Kako bi izgledao svijet da je prije točno godinu dana, na izborni utorak 5. studenoga 2024., na američkim predsjedničkim izborima umjesto Donalda Trumpa pobijedila njegova protukandidatkinja Kamala Harris? Bi li izborna pobjeda tadašnje potpredsjednice Sjedinjenih Američkih Država, prve u povijesti najmoćnije zemlje na planetu, rezultirala bitno drukčijom politikom i u SAD-u i izvan njegovih granica?

Na ključnim izborima u ovom desetljeću u svijetu kandidatkinja Demokratske stranke nije uspjela ispisati povijest te postati prvom šeficom države otkako postoji SAD. Nju je u tom trenutku ispisao povratnik u Bijelu kuću kao kandidat Republikanske stranke te je, nakon što je bio 45. predsjednik SAD-a u mandatu od 2017. do 2021. godine, postao 47. američki šef države. I to kao tek drugi političar u povijesti kojemu je to uspjelo nakon Grovera Clevelanda, 22., odnosno 24. predsjednika SAD-a s kraja 19. stoljeća. I dok je Cleveland bio demokrat, Trump je republikanac te je i u tom smislu po nečemu prvi. Trumpove krilatice 'America First' i 'Make America Great Again' tako su prije dvanaest mjeseci dobile novi politički život, a otkako je u siječnju ove godine ponovno prisegnuo kao američki predsjednik, svijet se čini uvelike drukčijim ne samo u odnosu na četiri godine mandata njegova prethodnika, demokrata Joea Bidena, nego i u odnosu na njegov prvi predsjednički mandat.

Demokrati i dalje 'izgubljeni u prijevodu'

Novi stari američki predsjednik pobijedio je prije godinu dana s nešto manje od 1,5 posto prednosti u glasovima birača u odnosu na Harris, pridobivši 49,80 posto američkoga biračkog tijela, dok je demokratska kandidatkinja osvojila njih 48,32 posto. No znatno je bila uvjerljivija Trumpova pobjeda u elektorskim glasovima, a oni i odlučuju o šefu države. Republikanac ih je osvojio 312, a demokratkinja 226 od mogućih 538, pri čemu je dobio većinu glasova u svih sedam država u kojima je vladala rezultatska neizvjesnost. Harris su zapravo koštali tijesni porazi u samo tri savezne države smještene oko Velikih jezera – Wisconsinu, Michiganu i Pennsylvaniji – a one su ranije uglavnom većinski glasale za demokratske predsjedničke kandidate.

Zbog takvog izbornog rezultata ili zbog svega što je u unutarnjoj i vanjskoj politici donio Trumpov drugi predsjednički mandat, Harris – unatoč prošlogodišnjem porazu te prvom Trumpovom rezultatu koji mu je donio većinu glasova birača (godine 2016. pobijedio je zahvaljujući elektorskim glasovima, zaostavši za Hillary Clinton gotovo dva milijuna i 900 tisuća glasova, dok ga je 2020. Joe Biden pobijedio s više od sedam milijuna glasova prednosti) – nije otklonila mogućnost ponovne kandidature za predsjednicu SAD-a. U tom joj je smislu najveći konkurent iz redova Demokratske stranke guverner Kalifornije Gavin Newsom, ali protutrampovska polovica američke politike i dalje traga za imenom koje će se 2028. godine na predsjedničkim izborima moći suprotstaviti ne samo republikanskom kandidatu, među kojima je u ovom trenutku prvo ime potpredsjednik SAD-a J.D. Vance, nego i Trumpovoj ostavštini.

Što bi učinila Kamala?

Bi li stoga hipotetska pobjeda Demokratske stranke na prošlogodišnjim izborima za predsjednika SAD-a značila bitno drukčiji smjer američke unutarnje i vanjske politike proteklih mjeseci? Bi li Harris zaoštrila svoj odnos s političkim neistomišljenicima u SAD-u, uključujući medije i sveučilišta, te započela oštre protuimigracijske mjere? Bi li se kao šefica države sastala s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, za kojega je Međunarodni kazneni sud izdao uhidbeni nalog zbog ratnih zločina u Ukrajini, kao Trump ovog kolovoza? Bi li razmatrala mogućnost da se Ukrajina, koju je Rusija vojno napala u veljači 2022. godine, odrekne dijela svog teritorija u cilju zaustavljanja rata te u Bijeloj kući sa suradnicima verbalno napala ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog?

Bi li, poput Trumpa, predložila mirovni plan u 20 točaka za prekid rata na Bliskom istoku između Izraela i Hamasa, potpisanog dvije godine nakon Hamasova terorističkog masakra izraelskih civila te izraelske vojne odmazde na Pojas Gaze s desetinama tisuća poginulih i stotinama tisuća raseljenih Palestinaca? Bi li Harris de facto diskreditirala transatlantske veze s američkim političkim i vojnim saveznicima u Europi, dajući prednost autokratskim vođama diljem svijeta? Bi li se, poput Trumpa, pohvalila time da je u šest mjeseci riješila šest oružanih sukoba, od Bliskog istoka preko Zakavkazja i Indijskog potkontinenta do Indokine? S druge strane, bi li vojno intervenirala u Iranu zbog njegova nuklearnog programa? Nadalje, bi li zaprijetila Nigeriji zbog toga što islamistički teroristi ubijaju tamošnje kršćansko stanovništvo? I, napokon, bi li Harris povela carinski rat protiv glavnine svjetskih država, na čelu s glavnim američkim suparnikom – Kinom?

Trump kontrolira narativ

Sve je to pod jakim reflektorima napravio Trump proteklih devet mjeseci u vjerojatno najfurioznijem početku nekoga predsjedničkog mandata u SAD-u uopće. Nema dana da američki šef države, koji je u lipnju ušao u osamdesetu godinu života te je na putu postati najstarijim američkim predsjednikom u povijesti, nije akter neke vijesti, neovisno o tome je li riječ o unutarnjoj ili vanjskoj politici. Kako god ocjenjivali njegove političke poteze, odluke i ponašanje, Trump je zasigurno najveća politička zvijezda 21. stoljeća, bilo da je na vlasti ili se sprema osvojiti je. Svojom je pojavom u cijelosti transformirao najprije američku Republikansku stranku, nagnuvši je krajnje desno i učinivši je poslušnom unatoč vlastitom stilu života, zatim američku politiku, a sve više i društvo te na kraju dobar dio međunarodnih odnosa.

Pritom je i dalje neizvjesno kakav će biti završni rezultat tih preobrazba. Do kraja 1990-ih republikanac, nakratko reformist, pa u 2000-ima demokrat, zatim neovisan te ponovno republikanac, njujorški je multimilijunaš, nekretninski poduzetnik i medijska zvijezda TV šoua 'Pripravnik', što god radio, prilagođavao to sebi, pritom ne ostavljajući mjesta za druge i drukčije u svojoj viziji te strategiji upravljanja poslovnim i političkim odnosima. Ta mu je uvjerljivost, koju ne prati odgovarajući kvantum znanja i informacija, kao i energičnost koja je nepoznanica puno mlađim političarima od njega, priskrbila aureolu lidera koji uvijek zna što hoće i kako to napraviti, čak i onda kada su stvarnost i činjenice protiv njega.

Amerika na prvom mjestu

Privremeno ga je 2020. godine zaustavila pandemija koronavirusne bolesti, odnosno zdravstvena kriza bez presedana, kojom jednostavno nije znao upravljati. Lanjske pogrešne procjene u to vrijeme vladajuće Demokratske stranke da ponovno istakne Bidena na predsjedničkim izborima, a zatim Harris, koja je u svom mandatu potpredsjednice propustila baš svaku priliku profilirati se kao liderica, samo su išle na ruku Trumpu, a on je pokazao i – dokazao da nikada ne odustaje. Međutim takav stav – koji ne prate sustavno održavana sinergija temeljnih vrijednosti američkoga demokratskog političkog sustava i pluralizma, logična savezništva sa sebi sličnim sredinama u svijetu te suprotstavljanje otvorenim ili prikrivenim autokratskim tendencijama kojima je permanentna meta američko, i ne samo američko slobodarstvo – neprestance će generirati unutarnje i vanjske konflikte, neovisno o zalaganjima za mir.

SAD je svoj vrhunac dominacije u svijetu doživio u dva desetljeća nakon završetka Hladnog rata, prvo u relativno stabilnima 1990-ima, a zatim početkom 21. stoljeća, kada je američki Rat protiv terorizma do krajnjih granica napregnuo američki tip vojnog intervencionizma. Trump je potonji odlučio prekinuti te slogan 'America First' primijeniti i na ciljane vanjskopolitičke inicijative, među kojima je bilo i trasiranje povlačenja SAD-a iz Afganistana, potpisivanje Abrahamovih sporazuma između Izraela i dijela arapskih država te spomenuto zaustavljanje oružanih sukoba u više svjetskih neuralgičnih točaka.

Pax Americana ili Bellum Trumpianum?

S druge strane, Trumpova 'transakcijska' (ne samo vanjska) politika puno više smjera izvedbama nego načelima, što se u konačnici može pokazati ključnim za održivost mirovnih i inih inicijativa. Politika bez vrijednosti i vjernih saveznika najčešće stiže u slijepu ulicu. Američki predsjednik žarko želi uspostaviti novu inačicu onoga što se naziva Pax Americana, a što podrazumijeva spoj mira, stabilnosti i prosperiteta kakav je odlikovao dio svijeta – poglavito onaj pod američkim utjecajem – nakon Drugoga svjetskog rata.

Pax Americana 2.0 ili Pax Trumpiana u toj je usporedbi koncept znatno više ovisan o jednom čovjeku nego o jednom sustavu te je puno više neizvjesniji i određen improvizacijama. Ostane li mu i dalje jedan od prioriteta u drugom predsjedničkom mandatu Nobelova nagrada za mir, Trump će morati osmisliti presudnu transakciju za takav ishod. U ovom su trenutku i Pax Trumpiana i Bellum Trumpianum otvorene opcije dok će kriteriji u odlukama o miru i/ili ratu i dalje proizlaziti iz vlastitih osjećaja.