Nešto je trulo u državi Danskoj, no ovoga puta trulež nije nešto što stražar Marcellus konstatira kada se pojavi duh Hamletova oca, već je to trulež što nagriza Sjevernoatlantski savez i u slučaju rečene Danske stavlja desetljeća savezništva na kocku.

Ideja da bi Sjedinjene Države mogle 'zauzeti' Grenland mnogima je donedavno zvučala kao bizarnost, gotovo pa politički meme. Kada je 2019. godine Trump javno spomenuo mogućnost kupnje toga golemog arktičkog otoka, europske reakcije bile su mješavina podsmijeha i diplomatske nelagode. Međutim geopolitika ne poznaje ironiju. Ona poznaje prostor, resurse, rute i moć, a Grenland ih danas sve objedinjuje.

On nije periferni teritorij koji je netko greškom zaboravio na karti, već simptom povratka klasične geopolitike u svijetu koji se prerano uvjerio u to da su granice postale irelevantne. Klimatske promjene, tehnološka i energetska tranzicija, kao i raspad iluzije posthladnoratovske stabilnosti pretvorili su Arktik iz rubnog prostora u novo strateško središte svijeta.

Led se topi, nervoza raste

Otapanje arktičkog leda nije samo ekološki proces, nego duboka geopolitička transformacija, jer sjeverni morski put uz rusku obalu već sada skraćuje pomorske rute između Europe i Azije za tisuće kilometara u odnosu na Sueski kanal. Dugoročno bi transpolarna ruta mogla postati realna opcija za globalnu trgovinu, a onaj tko kontrolira te rute, ne kontrolira samo logistiku, nego i vojnu projekciju moći.

Rusija je tu dinamiku prepoznala ranije od drugih. Obnova sovjetskih baza, uspostava arktičkih brigada, sustavi protuzračne obrane i flota nuklearnih ledolomaca čine najrazrađeniju arktičku strategiju na svijetu. Kina, iako bez formalnog arktičkog teritorija, sustavno se pozicionira kao 'bliska arktička država', kombinirajući znanstvenu diplomaciju, infrastrukturne investicije i dugoročne energetske interese.

U tom kontekstu američka pasivnost nije opcija, a Grenland je jedina točka na kojoj se američka sigurnost, euroatlantski prostor i arktička geografija izravno preklapaju.

Već su tamo

Grenland je najveći otok na svijetu, ali s manje od 60 tisuća stanovnika te nerazmjerno velikom strateškom vrijednošću. Smješten između Sjeverne Amerike i Europe, predstavlja prirodnu nadzornu kotu sjevernog Atlantika. Tijekom Hladnoga rata to je vrlo jasno bilo prepoznato.

Prvi ljudi na Grenlandu bili su paleoeskimski narodi, preci današnjih Inuita, a ondje su stigli prije više od četiri tisuće godina. Današnji identitet Inuita oblikovali su se kroz kasnije migracijske valove, osobito kroz kulturu Thule oko 13. stoljeća.

Nordijski doseljenici dolaze krajem 10. stoljeća, predvođeni Erikom Crvenim, i njihova su naselja opstala do 15. stoljeća. Danska kolonijalna prisutnost uspostavlja se tek u 18. stoljeću, stoga je današnji odnos Grenlanda i Danske moderan postkolonijalni odnos, a ne izravan nastavak vikinške prisutnosti.

Grenland nije vrijedan samo zbog svog položaja jer je iznimno bogat resursima. Procjene govore o značajnim nalazištima rijetkih zemnih metala, uključujući neodimij, disprozij i praseodimij, ključnih za energetsku tranziciju, digitalnu infrastrukturu i suvremene vojne sustave.

Uz rijetke zemlje, Grenland raspolaže potencijalnim nalazištima uranija, cinka, olova, željeza, zlata i bakra, kao i znatnim zalihama nafte i plina na svom kontinentalnom šelfu. Iako je eksploatacija zasad ograničena političkim i ekološkim razlozima, strateška vrijednost tih resursa već je jasno prepoznata.

Upravo je kineski interes za rudarske projekte na Grenlandu bio jedan od ključnih okidača pojačane američke pozornosti, a u arktičkom kontekstu resursi i sigurnost više se ne mogu razdvajati.

Amerikanci operativno kontroliraju Grenland

Sjedinjene Države ondje imaju trajnu vojnu prisutnost još od Drugoga svjetskog rata, danas koncentriranu u bazi svemirskih snaga Pituffik (nekadašnja baza Thule). Ona je dio američkog sustava ranog upozorenja na balističke projektile i svemirskog nadzora te je ključna za obranu sjevernoameričkog kontinenta. Dok su sve ostale zatvorene, ova zračna baza na sjeverozapadu otoka s vremenom je tehnički evoluirala.

Američka vojna prisutnost temelji se na Sporazumu o obrani Grenlanda iz 1951. godine, sklopljenom između Sjedinjenih Država i Danske. Taj sporazum omogućuje Washingtonu uspostavu i održavanje vojnih instalacija, slobodu kretanja vojnog osoblja te operativnu autonomiju u obrambene svrhe.

Iako Danska zadržava formalni suverenitet, operativna kontrola nad američkim bazama u praksi je u rukama Amerikanaca. NATO-ov okvir legitimira taj aranžman, ali bilateralni sporazum je i dalje njegov pravni temelj. Riječ je o primjeru funkcionalnog suvereniteta: teritorij je pravno danski, ali sigurnosno integriran u američki obrambeni sustav. Drugim riječima, Amerikanci već imaju Grenland u onom segmentu koji im je presudan, a sve ostalo su nadogradnje.

Sjeverni put

Arktik 2026. godine više nije teorijski prostor budućnosti. Sjeverni morski put uz rusku obalu već je sezonski plovan, otprilike od kraja lipnja do sredine studenoga, uz ledolomce i promjenjive uvjete. Sjeverozapadni prolaz kroz kanadski Arktik povremeno je prohodan tijekom srpnja, kolovoza i dijela rujna, ali još nije stabilna komercijalna ruta.

Grenland pritom nije ruta, već nadzorna točka. Za razliku od Svalbardskog otočja, čiji je status reguliran međunarodnim ugovorom i demilitariziran, nema takva ograničenja i upravo ta kombinacija suvereniteta, vojnih aranžmana i resursnog potencijala čini ga jedinstvenim slučajem.

Moć bez zastave

Ako postoji jedna pogrešna lekcija iz epizode s Trumpovom idejom o 'kupnji Grenlanda', onda je to pretpostavka da se suvremena geopolitika vodi impulsima. Ne vodi se. Vodi se sporazumima, proračunima, rutama koje su sezonski plovne i pravnim mehanizmima koji ograničavaju čak i predsjednika Sjedinjenih Država.

Američki interes za Grenland ne iscrpljuje se u predsjedničkim izjavama. Posjeti američkih senatora Kopenhagenu u okviru arktičke i transatlantske sigurnosne agende pokazuju da se Grenland promatra kao pitanje savezništva, a ne unilateralne politike. Još važnije, američki Kongres raspolaže jasnim mehanizmima kontrole.

Naime bez kongresnog odobrenja nema financiranja aktivnosti kao što je možebitna kupovina arktičkog otoka, a bez dvotrećinske većine u Senatu (koju republikanci nemaju, a krajem godine, nakon međuizbora, možda izgube i natpolovičnu većinu) nema ni ratifikacije međunarodnih ugovora.

Zato realni američki put prema Grenlandu nije aneksija, nego postupno jačanje funkcionalne kontrole u vidu baza, infrastrukture, nadzora ruta i sigurnosnih sporazuma. Formalni suverenitet ostao bi danski, ali moć bi se mogla asimetrično dijeliti.

Postoji cijeli spektar postojećih međunarodnopravnih aranžmana između (mahom malih, slabo naseljenih i otočnih) teritorija i velikih država.

Relevantni modeli uključuju slobodno udruživanje (asocijaciju), pri čemu teritorij zadržava autonomiju, a veća sila preuzima obranu i vanjsku politiku; funkcionalnu uniju s podjelom suvereniteta po sektorima, kao i konfederalne aranžmane, gdje ostaje formalni suverenitet, ali se ključne funkcije delegiraju na zajedničko tijelo.

Grenland se već nalazi na tom spektru. Američki interes ne mora značiti aneksiju, već je dovoljna kontrola sigurnosti, infrastrukture i resursa, uz formalno zadržavanje danskog suvereniteta.

Američka povijest teritorijalne ekspanzije pokazuje jasan obrazac prilagodbe kontekstu.

Thomas Jefferson je 1803. godine kupnjom Louisiane od Francuske udvostručio američki teritorij. Ustavna dvojba nije spriječila političku odluku jer je kontrola unutrašnjosti kontinenta i rijeke Mississippi bila strateški prioritet. James K. Polk potom je ratom s Meksikom (1846.–1848.) osigurao Kaliforniju i jugozapad današnjeg SAD-a. To je najjasniji primjer ekspanzije silom, legitimirane ideologijom 'Manifestne sudbine'. Andrew Johnson 1867. godine kupio je Aljasku od Rusije. Tada ismijavana kao beskorisna ledena pustinja, ona se pokazala kao strateški i energetski dragulj te je paralele s Grenlandom teško ignorirati.

U 21. stoljeću imperiji se više ne šire crtajući nužno nove granice na karti, već rastezanjem postojećih kroz pravo, tehnologiju i sigurnost. Grenland je ogledni primjer tog procesa. Kako se led topi, nestaje i iluzija da je Arktik periferija. U stvarnosti, on postaje jedno od mjesta na kojima će se odlučivati novi međunarodni poredak.

Grenland nikada nije bio šala. Samo smo ga predugo gledali s pogrešne karte.