Kako je krenulo, možda će obnovljena Intervizija kao ruski pandan Pjesmi Eurovizije u sljedećim izdanjima imati više europskih sudionica od ovogodišnje tri. Uz domaćina Rusiju, koja je u konačnici nastupila izvan konkurencije, iz Europe su se natjecale samo pjesme iz Bjelorusije i Srbije. Pritom Srbija nastupa i na Eurosongu, na kojem je pobijedila 2007. godine te je zasad jedina zemlja čije se pjesme mogu čuti na oba, u mnogo čemu različito kontekstualizirana natjecanja. No ne bi začudilo ni to da se Srbiji, održi li se i dalje Intervizija čiju je obnovu inicirao sam ruski predsjednik Vladimir Putin, od zemalja koje sudjeluju na Pjesmi Eurovizije pridruži još poneka.

U srednjoj Europi među nekadašnjim članicama Varšavskog pakta, raspuštenoga 1991. godine, sve je više onih koje politički i svjetonazorski inkliniraju Moskvi. I dok su to od 1945. godine do početka 1990-ih ove zemlje činile pod prisilom, kao sateliti unutar bivšega sovjetskog bloka, sada na demokratskim višestranačkim izborima u njima pobjeđuju političke stranke i političari koji se dragovoljno zalažu za suradnju, manje ili više otvorenu, s ruskim režimom.

Srednjoeuropski zaokret prema Moskvi

Od 2010. godine u Mađarskoj je kontinuirano na vlasti premijer Viktor Orbán te je bez konkurencije vodeći proputinovski političar u Europskoj uniji. Iako ne u kontinuitetu, nego u prekidima, slovačku vladu niz godina vodi aktualni premijer Robert Fico, a na vlast se vratio 2023. godine, nakon što je premijersku dužnost u domovini obnašao najprije od 2006. do 2010., a zatim od 2012. do 2018. godine. Sada im se kao povratnik pridružuje češki kolega Andrej Babiš jer je na mjestu premijera već proveo četiri godine, od 2017. do 2021.

Iako prvotno zabavnoglazbeni događaj, novopokrenuta Intervizija i u svom je inicijalnom izdanju u vrijeme Hladnog rata bila politički motiviranom da bi se i preko lakih nota doskočilo Pjesmi Eurovizije kao zapadnom fenomenu. Zanimljivo je to da su se prva četiri izdanja tadašnje Intervizije održavala upravo u ondašnjoj Čehoslovačkoj, u Pragu, Bratislavi i Karlovym Varyma.

Hoće li se možda Češka, Slovačka i Mađarska natjecati i na njezinim novim izdanjima? S obzirom na političke trendove u ovim srednjoeuropskim državama, koje imaju zajedničku prošlost u Varšavskom paktu, te tranziciju iz jednostranačkih režima komunističkog predznaka u naoko konsolidirane demokracije, lako bi se mogli harmonizirati interesi njihovih političkih elita i birača koji ih preferiraju s onima bivšeg de facto vladara.

Babiš i novo pozicioniranje Češke

Babiš je posljednji u nizu izbornih pobjednika na prostoru srednje Europe koji će se u najmanju ruku zalagati za balansiranje između Europske unije i NATO-a, čija je Češka lojalna članica, i odnosa s Rusijom kao nuklearnom i energetskom supersilom 'preko puta'. To znači da će novi službeni Prag opreznije tumačiti rusku vojnu invaziju na Ukrajinu jer se Babiševa stranka ANO u kampanji zalagala i za transfer novčane pomoći vlastitim umirovljenicima, a ne, kao dosad, Ukrajini.

Takvo se što svakako može okvalificirati populizmom, ali na izborima, kakvi su ovi aktualni za Zastupnički dom Parlamenta Češke Republike, odlučuje domaći populus, a ne središta moći iz inozemstva. Babiševa pobjeda, i to uvjerljiva – jer mu je stranka osvojila gotovo 35 posto glasova birača i 80 mjesta od njih 200 u Zastupničkom domu, nadjačavši proeuropsku vladajuću koaliciju Zajedno, a ona je osvojila nešto više od 23 posto glasova birača i samo 52 mandata – puno govori.

Zamor ratom i rast populizma

Neovisno o tome što je Putinova vojna agresija na Ukrajinu u četvrtoj godini trajanja odnijela mnogobrojne ljudske živote, devastirala napadnutu zemlju, dugotrajno poremetila odnose na europskom kontinentu, a u Rusiji faktično poništila ostavštinu cara Petra Velikog, koji je zemlju u cilju modernizacije okrenuo Zapadu, otrgnuvši je s pozicija provincije, u pojedinim članicama Europske unije sve se više osjeća zamor ratom i njegovim posljedicama.

Stoga i Babiševe poruke, baš kao one Orbánove i Ficove, padaju na plodno tlo. Dodaju li se tomu godine inflacije, upitnog standarda te potrebe za svim aspektima sigurnosti koju ugrožava agresor, a ne njegova žrtva, birači, nezadovoljni vladama koje asociraju na europsku birokraciju, glasaju upravo za populističke političare.

Više nije apsurd to da socijalno i ekonomski najosjetljiviji dio biračkog tijela zdušno podržava multimilijunaše, otvorene ili prikrivene, koji se u političkoj areni predstavljaju kao jedini zaštitnici deprivilegiranih slojeva stanovništva.

Od komunista do suverenista

A Babiš je jedan od najbogatijih poslovnih ljudi ne samo u Češkoj, nego i u srednjoj Europi, dok se politički kretao od bivšeg člana Komunističke partije Čehoslovačke, preko suradnje sa socijaldemokratima i komunistima u prvom premijerskom mandatu, do vrlo vjerojatne suradnje s krajnjom desnicom u novom mandatu. Uostalom, njegova je stranka ANO u Europskom parlamentu u istoj obitelji političkih stranaka Patrioti za Europu kao i Slobodarska stranka Austrije, francusko Nacionalno okupljanje, mađarski Fidesz, talijanska Liga, nizozemska Stranka za slobodu i španjolski Vox.

Odreda je riječ o akterima koji se na različite načine suprotstavljaju koncepciji Europske unije kao zajednice vrijednosti, interesa i suradnje, što je politički potpuno legitimno. Problem je kada te iste stranke i vlast koju predvode, ili je žele predvoditi, s jedne strane potkopavaju zajedničke europske politike, a s druge materijalno i na drugi način koriste, pa i iskorištavaju isto to europsko zajedništvo.

Kako je prošla Velika Britanija nakon izlaska iz Europske unije, i to uz kakve populističke poruke, najbolje znaju britanski građani posljednjih pet godina. Takav izlaz ipak ne čeka Češku nakon aktualnih parlamentarnih izbora, premda će Babiš morati osigurati podršku najmanje dvije otvoreno protueuropske stranke, a one niti ne kriju filofašističke elemente.

Prva je protuimigracijska Sloboda i neposredna demokracija (SPD), koju vodi Tomio Okamura, a druga antiekološka Motoristi za sebe (AUTO), čiji je moto 'automobili, ugljen i češka kruna' te naoko djeluje kao kakva pivnička šala, ali je svojim stavovima podaleko od bilo kakvog humora.

Baršunasta kontrarevolucija

Tako se u Češkoj trideset i šest godina nakon Baršunaste revolucije, kojom se mirno, 'u rukavicama', dokinuo komunistički, prosovjetski režim, pokreće svojevrsna Baršunasta kontrarevolucija te vlasti približava reakcionarne aktere sklone Moskvi i nesklone političkom i svjetonazorskom zapadu. U odnosu na neke druge konzervativne političke stranke, u češkom društvu te tako i u politici ne osjeća se utjecaj crkve, pri čemu bi u ovakvoj konstelaciji snaga itekako dobrodošla vrijednost kršćanske solidarnosti i milosrđa.

Ovako su češka politika i buduća vlast 'motorizirane' do sada najtvrđim jedinicama, kao stvorenima za neku novu inačicu Varšavskog pakta, ne više prisilno crvenoga, nego dobrovoljno crnoga i smeđega.

Osovina Prag-Bratislava-Budimpešta

Sada je u srednjoj Europi, barem na neko vrijeme, uspostavljena osovina Prag-Bratislava-Budimpešta te će i u Višegradskoj skupini (čini je još i Poljska) i u Europskoj uniji promicati zamisao o dereguliranoj Uniji, korisnoj financijski, ali ne i normativno te vrijednosno.

Ovakva Unija po načelu 'uzmi što trebaš, ne daj što ne želiš' ionako je zamisao sve utjecajnijih političkih stranaka u najvećim članicama, od Nacionalnog okupljanja u Francuskoj do Alternative za Njemačku, a one su na korak do vlasti predvodeći u ispitivanjima javnog mnijenja u domovini. Potonja je već trijumfirala u gotovo cijeloj bivšoj Istočnoj Njemačkoj na recentnim parlamentarnim izborima u veljači ove godine, sve više potvrđujući jasne geopolitičke obrise novoga neformalnog Varšavskog pakta. No ovaj put bez Varšave, u kojoj glavnina političkih stranaka, neovisno o ideološkom spektru, ipak zazire od bilo kakvog približavanja Putinovu režimu iz povijesnih razloga.

Pitanje je koliko će se tomu moći odupirati Rumunjska i Bugarska, u kojima su svaki novi nacionalni izbori referendum između sadašnjosti i prošlosti. Međutim pitanje je i hoće li Mađarska nakon parlamentarnih izbora sljedeće godine ostati na istim pozicijama jer Orbánu ozbiljno prijeti ovaj put izborno seriozna oporba, koju predvodi Tisza, stranka Pétera Magyara. Kako se Orbán zalaže za 'neliberalnu demokraciju', ne bi čudilo da se taj koncept približi 'nedemokraciji' na novim izborima.

Hrvatska između zapada i populizma

U srednjoj Europi u 2026. godini na birališta izlaze i slovenski birači te trenutačno u anketama daju prednost Janezu Janši, a on bi svoju zemlju rado pridružio spomenutoj osovini.

Gdje je u svemu tome Hrvatska i – je li pobjeda Zorana Milanovića ove zime na predsjedničkim izborima skroman domaći doprinos euroskepticizmu, relativiziranju ruske agresije na Ukrajinu te preferiranju populističkih poruka? Hrvatska je oduvijek bila slučaj za sebe tako da u našoj politici počesto vrijedi obrnuta logika. A najviše interesi onih koji su već na vlasti. I zato će zemlja i dalje stremiti Zapadu, barem u turizmu te na Pjesmi Eurovizije.