Godine 1962. odvila se drama poznata kao kubanska raketna kriza, a američki povjesničar Schlesinger nazvao ju je 'najopasnijim trenutkom u ljudskoj povijesti'. Samo dvije godine kasnije Stanley Kubrick snimit će crnu komediju 'Dr. Strangelove' o hipotetskom nuklearnom napadu. Film nosi podugački podnaslov 'Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu'. Međutim, nakon godina zatišja, u svijetu današnjice upravo se stvaraju novi razlozi za zabrinutost.

Nuklearno naoružanje i njegovo testiranje ponovno su na dnevnom redu, a atomske bombe sastavni dio politoloških analiza. Prašinu je digla izjava predsjednika Trumpa o tome da je naložio nove nuklearne testove, odnosno najavio da je moguć nastavak testiranja atomskog naoružanja. U nedjelju je ministar energetike Chris Wright odmah pokušao ublažiti učinak predsjednikova istupa ustvrdivši da testiranja neće (nužno) uključivati eksplozije.

Sedam desetljeća testiranja

Službeni popis, odnosno kompilacija nuklearnih testova (pri čemu se svaki događaj računa kao jedan nuklearni test, bez obzira radilo li se o jednoj ili više detoniranih bombi u istome danu, odnosno događaju), koju vodi američka nevladina organizacija Arms Control Association (ACA), navodi ukupno 528 atmosferskih i 1528 podzemnih testova u dugome razdoblju od 1945. do 2017. godine, s time da nuklearni napadi na Hirošimu i Nagasaki nisu uključeni u ove brojke.

Ukupni broj nuklearnih testova do danas bio je, dakle, 2056, s time da polovica, njih 1030, otpada na američke pokuse. Više od sto testova proveli su još Sovjeti, tj. kasnije Rusi te Francuzi. Britanci i Kinezi imali su po 45 testiranja, a po nekoliko njih Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja. Budući da Izrael službeno nema nuklearno naoružanje, već je to samo 'javna tajna', ne postoji ni neki zapis o nuklearnim testovima negdje u dubini pustinje Negev.

Testira samo - Sjeverna Koreja

Nakon što je 1963. godine potpisan ugovor o djelomičnoj zabrani nuklearnih pokusa, gotovo u potpunosti su obustavljena atmosferska testiranja jer su ona doprinosila širenju radioaktivnih čestica zrakom.

Tijekom 1990-ih godina napori oko ograničavanja takvog naoružanja i smanjenja opasnosti od nuklearnih katastrofa urodili su 1996. plodom pod nazivom Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa. Međutim Amerikanci i Kinezi i dalje nisu ratificirali ovaj ugovor, a Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja nisu ni zemlje potpisnice.

Amerikanci i Kinezi od 1996. godine nisu provodili nuklearne pokuse, a Rusi od 2000. Zadnji test, 2017. godine, provela je Sjeverna Koreja.

Bikini: Idila kao kulisa

Testiranja nuklearnih bombi redovito su provođena na pustim i osamljenim mjestima na kojima živi domorodačko stanovništvo, od Aljaske, preko alžirske Sahare, do pacifičkih koraljnih grebena.

Vjerojatno najpoznatiji primjer utjecaja nuklearnog testiranja na lokalnu zajednicu je atol Bikini na Marshallovim otocima. Amerikanci su od 1946. do 1958. godine detonirali 23 komada nuklearnog naoružanja. Premda su izvorni stanovnici bili evakuirani na susjedne otoke, tamo su ih dočekali nestašica hrane, ali i radijacijska kontaminacija koja je desetljećima trajala. Najvažniji u nizu testova, Castle Bravo iz 1954. godine, umjesto očekivanih šest megatona, proizveo je eksploziju od čak 15 megatona.

Osim po nuklearnim pokusima, atol Bikini poznati je najviše po tome što je dao ime dvodijelnom ženskom kupaćem kostimu. Povijesna je ironija da je prvi dvodijelni kupaći kostim (koji nije nalikovao suvremenom bikiniju) francuski dizajner Jacques Heim u svibnju 1946. lansirao pod nazivom Atome, implicirajući da se radi o najmanjem mogućem 'badiću' na svijetu. U srpnju iste godine, samo četiri dan nakon što je prva atomska bomba testirana kod atola Bikini, drugi francuski dizajner, Louis Réard, svijetu je predstavio suvremeni ženski kupaći kostim izrađen od četiri trokuta tkanine koji je nazvao – bikini.

Francuska je svoje bombe testirala u alžirskoj Sahari, a nakon rata i osamostaljenja Alžira 1962. godine, u Francuskoj Polineziji, gdje su atoli Mururoa i Fangataufa postali sinonim za prosvjede i sudske sporove. Na zahtjev francuske vlade IAEA je 1998. godine provela opsežnu studiju radiološke situacije te zaključila da i dalje postoji dugotrajna prisutnost radioaktivnih čestica pa je potreban trajan i strog nadzor. Čak i kada se provode sanacija i nadzor, kao u francuskom slučaju, ostaje gotovo nepopravljiva reputacijska šteta.

Amerikanci su bili proveli tri podzemna testa na aljaškoj Amčitki. Lokalno stanovništvo, Aleuti, bilo je konzultirano, no bili su prestravljeni od bojazni zbog mogućeg potresa, cunamija i curenja radioaktivnih tvari te se sve do danas povlače tužbe i nadzire šteta. Nasuprot tome, planirano je nuklearno jaružanje na samom sjeveru Aljaske, kod Point Hopea, dakle nuklearnim eksplozijama iskopati umjetnu luku, no zajednički otpor lokalnog stanovništva (narod Inupiaq) i akademske zajednice doveo je do obustave svih takvih planova 1962. godine.

Neeksplozivne provjere

Uz suvremene tehnologije, testiranje nije uvijek potrebno. Amerikanci su, primjerice, razvili simulacije uz pomoć superračunala, kao i subkritičke pokuse bez nuklearnih eksplozija.

Pa ipak, ideja o vraćanju pravih testiranja povremeno se vraća. Još 2020. godine u Bijeloj kući vodile su se rasprave o 'brzom testu' kao poluzi pritiska na Rusiju i Kinu. Takve ideje utihnule su nakon izrazito negativnih javnih reakcija.

Nakon izjava predsjednika Trumpa o tome da će 'Sjedinjene Države ponovno testirati' ubrzo su uslijedila pojašnjenja da će se raditi o neeksplozivnim provjerama sustava nuklearnog naoružanja.

Od detonacije do reputacije

Nuklearno testiranje za velesile je nekada bilo 'posao kao i svaki drugi'. Međutim danas je to ozbiljno testiranje reputacije neke države. Svaka nova detonacija ne bi bila korak prema povećanju sigurnosti, već poraz vlastite diplomacije. Svaki novi test potaknuo bi novu utrku u (nuklearnom) naoružanju, a ne nužno zemlju koja bi 'opalila' učinio sigurnijom i jačom u očima suparnika. Stabilnost međunarodnog poretka ovisi o novom, nenasilnom načinu testiranja nuklearnog naoružanja, a koji uključuje transparentno ponašanje, stalnu verifikaciju svih relevantnih podataka te pristup političkog suzdržavanja.

Nije pitanje može li čovječanstvo (nuklearno) eksplodirati, već je pravo pitanje može li čovječanstvo izdržati da ne eksplodira.