Umjesto da je za svoj poraz na upravo održanima prijevremenim parlamentarnim izborima u Srbiji optužio pojedine europske zemlje i američku duboku državu, čiji su izvršitelji očito kandidati na pobjedničkoj Studentskoj listi, bivši predsjednik Srbije Aleksandar Vučić možda bi trebao optužiti – numerologiju. Ili kalendar. Listopad, odnosno oktobar, kao deseti mjesec u godini ne ide mu na ruku.

Prije dvadeset i šest godina, 5. listopada 2000., u Srbiji je na masovnim proturežimskim prosvjedima srušena dotadašnja vlast koju je od 1986., na različitim političkim položajima, simbolizirao Slobodan Milošević. Prosvjedi su potaknuti prijevarom na ranije održanim izborima za predsjednika tadašnje dvočlane Savezne Republike Jugoslavije, federacije Srbije i Crne Gore, na kojima je vlast neuspješno pokušala održati drugi krug, pri čemu je u prvom uvjerljivo pobijedio oporbeni kandidat Vojislav Koštunica, a Milošević je bio drugi.

Ti su prosvjedi u Srbiji uskoro označili '5. oktobra' kao mitski datum u obračunu s gotovo desetljeće i pol dugom vladavinom Miloševića koji je zemlju uveo u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, međunarodne sankcije, NATO-ovu vojnu intervenciju, ratni gubitak Kosova, dramatičan pad životnog standarda te produljenu izolaciju.

Vučić je na početku svoje višegodišnje političke karijere bio dio te vlasti kao ministar informiranja jer je u to vrijeme njegova Srpska radikalna stranka na čelu s kasnije osuđenim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem u jednom trenutku ušla u koaliciju s Miloševićevom Socijalističkom partijom Srbije, bivšim komunistima, a zapravo hibridom agresivnog nacionalizma i deklaratornog socijalizma.

Između ostalog, u srpnju 1995. godine Vučić je kao mladi političar sa skupštinske govornice pozvao na osvetničku, masovnu likvidaciju muslimana u kontekstu genocida u Srebrenici, o čemu i dandanas postoji videozapis. Kada je dvadeset godina kasnije stigao u Srebrenicu kao novi premijer Srbije, obitelji žrtava doslovce su ga prisilile na bijeg. Toliko o Vučićevoj dosljednosti i hrabrosti.

U zbivanjima 5. listopada 2000. godine suprotstavio se prosvjednicima i promjenama te sljedećih dvanaestak godina proveo u oporbi dočekavši povratak na vlast u proljeće 2012. Prvo kao potpredsjednik Vlade, zatim kao premijer, a od 2017. i kao predsjednik. Očito je pogriješio računajući da će 25. listopada ove godine kao nositelj liste nazvane Ujedinjena Srbija kapitalizirati gotovo desetljeće obnašanja dužnosti šefa države, podnijevši prethodno ostavku na to mjesto, te tako doskočiti politički i personalno heterogenoj Studentskoj listi.

Izbori, naravno, nisu raspisani za nedjelju 1. studenoga, kada je prije točno dvije godine u padu kolodvorske nadstrešnice u Novom Sadu tragično preminulo šesnaest ljudi, nego tjedan dana ranije. Tko zna je li se Vučić sjetio da je 25. listopada po starome julijanskom kalendaru 1917. godine u Rusiji započela Oktobarska revolucija, kojom je svrgnuta privremena vlada u tadašnjem Petrogradu.

Tako se listopad, tj. oktobar, dva puta pokazao kobnim za vlast socijalista, odnosno radikala te njihova naprednjačkog odvojka u Srbiji. Prvi je put 5. listopada 2000. na politički odlazak prisiljen Milošević, a 25. listopada ove godine i Vučić.

Nova 'oktobarska revolucija' u Srbiji zasad prolazi mirnije nego ona prije dvadeset i šest godina. Ovaj je put rezultat izbora priznala najprije upravo poražena vlast. Možda djeluje neobično to da je Vučić odmah po pristizanju rezultata prvi priznao poraz, ali to ne treba čuditi jer je on uvijek želio nadzirati proces te je i sada pokazao da želi zadržati punu kontrolu nad tekućim događajima. Uostalom, u svom je obraćanju odmah napao doslovce sve koje okrivljuje za uvjerljivu pobjedu Studentske liste te predvidio da će kao jaka oporba kad-tad dočekati povratak na vlast.

Srbija, Mađarska, Izrael

Ne sudari li se pritom sa zakonom, treba mu vjerovati. On nikad neće odustati svojevoljno, a okolnosti bi mu mogle ponovno ići na ruku. Ono što kao vješt politički manipulator nije predvidio to je zasićenje u Srbiji njegovim modelom vlasti: hiperpersonalizirane, patetične, a u biti agresivne te toliko oslonjene o korupciju i kriminal da je život u takvim uvjetima počela osjećati većina građana. Osobito mladih, onih koji su na svojim leđima iznijeli studentski pokret kao ideju koja je u konačnici trijumfirala na izborima.

U Mađarskoj je Vučićev pandan Viktor Orbán u travnju doživio rezultatski gotovo istovjetan poraz na tamošnjim parlamentarnim izborima, a pobijedila ga je inicijativa konkretnoga oporbenog lidera Pétera Magyara. U Srbiji je pak pobijedila konkretna ideja, bez ikakve liderske profilacije, što samo govori o tome da se Srbija već četiri desetljeća vrti u pretpolitičkom stanju: bez jasne konfiguracije države, bez stabilnoga stranačkog sustava te bez kontinuiteta političkih vrijednosti. Sve to karakterizira i Izrael, ali on to nadoknađuje silom i primatom u okruženju.

'Savršena oluja'

Studentska lista nedvojbeno je uspješan društvenopolitički projekt za čiji se izborni uspjeh prethodno dogodila 'savršena oluja'. Tragedija u Novom Sadu na najteži je mogući način razotkrila nesposobnost i potkupljivost aktualnog režima koji dobrim dijelom Vučićeve vladavine funkcionira kao zajednica Potemkinovih sela. Isprva ciljajući na uzroke te tragedije i kažnjavanje odgovornih za nju, studentski je pokret uskoro dobio obrise proturežimskoga političkog aktera koji upravo zbog ideje koju predstavlja te neokrnjenosti u dosadašnjoj nacionalnoj politici jedini može preuzeti ulogu de facto funkcionalne protuvučićevske oporbe.

Nesolidne političke stranke u oporbi to jednostavno više nisu mogle te je ishod aktualnih srbijanskih parlamentarnih izbora više od referenduma. Uz samo dvije opcije u Narodnoj skupštini, većinsku Studentsku listu i manjinsku Ujedinjenu Srbiju, a kojima se pridružuju zastupnici nacionalnih manjina, Srbija danas opet djeluje kao na početku tranzicije. Ili je riječ o zemlji u permanentnoj tranziciji upravo zbog nedovršenosti države, od teritorija i stanovništva do svih institucija.

U tom je smislu Studentska lista još amorfnija, predstranačka inačica kišobranskih stranaka i koalicija kakve su se na početku demokratske tranzicije u Europi krajem 1980-ih i početkom 1990-ih na izborima suprotstavljale bivšim komunističkim režimima, i to sa samo jednim ciljem – promjenom vlasti. Ove jednoproblemske stranke (engl. single-issue party) i njihove koalicije uglavnom nisu izdržale do sljedećih parlamentarnih izbora jer bi se u međuvremenu rasformirale, formirale nove ili redefinirale postojeće. I to je najveći problem sljedeće vlasti u Srbiji.

Bez jasnog vodstva, preširokog programa od nacionalističke desnice do proeuropske ljevice, s inicijatorima koji izbjegavaju preuzimanje političkih dužnosti, a što je razumljivo jer i dalje studiraju, te s nedvojbenim klipovima vlasti na odlasku, pobjednici izbora u Srbiji imaju čvrst legitimitet i legalitet, ali nemaju čvrst okvir svoga budućeg djelovanja na vlasti. Opravdanja da im je sada najvažnije razmontirati Vučićev režim možda su i – jesu bila učinkovit izborni cilj, ali vlast će se obnašati sljedeće četiri godine u cijelom nizu sektora te s mnogobrojnim izvršiteljima, i to u iznimno zahtjevnom unutarnjopolitičkom i vanjskopolitičkom miljeu.

Moglo bi se dogoditi da će nova vlast biti identitetski uvelike slična postojećoj te da će planirane promjene biti esencijalno pliće nego one 2000. godine. Poslije prosvjeda 5. listopada 2000., već su u prosincu te godine u Srbiji održani parlamentarni izbori na kojima je protumiloševićevska oporba u Demokratskoj opoziciji Srbije (DOS) trijumfirala s gotovo dvotrećinskom podrškom birača.

Tri godine kasnije velik se broj tih birača razočarao u novoformiranu vlast te je na izborima 2003. godine na prvo mjesto izbila Srpska radikalna stranka. Nakon postupne degradacije mogućnosti i rezultata podijeljenih DOS-ovaca, dio je radikala 2008. formirao Srpsku naprednu stranku. SNS je od izbora 2012. godine do danas na vlasti, najviše zahvaljujući Vučiću jer je unutarnjom politikom preuzimao dominaciju, a vanjskom se dodvoravao svima.

Stoga ne čudi to da je poslovično dezorijentirana Europska unija, čiji su čelni ljudi zdušno pomagali Vučiću, tako neomiljena unutar Studentske liste, a sam ulazak Srbije u Uniju ni od koga politički relevantnoga u zemlji istinski podržan. Kao svojevrstan politički avatar svojih mladih aktivista, Studentska lista sljedećih tjedana i mjeseci mora početi rješavati probleme koji se u Srbiji gomilaju već desetljećima, ali zasad ništa ne govori u prilog tomu da će to rješavanje biti pravocrtno.

K tome, Vučić sigurno radi na svom povratku, ne spriječi li ga u tome viša ili niža sila. Vrati li se na vlast jednoga dana, izbore više ne bi trebao raspisivati u – oktobru.