Trideset godina od Oluje i de facto tri desetljeća od kraja rata simbolički je zaokruženo kao kraj jedne ere velikim vojnim mimohodom u Zagrebu, odnosno u splitskom akvatoriju. Neki od klinaca rođenih za vrijeme Oluje već imaju svoju djecu, što znači da su Domovinski rat i sve s njime povezano s vremenom prerasli u povijest.

Francuski povjesničar Pierre Nora uveo je bio svojedobno razlikovanje između povijesti (histoire) kao službene pripovijesti o nekim prethodnim događajima te sjećanja (mémoire) koje je uvijek osobno, obiteljsko i privatno. Povijest je prema njemu okamenjena, standardizirana i pokušava biti objektivna, dok je sjećanje nužno parcijalno i subjektivno.

Oluja i Domovinski rat su, usprkos tome što je prošlo dovoljno vremena da prijeđu u povijest, događaji i razdoblja koja i u današnjici osciliraju između službene povijesti i privatnog sjećanja, pri čemu nerijetko neposredni sudionici vojnih operacija imaju drugačiji pogled ili drugačiju viziju proslave slavne prošlosti nego službeni organizatori svečanosti.

Mimohodi nekada i sada

Premda se ovogodišnji mimohod uspoređivalo s onime iz 2015. godine, valja se isprva vratiti malo više u prošlost. Naime, prva točka suvremene povijesti koja je važna u ovome kontekstu je postrojavanje u Kranjčevićevoj.

Dana 28. svibnja 1991., u vrijeme kada su već pale prve žrtve, no 'pravi rat' još nije bio počeo, na stadionu NK Zagreba (koji je nedavno srušen kako bi se izgradio novi) u Kranjčevićevoj ulici postrojeni su gardisti iz Zborna narodne garde, preteče Hrvatske vojske. Bilo je to vrlo jednostavno postrojavanje, s odorama koje su bile modificirane uniforme nekadašnje Teritorijalne obrane, a značajan broj pripadnika postrojavanja činili su policajci. U to vrijeme to postrojavanje nije bilo svečanog karaktera, već je signaliziralo jasnu i nedvosmislenu namjeru da je (tada međunarodno još nepriznata) Hrvatska spremna braniti se i oružanim putem.

Prvi pravi svečani mimohod Oružanih snaga u Hrvatskoj je održan 30. svibnja 1995. godine na Jarunu. Ovaj je mimohod bio masovnog karaktera te ciljano održan nakon operacije Bljesak, a uoči onoga što će kasnije biti poznato kao operacija Oluja. Cilj ove vojne parade, koja je ostala upamćena i po tome što je predsjednik Franjo Tuđman bio nosio bijelo odijelo, bio je izvršiti stanoviti psihološki pritisak na pripadnike pobunjeničkih postrojbi u paradržavi te demonstrirati odlučnost za oslobađanje okupiranih teritorija. Oružje i oprema koji su tada prikazani bili su uvelike istočnog (sovjetskog/ruskog) podrijetla, uz nešto domaće proizvodnje. Pobunjenici u RSK-u su na ovaj mimohod odgovorili vlastitom paradom dvadeset dana kasnije na vojnom poligonu u Slunju, koji je pak bespilotna letjelica hrvatskog ratnog zrakoplovstva bila zasula propagandnim letcima.

Na Jarunu je dvije godine kasnije, 30. svibnja 1997., održan i drugi mimohod koji je u uvjetima mirne reintegracije Podunavlja i transformacije vojske u mirnodopski režim rada stavljao naglasak na nacionalnu sigurnost u poslijeratnim uvjetima. Također, pokazan je razvoj domaće vojne industrije te opremljenost svih grana vojske.

Na dvadesetu godišnjicu Oluje održan je, 4. kolovoza 2015. godine, veliki vojni mimohod u Vukovarskoj ulici. Kombinirane su povijesne postrojbe, demonstracija novog naoružanja te odavanje počasti postrojbama iz Domovinskog rata. U tom trenutku Hrvatska je, kao članica NATO-a, uvelike bila započela transformaciju vojske i vojne opreme prema zapadnim standardima, no bilo je još podosta starog, istočnog naoružanja. Slično vojnim mimohodima u, primjerice, Francuskoj, te po uzoru na Tuđmana, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je u bijeloj haljini bila nadgledala mimohod iz vojnog džipa. Dio braniteljskih udruga bio je bojkotirao mimohod zbog prijepora s vladom Zorana Milanovića i resornim ministrom.

Ovogodišnji mimohod je po svojoj strukturi bio sličan onome od prije deset godina, budući da je prezentirao sve segmente sustava nacionalne sigurnosti, od vatrogastva, gorske službe, preko vojne policije do specijalnih vojnih postrojbi, kao i stavio naglasak na vojnu povijest. Međutim, ovoga puta bio je jasno naglašen zaokret prema novoj vojnoj tehnologiji zapadne ili domaće proizvodnje. Premda još nisu isporučeni svi njemački tenkovi, na mimohodu su se našla i dva Leoparda, kao i turska bespilotna letjelica Bayraktar te mali dronovi koji su proizašli iz hrvatske vojne industrije. Prelet Rafaela svakako je bio najatraktivniji dio ovogodišnje vojne smotre.

Za razliku od svojih prethodnika, predsjednik Milanović otklonio je mogućnost vožnje džipom, a mimo njega to nije htio napraviti niti ministar obrane, tako da se na tom mjestu našao samo načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid. Općenito, Milanović je htio staviti naglasak na vojsku i branitelje, a maknuti fokus s političara. Kao i prije deset godina, uoči organiziranja mimohoda bilo je nesuglasica između Milanovića s jedne strane i dijela HDZ-ovaca s druge strane, pri čemu su potonji priželjkivali vojnu paradu u Kninu, a ne u Zagrebu.

Kultura sjećanja

Ovo cijelo ljeto obilježeno je različitim prisjećanjima na Domovinski rat i evociranjima atmosfere iz tog doba. Dok je, usprkos masovnosti i bojazni oko mogućeg kolapsa infrastrukture, Thompsonov koncert na zagrebačkom hipodromu prošao iznenađujuće mirno, znatno manji, ali i dalje brojčano impresivan koncert na sinjskom konjičkom trkalištu obilježile su gužve pri ulasku, brojni posjetitelji s ustaškim znakovljem te nemali broj liječničkih intervencija.

Već tradicionalno su se pojavili poneki disonantni tonovi oko vojnog mimohoda i obilježavanja Oluje koji dolaze od udruga civilnog društva koje stavljaju naglasak na otkrivanje ratnih zločina i sudbina civilnih žrtava rata. Pored toga, dio udruga slične orijentacije u mimohodima vidi znak posvemašnje militarizacije društva koju ocjenjuje kao opasnu i pogrešnu.

Nije naodmet istaknuti da je, usprkos svim propustima nakon Oluje i kraja rata, to bila rijetko viđena tako masovna akcija s tako malo kršenja ratnog i humanitarnog prava te kako je Hrvatska gotovo jedinstveni (dakako uz pritisak i poticaj OESS-a i EU-a) primjer zemlje koja je nakon pobjede u ratu na vlastitom teritoriju uložila milijune u obnovu imovine i povratak svojih građana koji su bili sudjelovali u oružanoj pobuni. Također, dok su u SFRJ do 1965. svakog Praznika rada održavane vojne parade, a poslije toga svakih pet godina na Dan pobjede (9. svibnja), vojni mimohodi su u Hrvatskoj relativno rijetki događaji rezervirani samo za velike obljetnice.

Aleksandar Vučić je prije koji tjedan bio savjetovao srbijanskim državljanima da ne putuju u Hrvatsku tijekom obilježavanja Oluje i održavanja Thompsonovih koncerata. U međuvremenu, ugostiteljski objekti i u Zagrebu i diljem Jadrana redovito su popunjeni konobarima upravo iz Srbije koji zajedno s drugim turističkim radnicima iz dana u dan tiho i marljivo zarađuju za svoj sezonski kruh.

Usprkos svemu, Hrvatska se suočila sa svojom prošlošću više nego ikoja zemlja koja je pobijedila u ratu, a naši susjedi, nažalost, i dalje kao da nisu niti prvi korak napravili kao bi prošlost ostavili iza sebe.

Milanovićev odmak ili ustupak?

Ovogodišnju proslavu Oluje obilježi je jedan zanimljiv detalj, a to je izostanak govora predsjednika Milanovića. Vrhovni zapovjednik odlučio je riječ dati generalu Marijanu Marekoviću, koji i inače obavlja ulogu savjetnika za braniteljska pitanja u Uredu predsjednika. Ta gesta je na neki način bila Milanoviću svojstvena i očekivana, pri čemu on u prvi plan želi stavljati one koje naziva 'malo dobrih ljudi', a maknuti fokus s političara. Time je želio kontrastirati sebe i vladu, za koju vjerojatno smatra da će 'ukrasti šou' braniteljima.

Inače, Plenkovićev govor bio je usmjeren prema budućnosti i uvelike uglavljen u okvire novih sigurnosnih izazova. Nadalje, Milanovićevo odustajanje od govora nastavlja se na njegove najave da se nakon drugog predsjedničkog mandata ne namjerava više baviti politikom. Nakon što je hametice pobijedio HDZ-ovog kandidata, uslijedilo je primjetno zatopljivanje odnosa dvaju brda, što bi u skoroj budućnosti trebalo dovesti do deblokade procesa imenovanja veleposlanika.

Izostanak Milanovićevog govora u Kninu, premda, dakako, neobičan i suprotan uvriježenom protokolu, također predstavlja kraj jedne ere. Ne samo kraj ere izrazito živog sjećanja na Domovinski rat (na idućoj obljetnici generacija rođena za Oluje imat će četrdeset godina, možda će netko od njih čak imati i unučad već), već i kraj višegodišnjeg žučnog sukobljavanja Milanovića i Plenkovića, pri čemu je predsjednik odlučio u nekom trenutku jednostavno odjahati u suton.