Italija je glasovala, ali nije ništa odlučila. U Sloveniji su konačno potjerali tvrdokornog Janšu, u Bugarskoj je čovjek koji je držao sve konce u svojim rukama, završio u bolnici nakon što je neočekivano dao iznuđenu ostavku, dok u Srbiji čine sve što mogu da prvog čovjeka Vlade, bivšeg Miloševićevog miljenika, povežu s mafijom. I ismiju golim ženskim međunožjem. U Bosni i Hercegovini vlada još jedna od bezbrojnih vlada koje nikada nisu stvarno vladale (čak je i u Republici Srpskoj Dodik je zatražio ostavku svih ministara), u Mađarskoj se i proslavljeni nacionalni tribun i prvi čovjek Vlade još jednom srozao do dna javnog ugleda, dok u Makedoniji već desetak godina zbog spora sa Grčkom stoje na početku euroatlantskog puta, gradeći uporno pseudopovijesne spomenike u počast neke davne, uzaludne i nedokazane prošlosti.

Na sve strane podjele, iznude, nemoć, nesigurnost, neznanje, politikantstvo, podvale i prevare, pa se čini da u hrvatskom bližem i daljnjem okružju više nitko ne vlada kao što bi trebao vladati, niti upravlja kao što bi trebao upravljati, dok se od Rima do Sofije uzavrelim ulicama valjaju stotine tisuća nezadovoljnika. A u Zagrebu još vlada blažena stabilnost i tišina, bez obzira na slična, a u ponekim slučajevima, i mnogo gora olovna vremena. Hrvatska je još mirna, strpljiva i stabilna, ona je ostala iznimka, a još nije postala uzor. Hrvatska sve što radi, radi u grču, svađi i nevjerici, a ipak ostaje dio Europe koji nikome nije zadao nepremostive političke ili sigurnosne glavobolje. Ona je dovoljno mala da ne izaziva zaraze poput Grčke ili Italije, a dovoljno velika, da može opstati na klimavim, ali vlastitim nogama, bez obzira na sve podvale susjeda i stalne ucjene moćnika.

Bugarska - dobar đak koji je prestao učiti

Cinici bi rekli: Hrvatska je imala sreću što nikada nije bila toliko uspješna, da bi je smatrali predvodnikom, kao što su to u europskom krugu smatrali Sloveniju, koja je dugo godina bila 'najbolji đak Zapada', pa čak i Bugarsku, koja je donedavno bila osobito hvaljena, kao primjer kod europskog kriznog menadžmenta. Bugarska ima zanemarivi javni dug (15 posto), a proračunski deficit od samo dva posto, dok je vrijednost nacionalne valute ostala praktički neokrznuta, budući da je i inflacija bila ograničena na 2,3 posto. Ona je do zadnjeg zareza ispunila sve mastriške preduvjete za pristup eurozoni, a u svim presudnim geostrateškim pitanjima (osobito onim najvažnijim, energetskima) poslušno slijedila sve želje Europe i Washingtona.

Njezin je ministar financija (Simeon Đankov) bio miljenik europskih financijskih gurua, već kao vrlo mlad, a ipak vrlo uspješan ministar (rođen 1970., bivša zvijezda Svjetske banke) koji je Bugarsku natjerao da štedi, reže, oduzima i ukida sve povlastice do dna zahrđalog socijalnog lonca, sve dok 'uspješna' Bugarska nije ponovno postala 'ubožnicom Europe', iz koje se iselilo pola milijuna ljudi. U Bugarskoj je plaća ostala na 400 eura, a mirovina se vratila na 150, sve dok se računi za struju koju su nametnuli strani vlasnici energetskih mreža (i do 150 eura mjesečno zbog vrlo hladne zime) nisu izjednačili s visinom prosječnih prihoda više od milijun i pol opljačkanih Bugara. A onda je planula ulica, premijer dao ostavku, a sve stranke odbile sudjelovanje u nekakvoj prelaznoj Vladi, koja ne bi mogla baš ništa učiniti, osim ponovno otvoriti vrata za ponovni povratak 'samokritičnog' premijera Bojka Borisova.

U međuvremenu su strani investitori okrenuli leđa Bugarskoj, a od silnih reformi ostala je tek prividna borba protiv korupcije. Ni moćni Bojko Borisov više nije mogao natjerati tvrdokorne inozemne vlasnike (Česi i Austrijanci) da barem za osam posto smanje troškove struje, pa se i u Bugarskoj, baš kao u Ini, otvorilo nerazrješivo pitanje o odnosima domaćeg i inozemnog vlasništva, stranog kapitala i domaćih cijena, upravljačkih prava i raspodjele profita, ovaj put na uzavreloj ulici, a ne samo u nemoćnom Parlamentu, ovaj put u 'općenarodnom ustanku', a ne u podmetnutim stranačkim demonstracijama. Socijalni je bunt prerastao u pobunu protiv svekolikog političkog sustava, protiv stranaka kao stranaka, i protiv dosadašnjeg parlamentarnog sustava, u kojem se i oni na vlasti, i oni u oporbi samo izmjenjuju u prljavim poslovima, lažnoj demokraciji i neostvarivim obećanjima.

Nešto iz ničega

Zbog toga bi ovog trenutka rasprava o tome što se dogodilo u Bugarskoj, za Hrvatsku trebala biti podjednako važna – ako ne i važnija – od rasprave o onome što se dogodilo u Italiji i Sloveniji. Jer upravo je ona bila mnogo uspješnija i od Italije i Slovenije u onome što je od nje tražila Europa. Ono što je ostalo od privida države blagostanja, Bugarska je očistila do zadnjeg zrna graha, a nije – osim jednog velikog autoputa koji je 80 posto platila EU – izgradila i započela ništa novo. I u Bugarskoj je klasična industrija potpuno uništena, a broj članova sindikata smanjen na desetinu, sve dok grebanje vilicom po dnu gospodarskog lonca više nije moglo opsjeniti obogaljenu prostotu. Nema države koju će spasiti stranci, nema države koja će od bankrotirane superstrukture (državna poduzeća) izgraditi novi državni napredak, nema države koja će zauvijek ostati stabilna, sve dok bezdušno uništava srednju klasu, kreše socijalna prava i uništava tržište rada.

U Bugarskoj sada još jednom žele nemoguće. Iz tisuće prosvjeda, polako se rađa nova društvena filozofija, koja traži potpunu preinaku političkog sustava. Bugari traže nemoguće, upravo zbog toga što im se to jedino čini spasonosnim: saziv nove Ustavne skupštine, koja će stranački sustav dopuniti izravnom građanskom kontrolom, ukidanje zastupničkih imuniteta, dodatne kontrolne ovlasti nevladinih organizacija i izravna demokratska prava na opoziv bez obzira na zajamčeno trajanje mandata. Oko tih stvari vode se i mnoge hrvatske (akademske) rasprave, a iz njih zakonomjerno postepeno izrasta i jeftini demagoški populizam. Najnovija istraživanja Eurobarometra dokazuju da većina građana u osam od deset novih članica EU više ne vjeruje u kapitalistički 'vrli novi svijet', dok se političke opcije sve opasnije sukobljavaju između onih koji propovijedaju zakone nesmiljene oskudice sa onima koji zagovaraju 'izravnu nestranačku demokraciju'.

Hrvatski premijer s nedavno sastao s trenutno otpisanim bugarskim premijerom Bojkom Borisovom, koji je iskoristio prigodu da ispriča kako je Milanović svojedobno bio jedini u Hrvatskoj koji je nosio – bugarske traperice. Bila je to zgodna marketinška doskočica, ali bi trebalo pripaziti da se i u tom slučaju povijest ne ponovi u najgorem, podrugljivom i ponižavajućem izdanju. I Hrvatska već grebe po dnu socijalnog lonca, a onima u Vladi koji su trenutačno odjeveni po najnovijoj europskoj modi, ponekad i po uzoru na nedostižnu Severinu, nikako ne uspijeva skuhati neku novu porciju graha za gotovo podjednako ispražnjene hrvatske želuce. Traperice su nam sada zapadne, ali se u naše zajedničke sudbine vraća i pogubna bugarska gospodarska moda.