„Iz pobjede u blagostanje“, tako je naslovljen plakat Hrvatske demokratske zajednice kojom je stranka istaknula kandidaturu dr. Franje Tuđmana te same sebe na predsjedničkim i parlamentarnim izborima raspisanima za 2. kolovoza 1992. Zemlja se i dalje nalazila u ratu, a trećina je njezina teritorija bila pod okupacijom dijela srpskog stanovništva u zemlji i ondje uzurpirane vlasti sa sjedištem u Kninu. Samoproglašena se krajiška vlast ranije oružano suprotstavila hrvatskoj državnoj samostalnosti temeljenoj na rezultatima referenduma održanoga 19. svibnja 1991. te ustavnih odrednica, i same Hrvatske, i bivše jugoslavenske federacije.

Nakon najintenzivnijeg dijela rata u kasno ljeto, jesen i ranu zimu 1991., Sarajevskim sporazumom potpisanim 2. siječnja 1992. sljedeći je dan stupio na snagu bezuvjetni prekid vatre u Hrvatskoj. Sporazumom iz grada koji će i sam za tri mjeseca postati poprištem brutalnog rata u Bosni i Hercegovini, dogovoreno je povlačenje JNA čije su postrojbe neposredno pomogle oružanu pobunu, s područja Republike Hrvatske, a predviđen je i dolazak mirovnih snaga UN-a koje će do 1995. hrvatska okupirana područja nadzirati kao zaštićene zone (UNPA). Hrvatsku i Sloveniju Europska zajednica priznala je kao suverene države 15. siječnja 1992.

Od recesije do potresa

Rat u Hrvatskoj kao Domovinski rat tako je početkom 1992. ušao u fazu povremenih oružanih sukoba te su opći izbori u ljeto 1992. i mogli biti održani u većem dijelu zemlje čije je prilike i tada vladajuća stranka HDZ ocijenila pobjedom. Završna će ratna pobjeda stići točno tri godine kasnije nakon uspješno izvedene vojno-redarstvene operacije Oluje u kojoj će Hrvatska vojska zajedno s policijom u pet dana djelovanja osloboditi više od 10 tisuća kilometara četvornih, odnosno gotovo petinu zemlje.

Oslobođeni su dijelovi Sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine. Prethodno je u operaciji Bljesak u svibnju iste godine oslobođen dio Zapadne Slavonije, dok će Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem biti mirno reintegrirani kroz mirovnu misiju UNTAES u siječnju 1998. Od 1998. doista se činilo da sva do jučer okupirana područja zemlje čeka blagostanje s obzirom na ratne i poratne prilike u kojima su se nalazila. Uostalom, zemlje koje izlaze iz oružanih sukoba u godinama koje slijede redovito ostvaruju gospodarski rast temeljem obnove, ali i optimizma koje opravdano zahvaća stanovništvo.

No, Hrvatska je već 1999. ušla u recesiju, a oslobođena su područja teško hvatala razvojni korak s ostatkom zemlje. Četvrt stoljeća nakon Oluje Banovinu je pogodio katastrofalni potres 2020. te dodatno otežao prilike života njezinih stanovnika.

Težak život na oslobođenim područjima

Područje od Knina na jugu do Hrvatske Kostajnice na sjeveru koje je 1995. oslobođeno u VRO Oluji i dalje je najkrhkije u zemlji kada su posrijedi životni standard i razvojne mogućnosti. Ovaj je prostor uglavnom zaobišla i autocesta A1 kojom su 2005. povezani Zagreb i Split, a koja se nastavila južno do Ploča. Koliko je prometno povezivanje, u ovom slučaju cestovno, sjevera i juga Hrvatske bilo strateški važan projekt iniciran od strane tadašnjeg predsjednika Vlade Ivice Račana, a završen u mandatu premijera Ive Sanadera, svjedoči i činjenica da je oružana pobuna u Hrvatskoj započeta 17. kolovoza 1990. blokadom prometnica u Sjevernoj Dalmaciji i Lici.

Kasnije prozvana Balvan-revolucijom ova je inicijalna faza pobune dijela srpskog stanovništva u zemlji organizirana uz političku i vojnu podršku vlasti u Beogradu, potvrdila da je područje zahvaćeno pobunom, kasnije ratom i napokon oslobodilačkom akcijom, vitalno za funkcioniranje cijele zemlje. Hrvatska je tako nekoliko godina bila presječena napola te je u jednom trenutku njezin kontinuitet doslovce ovisio o trajektnoj liniji prema otoku Pagu, a zatim o pontonskom mostu preko Novskog ždrila. Od Sjeverne Dalmacije do Banovine nalazi se, dakle, komunikacijska kralježnica Hrvatske koja je u Domovinskom ratu pokazala koje su presudne točke u dugoročnoj zaštiti hrvatske sigurnosti i razvoja.

A kako je danas?

Na to pitanje najbolje mogu odgovoriti stanovnici područja koje je 1995. oslobođeno u Oluji. I dalje se čini da pozornost prema ovom dijelu Hrvatske tempirana na blagdan kojim se obilježava oslobođenje Knina 5. kolovoza 1995., a kada se zajednički proslavlja Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Rijetko se kada cijeli državni politički vrh nađe u Kninu mimo ovog datuma, a da se o drugim gradovima i općinama ovog dijela Hrvatske niti ne govori. I dok je Knin upravo zbog svoje važnosti i simbola koji predstavlja tijekom desetljeća prošao kroz cjelovitu infrastrukturnu obnovu, kada se, primjerice, stigne u nedaleki Benkovac, Obrovac i Gračac, za neke se njihove dijelove ima osjećaj kao da je još uvijek poraće. Ruševni autobusni kolodvor u Benkovcu najlošija je moguća slika upravljanja javnim prostorima, onaj također ruševni u Obrovcu niti ne funkcionira, dok se prema Gračacu promet intenzivira samo onda kada se zatvori obližnji dio autoceste A1. I tada se zorno uočava stanje u gradu i okolici.

Slični se prizori mogu vidjeti sjeverno prema ostatku Like, a mimo NP Plitvička jezera, i zatim ponovno diljem Korduna i Banovine. Stoga ne čudi da su na ratom zahvaćenim područjima u prvoj polovici 1990.-ih s obje strane bojišnice, a koja su danas su izvan stvarnog nadzora, moguće takve zloporabe prostora kao što je ilegalno odlaganje opasnog otpada na prostoru bivše mesne industrije u Gospiću.

Decentralizacija je nužna

Prirodnim resursima bogati te strateškom i prometnom važnošću neophodni za razvoj cijele zemlje, ovi se dijelovi zemlje nađu u središtu interesa uglavnom prigodno ili kroz incidente. Nema dvojbe da se u proteklih trideset i jednu godinu nastojalo integrirati ovaj dio Hrvatske u njezinu cjelinu i obnovom infrastrukture, i planovima razvoja, i motivirajućim demografskim mjerama.

Međutim, na sve ono što je onemogućio rat u 1990-ima te traženje pravog načina obnove nakon rata, nadovezao se kronični problem zemlje kojoj nedostaju kvalitetni programi decentralizacije razvoja, kakve već desetljećima ima susjedna Slovenija, jer se kapital u Hrvatskoj dominantno kumulira u Zagrebu i priobalnim turističkim mjestima, dok ostatak zemlje, osobito onaj slabije razvijen, i nema prigodu za značajnije razvojne iskorake.

Bivše je socijalističko uređenje forsiralo industrijalizaciju, čak i ondje gdje za nju nisu postojali uvjeti čiji je notorni primjer nekadašnja tvornica glinice Jadral kod Obrovca, dok je Hrvatska posljednjih desetljeća de facto deindustrijalizirana, ostavši bez dobrog dijela starih industrija, a bez pokretanja onih novih. U nedostatku sustavnih razvojnih planova za cijelu zemlju, najdeblji kraj izvuku oni njezini dijelovi koji imaju najteže startne pozicije.

Dosta je podsjećanja – krenimo naprijed

Stoga bi u danima kada se obilježava pobjeda u Domovinskom ratu, a čiji je Knin višestruki simbol, također važna pobjeda bila da na tada oslobođenom prostoru Hrvatske više ne postoje permanentna podsjećanja na rat u vidu zapuštenih prostora i objekata, neobrađenih poljoprivrednih zemljišta i naselja u kojima su radna mjesta vezana uz bilo kakav oblik proizvodnje iznimka. Koliko god je teško izvojevati ratnu pobjedu u nepovoljnim prilikama unutar i izvan zemlje, a čemu su svjedočili građani Hrvatske od 1991. do 1995., podjednako je zahtjevno razvijati zemlju nakon rata jer su mir i napredak ono što se očekuje u cijeloj zemlji, a posebice u onim njezinim dijelovima koji su u ratnim godinama najviše stradali.

Uspjeh se jednog društva i organizirane države redovito mjeri prema uspjehu njihovih najpotrebitijih dijelova. Hrvatska je, treba to stalno ponavljati, jedina država unutar Europske unije koja je u nepuna dva desetljeća prošla put od ratne zone do članstva u Uniji sa svim njezinim mogućnostima. Posve je jasno da će ratne godine i stradanja dugoročno određivati političke prilike u zemlji, ali i odnos Hrvatske prema uzrocima i uzročnicima rata.

Ipak, dugoročna pobjeda znači saniranje svih posljedica rata, od onih neposrednih koji se i dalje vide kroz ostatke razaranja, preko posebne brige za stradala područja, do poštivanja svih žrtava u ratu i pomirenja sa svima kojima su mir, suradnja i osuda zločina također načela. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja stoga je stalna odgovornost onih koji su u Hrvatskoj na vlasti za isticanje tih načela. Blagostanje kakvom se težilo početkom 1990.-ih, naime, ništa nije drukčije od onoga danas.