Koliko je Bliski istok blizak pojedinim dijelovima Europe, u određenim okolnostima mogu pokazati i parlamentarni izbori u zemljama koje su, kako vidimo, ne samo pod utjecajem bliskoistočnih aktera i sukoba, nego i u dometu balističkih raketa tamošnjih vojska. Slovenski birači su u nedjelju 22. ožujka drugi put zaredom u velikom broju izašli na parlamentarne izbore, pri čemu je, prema podacima tamošnjega Državnog izbornog povjerenstva, njih 69,33 posto odlučilo dati svoj glas na izborima za Državni zbor kao donji dom dvodomnoga slovenskog parlamenta (gornji dom Državni svet ima pak sekundarnu ulogu u slovenskom tipu parlamentarizma).

Prije četiri godine, uz još uvijek primjenjivane mjere protiv pandemije koronavirusa, na izbore je izašlo 70,96 posto birača. U oba je slučaja riječ o zaoštrenoj političkoj situaciji u zemlji s istim političkim strankama na prvom i drugom mjestu podrške birača, što se prvi put dogodilo otkako je Slovenija u travnju 1990. godine (kao i Hrvatska) održala prve demokratske višestranačke izbore, još u vrijeme Jugoslavije.

Golob od prošlih izbora izgubio čak 12 zastupnika

I dok je na slovenskim izborima u travnju 2022. godine uvjerljivo pobijedio novoosnovani Pokret Sloboda (GS, prema slovenskom nazivu Gibanje Svoboda) aktualnog tehničkog premijera Roberta Goloba, osvojivši 34,45 posto glasova birača te čak 41 zastupničko mjesto u Državnom zboru s ukupno 90 mjesta, rezultati ovogodišnjih izbora spustili su Golobovu stranku na 28,62 posto podrške (prema 99,85 posto obrađenih glasačkih listića), tik uz drugoplasiranu, oporbenu Slovensku demokratsku stranku (SDS) najdulje konstante slovenske politike još od 1990. godine – Janeza Janše. Njegova desna, nacional-konzervativna stranka osvojila je 27,95 posto glasova ojačavši nakon prethodno osvojenih 23,48 posto.

Tako su se dvije najjače slovenske političke stranke našle unutar 0,7 posto podrške birača, pri čemu je GS osigurao 29 zastupničkih mjesta, dvanaest manje nego 2022., a SDS 28, jedno više u odnosu na parlamentarne izbore prije četiri godine. Očito su birači u velikoj mjeri napustili izbornu senzaciju iz 2022., kada je Golob sa strankom osnovanom godinu dana prije izbora deklasirao Janšu te je on tada treći put morao napustiti mjesto premijera (naime, na čelu vlade bio je 2004.-2008., 2012.-2013. te 2020.-2022.). Janša je uistinu jedini slovenski političar koji od 1990. godine na različite načine, što na vlasti, što u oporbi, utječe na prilike u zemlji čiji je stranački sustav poprilično nestabilan, poglavito kada je riječ o lijevom centru i ljevici. U tom se dijelu slovenskoga političkog spektra nalazi i Pokret Sloboda kao zasad posljednji vladajući akter.

Nakon prvih izbora, na kojima je pobijedio protukomunistički stranački savez DEMOS, a od 1992. do 2000. godine pobjeđivala je Liberalna demokracija Slovenije (LDS), čije je ishodište bio Socijalistički savez omladine Slovenije, od 2004. i prve Janšine pobjede do 2022. i prve pobjede Goloba na svakim su sljedećim slovenskim parlamentarnim izborima neprestance pobjeđivale druge stranke. Od njih bi neke jednokratno zasjale (Pozitivna Slovenija, Stranka Mire Cerara, Lista Marjana Šareca) te kasnije nestale kao nerelevantne. Ove godine prvi put jedna je politička stranka osnovana uoči slovenskih parlamentarnih izbora, a koja je na njima i pobijedila, ponovila izbornu pobjedu, makar i uz osjetan gubitak podrške birača.

Bliskoistočni preokret

Zašto je Pokret Sloboda ipak zadržao prednost nad Janšinim SDS-om? I što to znači za slovensku politiku u predstojećem izbornom ciklusu do novih izbora, redovitih ili prijevremenih, a što za Hrvatsku i Europsku uniju? Do prije nekoliko tjedana činilo se da Janša ima otvoren put prema izbornoj pobjedi jer je Golob propustio realizirati štošta od svojih predizbornih obećanja iz 2022. godine, a dio se njegovih suradnika, uz manjak sposobnosti, počelo povezivati uz korupciju, što je, dakako, u prvi plan došlo uoči izbora. I tu se dogodio obrat.

Posljednja korupcionaška afera povezana je s djelovanjem izraelske privatne obavještajne agencije Black Cube, čiji su agenti primljeni u prostorijama Janšinog SDS-a, na što je potencijalni novi stari premijer odgovorio da se razgovaralo isključivo o bliskoistočnim pitanjima. Ova je reverzibilna afera utjecala i na GS i na SDS, ali je možda bila ključ toga da SDS ne prestigne GS i na izborima. Tim više jer se novi bliskoistočni sukob, u kojem su SAD i Izrael vojno napali Iran, odrazio i na svakodnevni život slovenskih građana te su se neposredno prije izbora suočili s ograničenjima prodaje benzina, za što je najlakše okriviti aktualnu vladu.

Pritom se Golobova vlada percipira kao propalestinska s obzirom na to da je Slovenija 2024. godine u kontekstu rata u Gazi priznala Palestinu kao samostalnu državu, a među ostalim bojkotira i predstojeće natjecanje za pjesmu Eurovizije u Beču jer na njemu i dalje sudjeluje – Izrael. Veza Janše s izraelskim obavještajcima, uvjetno privatnim, poslužila je vladajućoj koaliciji u Sloveniji, koju uz GS čine Socijalni demokrati (SD) i Ljevica, da u samoj završnici kampanje nametne pitanje poštivanja državne suverenosti i miješanja stranih aktera u izbore. Koliko će to biti dovoljno i za formiranje nove slovenske izvršne vlasti? Prema rezultatima, teško.

Tko će prvi do 46 mandata?

Unatoč relativnoj izbornoj pobjedi najjače slovenske političke stranke, oporbene stranke s desnog centra te desnice zbrojeno su osvojile više mandata. Uz 28 mandata za SDS, devet je mandata pripalo trećeplasiranoj demokršćanskoj koaliciji Nove Slovenije, Slovenske ljudske stranke i Fokusa, šest novoosnovanim Demokratima bivšega Janšina ministra vanjskih poslova i kandidata na predsjedničkim izborima Anžea Logara te pet za desne populiste i protivnike cijepljenja u stranci Resni.ca. Potonja je pak deklaratorno antisistemska stranka nesklona bilo kakvoj vlasti.

Golob može računati još na šest mandata za SD te pet za koaliciju Ljevice i Vesne – Zelene stranke, što je ukupno 40, mandat manje no što je GS osvojio samostalno na izborima 2022. godine. U Državnom zboru dva su mandata osigurana za predstavnike mađarske i talijanske nacionalne manjine. Tko, dakle, može osigurati natpolovičnih 46 mandata?

Janša se, prema vlastitim riječima, ne želi upuštati u formiranje najmanje četveročlane koalicije jer, kako tvrdi, zna kamo to vodi. Očito u potencijalno preslagivanje u novom sazivu parlamenta, pri čemu se i on dvaput okoristio takvim situacijama (2012., 2020.), ili u prijevremene izbore. Nakon njih bi SDS mogao osigurati pobjedu jer moguću novu vladu s premijerom Golobom, koji uz ideološki bliske saveznike mora steći podršku i dijela zastupnika s desnice, ne čeka nimalo jednostavan mandat. Ni zbog prilika kod kuće, ni zbog vanjskopolitičkih (ne)prilika koje stižu i s Bliskog istoka.

Stvarni utjecaj Bliskog istoka

Tako se Slovenija u danima nakon recentnih parlamentarnih izbora našla u dosad najmanje izvjesnoj poslijeizbornoj putanji s barem kratkoročno stabiliziranom stranačkom scenom, na čijim su polovima proeuropski Pokret Sloboda i eurodistancirani SDS, čiji prvak Janša zrcali političke stavove svojih srednjoeuropskih pandana Viktora Orbána u Mađarskoj, Roberta Fica u Slovačkoj i Andreja Babiša u Češkoj, odreda nesklonih Europskoj uniji kao zajednici vrijednosti i odreda sklonih svemu onom što već deset godina simbolizira američki predsjednik Donald Trump. Neki su među njima i otvoreni simpatizeri ruskog predsjednika Vladimira Putina, što ovu skupinu političara čini svojevrsnim novim 'Varšavskim ugovorom bez Varšave'. Janša na čelu nove slovenske vlade zasigurno bi ojačao takav blok u Europskoj uniji, bez obzira na to što mu stranka, baš kao i HDZ, pripada Europskoj pučkoj stranci.

Hrvatski premijer Andrej Plenković i Janša kao slovenski premijer imali su početkom desetljeća odličnu suradnju, a hrvatsko-slovenski odnosi nakon dolaska Goloba na premijersko mjesto bili su, u najmanju ruku, korektni. No ni dalje se ne rješavaju bitni bilateralni prijepori između dvije zemlje na čelu s pitanjem morske granice, kao ni projekcija budućnosti NE Krško, u kojoj je Hrvatska ravnopravan partner sa Slovenijom. A upravo bi rješavanje ovih pitanja potvrdilo zrelost i odgovornost s obje strane jer ponekad djeluju više zapadnobalkanski nego zapadnoeuropski. Pravi će pak problem nastati počnu li bliskoistočni sukobi temeljitije utjecati na svakodnevicu u obje zemlje te šire u Europi. Jer u politici postoje različiti dometi.