'Poljska je naša saveznica, ne bih dramatizirao, ali treba biti oprezan jer mračna su vremena'. Ovo je komentar je predsjednika RH Zorana Milanovića na pad ruskih dronova duboko u poljskom teritoriju. Potporu poljskom narodu, ali bez istovremenog spominjanja mračnih vremena i potrebe dedramatizacije, u ime hrvatskih građanki i građana izrazio je i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković.

Ove dvije izjave, premda sadržajno nejednake, najbliže su koordiniranoj nacionalnoj vanjskopolitičkoj poziciji u prethodnom razdoblju. Sve do dronova u blizini Gdanjska i u trbuhu savezničke Poljske, hrvatski stav prema turbulentnim geopolitičkim pitanjima obilježavaju nesloga, polarizacija, nevoljkost za razgovor i kratkovidno političko nadmudrivanje. U „opasnim i mračnim vremenima“, kako ih opravdano naziva predsjednik države, navedeno može biti pogubno ako mrak zamijeni olovo ili umjetnom inteligencijom upravljani napredni robotski sustavi. Kad dronovi počnu ubijati, u rovovima i po skloništima mnogi bi se mogli zapitati – na čijoj smo mi strani i protiv koga ratujemo?

Država bez diplomacije

Sramota hrvatske vanjske politike najjasnije se očituje u tome da je u prethodnih pet godina imenovan samo jedan veleposlanik. Rezultat nemogućnosti dogovora premijera i predsjednika je činjenica da je sada potrebno imenovati čak 90 veleposlanika i generalnih konzula. Ne postoji suverena država na svijetu, naročito ne ona koja drži do sebe i smatra da je njezina pozicija u svjetskoj politici iole bitna, koja bi ikada dopustila takvu situaciju.

Naročito je tome tako u 'opasnim vremenima' kada i dalje bijesni agresija na Ukrajinu, traje izraelski genocid u Gazi nakon terorističkog Hamasovog pokolja u Izraelu, bombardiraju se Iran, Katar i brojne druge suverene države, kada prijete svjetski sukobi oko Tajvana ili Arktika, kada dronovi lete i padaju po savezničkoj Poljskoj ili Rumunjskoj. Posebno je to važno kada se i na Balkanu sve više čuje zveckanje oružja i kada nam navodni prijatelji poput Vitkora Orbana poziraju uz zastave velike Mađarske koja uključuje značajan dio istoka Lijepe naše ili kada nam Matteo Salvini i Antonio Tajani pjevaju da su Istra i Dalmacija talijanske.

Gdje smo, što smo?

Osim iskaza potpore Poljskoj, Hrvatska u prethodnom razdoblju nije imala jasnu i jednoznačnu poziciju niti prema jednom kriznom svjetskom žarištu ili pitanju. Točnije glavna razlika nije toliko u sadržaju, već u ulozi koju kao članica EU i NATO-a možemo zauzeti u sukobima. Najjasnije se to očituje na primjeru ruske agresije na Ukrajinu i genocida u Gazi u kojima su pozicije premijera i predsjednika različite u vidu toga kako bismo trebali postupati. U prvom slučaju Plenković je od samog početka pokušao nametnuti Hrvatsku kao jednu od zagovaratelja ukrajinske strane najjasnije obilježenom izjavom 'Krim je Ukrajina' iz 2021.

S druge strane Milanović je propagirao politiku neisticanja u ovom sukobu premda je jasno izrekao da se radi o ruskoj agresiji i štoviše izjednačio Putina s izraelskim 'manijakalnim ubojicom' Netanyahuom. U slučaju Gaze situacija je dijametralno suprotna jer Milanović smatra da hrvatska pozicija treba biti jasnija i izraženija u osudi zvjerstava izraelskog režima, dok Plenković svojim potezima poput primanja ministara vanjskih poslova Palestine i Izraela sugerira da se ne treba isticati premda Vlada u priopćenju kaže da potonje treba „privoljeti rješenju dvije države“.

U svijetu uronjenom u 'mračna i opasna vremena' opstat će oni koji, usprkos razlikama, zauzmu jedinstvenu poziciju. U Hrvatskoj, koja se u obrambenom ratu krvlju izborila za svoju slobodu, ta bi pozicija uvijek trebala biti isključivo na mirotvornim osnovama i uvijek na strani napadnutih bez obzira radi li se o Ukrajincima, Palestincima ili Poljacima. Razdor čini države slabima i ranjivima. Postat ćemo lak plijen u igri većih i beskrupuloznijih. Krajnje je vrijeme za dogovor – ne oko imena veleposlanika, već oko nacionalnog stava.