može li takvo što poći za rukom sadašnjem američkom predsjedniku na početku drugog mandata ili makar do njegova završetka? Bilo kakav chamberlainovski mir neće dovesti ni do čega, a kamoli do održivosti stanja u kojem se isplati agresija.

Putin ruši sigurnosnu arhitekturu u Europi

Ipak, mora se priznati da je Trump u pravu kada višekratno ističe da do rata u Ukrajini ne bi ni došlo da je on pobijedio na izborima 2020 godine. Vrlo ga vjerojatno Putin, s kojim je u očito prisnim odnosima, ne bi ni dovodio u iskušenje da mora reagirati na rusku vojnu intervenciju, već bi još neko vrijeme paralizirao Ukrajinu na njezinu istoku, vodeći sukob srednjeg intenziteta.

Dolazak demokrata Joea Bidena na vlast u SAD-u u siječnju 2021., nakon Trumpova prvog mandata, te kaotično američko povlačenje iz Afganistana u kolovozu iste godine, a koje je sporazumom s talibanima pripremio upravo Trump, ohrabrili su Putina u razgradnji sigurnosne arhitekture u Europi, uspostavljene u posljednjih petnaestak godina Hladnog rata.

Uostalom, njegova izjava o raspadu SSSR-a kao 'najvećoj geopolitičkoj katastrofi 20. stoljeća' te nepriznavanje Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. godine, kojim se Ukrajina u korist Rusije odrekla nuklearnog oružja u zamjenu za jamčenje sigurnosti i teritorija, nisu samo tvrdnje, nego su se tijekom godina počeli transformirati u obnovu 'sovjetskog', zapravo 'ruskog svijeta' u što širem dijametru nekadašnje supersile.

I dok su majice s ćiriličnim natpisom CCCP u doba posljednjeg sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova bile dio tadašnje popkulture, koja je reagirala na završni detant između dviju supersila, a koji je uz Gorbačova personalizirao Trumpov uzor, 40. američki predsjednik Ronald Reagan, majica s istim natpisom, koju je u Anchorage ponio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, revanšistička je poruka o obnovi velikodržavnog utjecaja – koliko se to teritorijalno može učiniti.

Hladni rat sad se čini pravednijim razdobljem od sadašnjice

Nekadašnje sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj 1968. i Afganistanu 1979. godine temeljile su se na doktrini 'ograničenog suvereniteta' sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva, prema kojoj su satelitske države u i pri sovjetskom bloku imale ograničeno pravo političkog odlučivanja, ali su barem očuvale teritorijalni integritet. U Putinovoj doktrini 'oduzetog suvereniteta' nema mjesta za takve finese, već se vojnom invazijom i brutalnošću na terenu oduzima teritorij napadnutim državama (Ukrajina, Gruzija, Moldavija) ili se jednostavno dirigira suverenošću novih satelita (Bjelorusija).

Hladnoratovsko suprotstavljanje SAD-a i SSSR-a završeno je širenjem demokracije na dojučerašnji sovjetski blok, pri čemu je i sama Ruska Federacija, kao nasljednica Sovjetskog Saveza, prvih desetak godina, u vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina, održavala demokratske izbore za svoju zakonodavnu i izvršnu vlast.

Danas je Rusija personalna diktatura u kojoj su ustavni okvir i djelovanje institucija posve prilagođeni Putinu. Od u početku pouzdanog partnera Zapadu do izopćenika sa Zapada i natrag, barem kada je posrijedi Bijela kuća, Putin sada nadzire poteze američkog predsjednika koji mu idu u korist.

Zašto Trump, kao prvi čovjek SAD-a, radi u korist apologeta nekadašnjega sovjetskog režima i bloka te otvorenog autokrata koji drugima dijeli lekcije o demokraciji, bit će predmet niza istraživanja i interpretacija. Dogovore li, na račun treće strane, čelni ljudi SAD-a i Rusije uvjete završetka rata u Ukrajini, i to u stilu 1938. godine, Hladni rat bi se mogao učiniti puno pravičnijim razdobljem od sadašnjice. Između slogana 'Make America Great Again' i 'Make Russia Great Again' tek je Beringov prolaz.