Smjena dugovječne vlasti Viktora Orbána prvi put u najmanje petnaest godina čini se prilično realnom mogućnošću, no Mađarska danas nije neutralan institucionalni prostor. Ona je duboko oblikovan sustav u kojem bi svaka nova vlast, pa tako i ona izglednog pobjednika Pétera Magyara, morala najprije rekonstruirati državu
Jedna od najdugovječnijih konstanti suvremene europske politike mađarski je premijer Viktor Orbán. Ovaj zaljubljenik u nogomet, koji je karijeru počeo kao mladi liberal u tranzicijskoj Mađarskoj te bio stipendist Soroseva Fonda za otvoreno društvo, s vremenom se prometnuo u perjanicu suverenizma i samoproglašenog idejnog vođu iliberalne demokracije. U politološkoj literaturi Mađarsku znaju opisivati kao primjer hibridnog režima ili pak izborne autokracije, a drugi će pak reći da je riječ o demokraciji, no krajnje defektnoj.
Orbán je premijer od 2010. godine, a na čelu vlade u Budimpešti bio je i od 1998. do 2002. godine. Ovaj enfant terrible europske politike godinama zadaje glavobolju eurokratima u Bruxellesu zbog svog kritičnog stava prema Ukrajini, sklonosti bliskoj ekonomskoj suradnji s Kinom, Rusijom i Turskom, ali i navadom ugnjetavanja slobode govora u akademskoj zajednici, medijima i civilnom društvu.
Novi izazivač
Na ovogodišnjim parlamentarnim izborima, koji se imaju održati za oko mjesec dana (12. travnja), utrka između njegova Fidesza i oporbene proeuropske stranke desnog centra TISZA (Stranka dostojanstva i slobode) Pétera Magyara izrazito je tijesna, a orbanovski mediji trude se diskreditirati mlađeg protukandidata škakljivim snimkama. Promjena na čelu ove buntovne članice EU-a i NATO-a imala bi značajne reperkusije po hrvatsko susjedstvo te po europske napore oko ukrajinske obrane.
TISZA i Magyar doživjeli su brz uspon upravo zato što dolaze iz kruga ljudi koji su nekoć bili bliski Fideszu. Vjerodostojnost među mnogobrojnim konzervativnim biračima daje im upravo činjenica da su bivši orbanovci, a ne dio stare liberalne i socijaldemokratske opozicije. Dobitna kombinacija, dakle, jest upravo to što je Magyar konzervativni reformist, a ne član lijeve i liberalne oporbe.
Ključna točka razlaza Magyara i Orbána dogodila se početkom 2024. godine, kada je predsjednica Katalin Novák dala ostavku nakon što je razotkriveno da je godinu ranije pomilovala bivšeg ravnatelja dječjeg doma, osuđenog za prikrivanje pedofilije. Ostavku je dala i supotpisnica pomilovanja, ministrica pravosuđa Judit Varga, a njezin bivši suprug, isti Péter Magyar, tada se javno ogradio od Orbánove politike i ustvrdio da je dugogodišnji šef vlade izgradio cijeli narativ suverenističke Mađarske da bi prikrio masovnu korupciju. Iako se isprva namjeravao povući iz politike, Magyar je naposljetku postao vođa oporbe desno od centra i glavni pretendent na mjesto premijera.
Prema recentnim istraživanjima javnog mnijenja, TISZA uživa potporu 53 posto (naspram 39 posto za Fidesz) među odlučnim biračima dok uzorak svih birača pokazuje da Magyarova stranka uživa potporu 38, a Orbánova 30 posto.
Ekonomska stabilizacija bez optimizma
Ekonomska slika Mađarske ovoga proljeća može se opisati kao stabilna, ali krhka. Europska komisija i dalje joj procjenjuje rast BDP-a na nekih 2,3 posto, uz slične projekcije OECD-a.
Ključni problem nije samo rast, nego struktura ekonomije, jer investicije su i dalje opterećene blokiranim europskim fondovima i slabijim povjerenjem investitora. Drugim riječima, ekonomija više ne nosi Orbána, sada ga samo održava na površini.
Ožujak 2026. zaoštrio je energetsku situaciju nakon što su ratne napetosti povezane s Iranom izazvale novi skok cijena nafte, a istodobno se nastavljaju poremećaji u opskrbi povezani s ratom u Ukrajini.
Mađarska vlada reagirala je poznatim instrumentima: administrativnim ograničenjem cijena goriva i zahtjevom Bruxellesu za ublažavanje sankcija na ruske energente. Istodobno kreditne agencije upozoravaju na rastući rizik, a Standard&Poor's ističe da bi daljnji energetski šok mogao pogoršati mađarski kreditni rejting. Energetika se tako vraća u središte političkog sukoba – kao pitanje suvereniteta, ali i kao pitanje pogrešnih strateških odluka iz prošlosti.
Bruxelles, veto i politika ucjene
Orbánova Mađarska već godinama vodi politiku balansiranja na rubu sukoba s Europskom komisijom, a ovoga ožujka taj je odnos ponovno pod pritiskom, osobito zbog pomoći Ukrajini i energetskih sankcija Rusiji.
Mađarska je nastavila koristiti pravo veta kao politički alat, što politološka literatura opisuje kao strategiju 'mekog uzimanja talaca' u Europskoj uniji. Takva strategija kratkoročno donosi političku vidljivost, ali dugoročno povećava izolaciju.
Između NATO-a, Rusije i Kine
U sigurnosnom smislu Mađarska je i dalje, dakako, članica NATO-a, ali politička ravnoteža između Zapada, Rusije i Kine postaje sve teže održiva.
Orbánova 'istočna otvorenost' donijela je investicije, osobito iz Kine, ali i reputacijski trošak. U kontekstu rata u Ukrajini i novih globalnih napetosti, izazvanih izraelsko-američkim napadom na Iran, takva politika sve više izgleda kao strateški rizik, a ne prednost.
Mediji: Kontrola kao politički kapital
Medijski sustav i dalje je ključni stup Orbánove vlasti, a tijekom predizborne kampanje ponovno se pokazuje koliko je informacijski prostor asimetričan.
Nevladina udruga Reporteri bez granica upozorava u svojem izvješću da će ovogodišnji rezultat parlamentarnih izbora odrediti razvoj medijskih sloboda u toj zemlji jer kontrola medija nije samo pitanje slobode izražavanja – ona je temelj političke stabilnosti režima.
Što ako Orbán izgubi?
U ovom trenutku smjena vlasti čini se prilično realnom mogućnošću, no ta promjena neće biti jednostavna ni brza. Vanjskopolitičke analize sugeriraju da bi Magyarova vlada pokušala resetirati odnose s Europskom komisijom, stabilizirati regionalne odnose i postupno depolitizirati institucije. No Mađarska danas nije neutralan institucionalni prostor. Ona je duboko oblikovan sustav u kojem bi svaka nova vlast morala najprije rekonstruirati državu.
Izbori 2026. nisu samo pitanje jedne vlade. Oni su test otpornosti političkog modela koji je Orbán izgradio. Ako pobijedi, potvrdit će se da takav sustav može preživjeti i pod ekonomskim i geopolitičkim pritiskom. Ako izgubi, to će biti prvi ozbiljan dokaz da se i duboko ukorijenjeni neliberalni režimi mogu promijeniti demokratskim putem. U oba slučaja jedno je sigurno: Mađarska nakon travnja 2026. neće biti ista zemlja.