Time je ishod politički razriješen, premda izborni postupak još nije u potpunosti zaključen. Srbija je ovime dobila priliku izaći iz autoritarnog poretka. Susjedstvo je dobilo razlog odahnuti, ali još nema dovoljno razloga za oduševljenje budućom vanjskom politikom Beograda.

Radikali s europskom kravatom

Srpska napredna stranka nastala je 2008. godine, raskolom u Šešeljevoj Srpskoj radikalnoj stranci, kada su Tomislav Nikolić i Vučić prepakirali nacionalistički sadržaj u nešto prihvatljiviju izbornu ambalažu. Stranka je 2012. godine preuzela vlast u suradnji s Dačićevim socijalistima. Vučić je isprva postao prvi potpredsjednik vlade, zatim 2014. premijer, a 2017. predsjednik. Ovogodišnji pak pokušaj povratka na premijersko mjesto, nakon predsjedničke ostavke, završio je, čini se, konačnim političkim porazom.

Njegova biografija ipak počinje puno prije naprednjačkog preodijevanja. Od 1998. do 2000. godine bio je ministar informiranja, u vrijeme represivnog zakona o medijima, cenzure i progona novinara. Tada novinare nije gutao samo medijski mrak: Slavko Ćuruvija je i ubijen u travnju 1999. godine. CPJ (Odbor za zaštitu novinara) je dokumentirao Vučićevo provođenje cenzure, što utvrđuje njegovu političku odgovornost za gušenje javnosti, no nije još dokaz osobnog naloga ubojstva.

Nakon 2012. godine nije odmah nastao gotovo posložen autoritarni sustav te su institucije postupno podređivane stranci i čovjeku na njezinu vrhu. Bieberov pojam kompetitivnog autoritarizma objašnjava poredak u kojem oporba smije sudjelovati, ali nema ravnopravne uvjete natjecanja. V-Dem Srbiju pritom klasificira kao izbornu autokraciju još od 2014. godine. Radi se o sustavu koji ima fasadna obilježja demokracije, no ustvari su institucije ispražnjene od sadržaja i mogućnosti međusobne kontrole, što omogućuje koncentraciju vlasti u rukama jedne osobe ili stranke te rezultira hibridnim sustavom koji spaja autoritarne i demokratske elemente, no protokom vremena, odnosno svakom idućom godinom bez smjene vlasti, autoritarni potencijal samo raste.

Predsjednik svega

Predsjednik je u srbijanskom ustavnom poretku izravno izabran, no vlada je ta koja bi trebala voditi glavnu riječ kao glavno tijelo izvršne vlasti. Međutim pod Vučićem se stvarni odnos izvrnuo: premijer je upravljao dnevnim političkim poslovima, a predsjednik političkom sudbinom premijera i smjerom kretanja cijele zemlje. Premještanjem iz vlade na predsjednički položaj Vučić je sa sobom prenio središte moći. Ovlasti su se u praksi prilagođavale nositelju funkcije, a ne obratno.

Tu su se povezivali stranačko zapošljavanje, javni poslovi, medijska dominacija i podzemlje. Istraživanja Belivukove skupine, koje je proveo portal KRIK, dokumentiraju veze kriminalnog miljea s policijom i politikom. Belivuk je tvrdio da je obavljao usluge za Vučića; Vučić je to, naravno, negirao. Iskaz optuženika, dakako, nije isto što i sudska presuda, no upravo će neovisno ispitivanje takvih veza pokazati je li moguće rasplesti zarobljenost države stranačkim i kriminalnim mrežama. Provladini mediji pritom su proizvodili neprijatelje dok je politički vrh određivao tko zaslužuje javni linč.

U inozemstvu je Vučić nudio različite usluge, sve prema ulozi i potrebi: Bruxellesu stabilnost, Washingtonu dogovore, Kini investicijske projekte, Rusiji političko prijateljstvo. Balansiranje je povećavalo njegovu međunarodnu korisnost, a susretima sa svjetskim čelnicima domaću se javnost uvjeravalo u njegovu nezamjenjivost.

Nadstrešnica koja je srušila nedodirljivost

Otpor nije počeo jučer. Slijedili su prosvjedi zbog Savamale 2016. godine, protiv diktature 2017., 'Jedan od pet milijuna', ekološke blokade, 'Srbija protiv nasilja' nakon masovnih ubojstava 2023. te prosvjedi zbog izbornih nepravilnosti. Istraživanja prosvjednih valova pokazuju koliko je mobilizacija prethodilo sadašnjoj pobjedi. Ulica je dugo bila snažnija od oporbe u kanaliziranju nezadovoljstva koje se naposljetku pretvorilo u izbornu pobjedu.

Pad nadstrešnice novosadskoga kolodvora na Svisvete prije dvije godine, nakon kojega je život izgubilo šesnaestero ljudi, povezao je problem korupcije s pitanjem elementarnog očuvanja života. Studenti su zahtjev za odgovornošću održali blokadama, prosvjednim hodom i organiziranjem izvan velikih gradova. Režim je protiv sebe dobio pokret kojemu nije lako mogao zalijepiti lice nekoga potrošenog oporbenog vođe.

Izbori su zato postali de facto referendum. Osim dviju glavnih lista i manjinskih predstavnika, nitko nije ušao u Skupštinu. Za manjinske liste, poput Saveza vojvođanskih Mađara, ne vrijedi prag od tri posto. Ispod praga ostali su i Dačićevi socijalisti, Miloševićeva stranka.

Ipak, nije točno da se sva oporba povukla. Demokratska stranka i LSV odustali su od vlastitih kandidatura i podržali studente, uz logističku pomoć, no bez neke formalne koalicije i stranačkog utjecanja na sastav Studentske liste. Druge pak oporbene stranke, poput Europske Srbije i Autentične desnice, nastupile su zasebno i ostale kratkih rukava, debelo ispod izbornog praga. Birači su šaroliku ponudu sveli na samo jedno pitanje – smjenu Vučića.

Kardiolog pred bolesnom državom

Nositelj pobjedničke liste Ilija Srdanović novosadski je kardiolog i sveučilišni profesor te, prema vlastitom tumačenju, prvi kandidatima među jednakima, a ne nužno unaprijed predodređeni premijer. Njegova biografija ima i bitan detalj koji podiže obrve. Naime rekao je da je bio 'vojnik, s puškom u ruci', regrutiran tijekom rata. Nema pouzdanih informacija o tome je li ratovao u Hrvatskoj, nitko ga do sada nije jasno upitao kada, gdje i u kojoj je postrojbi bio, premda sam nedostatak odgovora još nije sam po sebi dokaz da je sudjelovao u ratnim zločinima.

Pred profesorima, liječnicima i inženjerima sada je posao za koji stručni ugled sam po sebi nije kvalifikacija. Vođenje neke obrazovne ili zdravstvene ustanove nije isto što i upravljanje proračunom, sigurnosnim aparatom i suprotstavljenim interesima. Novi ljudi trebaju profesionalnu administraciju i političko umijeće, bez povratka politici raspodjele plijena po stranačkom ključu. Najveća pogreška bila bi uvjerenje da čestitost uklanja potrebu za nadzorom. Najvažniji prvi ispit bit će prihvaćanje kritike vlastitih birača.

Što zapravo slave Zagreb i Sarajevo?

Smjenu čovjeka koji je međunacionalne sukobe koristio za unutarnju mobilizaciju svakako vrijedi pozdraviti. Ali studentski mandat prvenstveno je protukorupcijski i demokratski, a nije mandat za napuštanje srbijanskoga nacionalnog konsenzusa.

Za sada nema osnove očekivati da će članstvo u Europskoj uniji postati glavni prioritet nove vlade. Jovo Bakić u ime Studentske liste zagovarao je referendum nakon slobodne javne rasprave. To nije odbacivanje Unije, ali svakako nije dokaz bezuvjetne proeuropske orijentacije. Studentski pokret, kao i Vučić, na stavu je da je Kosovo sastavni dio Srbije, što znači da nova demokratska vlast ne znači automatski i relaksiraniji odnos prema Prištini.

Jednako tako, borba protiv korupcije ne podrazumijeva suočavanje s ratnim zločinima, Srebrenicom ili odgovornošću Beograda za Domovinski i rat u BiH. Za takav zaokret tek treba dobiti političku potvrdu. 'Srpski svet' može preživjeti promjenu vlasti kroz zamisao Beograda kao zaštitnika i političkog središta Srba u susjednim državama. Sarajevo treba budno pratiti odnos nove vlade prema suverenosti BiH, Zagreb prema pitanju nestalih i ratnim komemoracijama, a oboje prema manjinskim pravima (Hrvata u Vojvodini te Bošnjaka na Sandžaku).

Jedino je moguć nešto jasniji otklon od Moskve i snažnija podrška ukrajinskoj suverenosti. Međutim niti deklarirana podrška Ukrajini ne jamči da će doista biti uvedene sankcije Rusiji, koje studentski predstavnici zasad odbijaju. Ovdje valja očekivati razlike u nijansama prije nego potpun geopolitički preokret.

Vučićev poraz velik je dobitak za mogućnost demokratizacije u Srbiji. Srbijanski susjedi smiju se upravo tome radovati. Koliko će pak nova vlast promijeniti politiku prema susjedima, pokazat će već prve odluke. Za početak je dovoljno tražiti da ta bolja Srbija bude država koja vlastite slobode ne gradi na osporavanju tuđih.