Razlika među blokovima iznosi samo nekih 28.600 glasova. Preostaju kasno pristigli glasovi, oni iz inozemstva i završna provjera biračkih listića, pa se pouzdaniji rezultat očekuje sutra. U završnom postupku ponovno se pregledavaju svi glasovi, utvrđuju oni za manje stranke i računaju preferencijski glasovi. Službeno utvrđivanje ukupnog rezultata zato može potrajati približno tjedan dana.

Poučeni iskustvom iz 2022. godine, kada je prvi izborni dojam upućivao na pobjedu lijevog bloka, a kasniji glasovi donijeli prevagu desnici, ni Andersson ni Kristersson ne ponašaju se kao nedvojbeni pobjednici. Pregovori među strankama ipak su već započeli. Ako se sadašnji odnos mandata održi, Andersson će imati prednost pri pokušaju sastavljanja vlade, ali ne i jednostavan put do stabilne većine. Liberalna stranka Centar ne želi vladu ovisnu o Stranci ljevice, a Ljevica više ne želi podržavati vladu u kojoj neće imati stvarnog udjela.

Jedan se izborni zaključak ipak čini dovoljno čvrstim. Švedski demokrati (SD) Jimmieja Åkessona doživjeli su prvi pad na parlamentarnim izborima otkako su 2010. godine ušli u Riksdag jer su s 20,5 posto glasova iz 2022. pali na približno 17,6 posto, izgubili oko tri postotna boda i položaj druge najjače stranke. Kristerssonovi Umjerenjaci (desni liberali, članovi Europske pučke stranke), s približno 19,9 posto, ponovno su vodeća snaga desno od centra. Prema sadašnjim projekcijama, Švedski demokrati mogli bi izgubiti jedanaest mandata, kao i priliku da prvi put izravno uđu u vladu.

Na prvi pogled, riječ je o zaustavljanju krajnje desnice. Međutim izborni pad Švedskih demokrata ne znači i poraz njihova političkog projekta, naprotiv.

Stranka može izgubiti, a njezine ideje pobijediti

Izborni rezultat stranke nije isto što i njezin utjecaj na politički sustav. Ona može osvojiti velik broj glasova, a da ne postigne trajniji utjecaj na kreiranje javnih politika. Može se dogoditi i obrnuto, to da izgubi birače nakon što su njezine ključne ideje politički protivnici već prihvatili.

Švedski demokrati upravo se nalaze u takvoj situaciji.

Kada su 2010. godine prvi put ušli u parlament, sa samo 5,7 posto glasova, sve su druge parlamentarne stranke odbijale suradnju s njima. SD je bio politički i društveno stigmatiziran, između ostaloga zbog svoje povijesti. Istraživanje koje je sama stranka naručila i objavila 2025. godine potvrdilo je snažnu prisutnost neonacističkih, rasističkih i protusemitskih aktera u njezinim počecima osamdesetih i devedesetih godina. Današnje vodstvo za tu se prošlost ispričalo, pokušavajući prikazati suvremeni SD kao bitno drukčiju organizaciju.

U međuvremenu se nije promijenila samo stranka. Promijenila se i Švedska.

Ova najveća skandinavska zemlja 2015. godine primila je gotovo 163.000 tražitelja azila, najviše u svojoj povijesti i jednu od najviših stopa po stanovniku u Europi. Međutim nakon toga je uslijedio nagli zaokret. Prva ograničenja uvele su socijaldemokratske vlade, a nakon 2022. godine restriktivna migracijska politika postala je jedan od središnjih projekata Kristerssonove vlade.

Vlast bez ministara

Umjerenjaci, Demokršćani i Liberali sastavili su 2022. godine manjinsku vladu oslonjenu na parlamentarnu potporu Švedskih demokrata. Njihov odnos uređen je Sporazumom iz Tidöa, kojim je SD-u bez formalnog sudjelovanja u vladi omogućen velik utjecaj na migracijsku, integracijsku, sigurnosnu i kaznenu politiku.

Rezultati nisu ostali na razini retorike. Broj tražitelja azila do 2025. smanjen je za 96 posto u odnosu na 2015. godinu. Trajne boravišne dozvole za mnoge su kategorije zamijenjene privremenima, povećani su kapaciteti za zadržavanje osoba koje čekaju udaljavanje iz zemlje, proširene unutarnje kontrole stranaca i otežan ostanak nakon odbijenog zahtjeva za azil.

Uvedeni su također obvezni testovi poznavanja švedskog jezika i društva za stjecanje državljanstva, a donesena su i pravila koja omogućuju oduzimanje boravišne dozvole zbog određenih oblika neprihvatljivog ponašanja koji ne moraju nužno predstavljati kazneno djelo. Organizacije za ljudska prava takve su odredbe kritizirale zbog pravne neodređenosti i mogućnosti proizvoljne primjene.

Najvidljivija mjera stupila je na snagu početkom ove godine. Država je određenim useljenicima izvan Europske unije ponudila do 350.000 švedskih kruna (približno 33.000 eura) za dobrovoljni odlazak, ali taj program nije izazvao masovno iseljavanje i do početka rujna prihvatila ga je samo 171 osoba. Njegova politička funkcija, međutim, nije samo u broju povratnika. Riječ je o poruci da država više ne razmišlja isključivo o prihvatu i integraciji useljenika, nego i o njihovu mogućem odlasku.

U sigurnosnoj politici uvedene su zone pojačanih policijskih ovlasti, proširen je videonadzor, olakšano oduzimanje imovine kriminalnim skupinama i omogućeno anonimno svjedočenje. Te su mjere odgovor na stvarne švedske probleme s organiziranim kriminalom, pucnjavama, eksplozijama i angažiranjem maloljetnika za izvršavanje ubojstava.

Ne bi bilo opravdano svaki zahtjev za strožom migracijskom ili kaznenom politikom proglasiti proizvodom krajnje desnice, ali SD je uspio migraciju, neuspjelu integraciju, kriminal, kulturnu pripadnost i održivost socijalne države povezati u jedinstvenu političku priču. Nakon 2022. godine dobio je priliku velik dio te priče pretočiti u državnu politiku.

Što se događa kada mainstream preuzme program izazivača?

Politologija dugo raspravlja o tome kako etablirane stranke trebaju odgovoriti na populističku krajnju desnicu. Etablirane stranke mogu je izolirati, suprotstaviti joj se ili preuzeti dio njezina programa, ali nijedna strategija ne jamči uspjeh. Bale i suradnici pokazuju da učinak ovisi o ponašanju desnog centra, konkurenciji na lijevom i liberalnom krilu te jedinstvu same stranke. Restriktivnije pozicioniranje može vratiti neke birače, ali i otjerati druge.

Larsen i Hjorth na danskom primjeru potvrđuju taj dvosmjerni učinak: socijaldemokrati mogu privući protivnike useljavanja s desnice dok liberalnije birače prepuštaju drugim strankama ljevice. Takva strategija stoga može pomoći lijevom bloku, a da ne ojača njegovu vodeću stranku.

To odgovara švedskom rezultatu. Socijaldemokrati su pali s 30,3 na približno 28,1 posto, ali bi se Andersson ipak mogla vratiti na vlast zahvaljujući zajedničkom rezultatu četiriju vrlo različitih stranaka. Preuzimanje dijela agende krajnje desnice, dakle, može pomoći bloku i istodobno oslabiti njegovu najveću stranku.

Švedski izbori zato ne dokazuju da preuzimanje dijela agende radikalne desnice automatski spašava etablirane stranke. Ono može pomoći bloku, a oslabiti njegovu vodeću stranku. Može vratiti kulturno konzervativnije birače, a liberalnije poslati Zelenima, Ljevici ili Stranci centra.

Kada kopija reklamira original

Krause, Cohen i Abou-Chadi ne pronalaze dokaze za to da približavanje protuimigracijskim pozicijama sustavno slabi radikalnu desnicu. Mainstream joj može oduzeti neke birače, ali istodobno povećava važnost tema zbog čijeg narativa ona već uživa veću vjerodostojnost. Kopija tada reklamira original. Rydgren i Van der Meiden pokazuju da je nekadašnja suglasnost švedskih etabliranih stranaka o razmjerno liberalnoj migracijskoj politici ostavila Švedskim demokratima monopol nad restriktivnom alternativom.

Nakon 2015. godine taj je monopol oslabljen jer su se i socijaldemokrati i desni centar pomaknuli prema restriktivnijim pozicijama. SD više nije jedina stranka koja može obećati smanjenje useljavanja, strože uvjete integracije i odlučniju borbu protiv kriminala. Dio birača zato se može pitati zašto bi glasao za politički stigmatiziranu stranku ako Umjereni nude velik dio iste politike, ali uz veću upravljačku vjerodostojnost.

Kristerssonov rezultat pokazuje da etablirana desnica može vratiti dio političke inicijative kada spoji restriktivnije politike s reputacijom stranke sposobne upravljati državom. Ipak, slabiji rezultat Švedskih demokrata ne znači nestanak njihove političke snage. Važnije je to da su njihove nekoć rubne teme postale sastavni dio programa glavnih stranaka. SD može izgubiti glasove, a istodobno dobiti bitku za sadržaj politike.

Andersson se može vratiti, ali stara Švedska neće

Mogući povratak Magdalene Andersson ne znači obnovu migracijske politike kakva je postojala prije 2015. godine. Socijaldemokrati su vodili kampanju na pitanjima zdravstva, obrazovanja, socijalne države, životnog standarda i društvene kohezije, no nisu obećali veliku liberalizaciju migracijskog režima.

Andersson je najavila zadržavanje restriktivnog smjera, iako se protivi pojedinim mjerama Kristerssonove vlade koje smatra pretjeranima, nepravednima ili pravno dvojbenima. Njezina bi vlada mogla premjestiti naglasak s 'remigracije' prema integraciji, stanovanju i socijalnim ulaganjima, ali teško da bi ponovno otvorila granice ili vratila stariji režim boravišnih dozvola. Velik zaokret u migracijskoj politici malo je vjerojatan bez obzira na sastav sljedeće vlade.

Socijaldemokratska strategija sve se više približava danskom modelu: restriktivnija migracija kombinirana sa snažnom državom blagostanja i aktivnijom politikom razbijanja prostorne i društvene segregacije. Ljevica tako pokušava useljavanje prevesti u vlastiti politički jezik – ne prvenstveno kao pitanje etničke prijetnje, nego kao pitanje jednakosti, javnih kapaciteta i održivosti univerzalne socijalne države.

Ali i taj zaokret potvrđuje koliko su Švedski demokrati promijenili početne uvjete rasprave. Prije petnaest godina ostale su stranke raspravljale o tome treba li s njima uopće razgovarati. Danas raspravljaju o tome tko može učinkovitije provesti politike koje su oni prvi gurnuli u središte političkog natjecanja.

Osvojiti državu bez osvajanja vlade

Ako se sadašnji rezultat održi, Švedski demokrati neće ući u vladu. Izgubit će mandate, status druge stranke i dio pregovaračke moći. To je stvaran izborni poraz i nema potrebe proglašavati ga prikrivenom pobjedom.

No njihov dugoročniji politički utjecaj također je stvaran. Pomaknuli su granice dopuštenog govora, promijenili prioritete desnog centra i prisilili socijaldemokrate da preispitaju odnos prema migraciji i integraciji. Politike koje su donedavno smatrane politički nezamislivima danas provodi država, a dio njih vjerojatno će preživjeti promjenu vlasti.

Švedski slučaj zato ne daje jednostavnu pouku da mainstream treba kopirati krajnju desnicu kako bi je pobijedio. Akademska istraživanja upozoravaju da takva strategija proizvodi proturječne učinke. Može krajnjoj desnici oduzeti dio birača, ali joj istodobno potvrditi dijagnozu društva. Može ublažiti njezin izborni rast, ali normalizirati njezin politički jezik. Može spriječiti njezin ulazak u vladu, a ipak osigurati opstanak njezinih politika.

Jimmie Åkesson možda je 13. rujna izgubio dio glasova i priliku da postane član vlade. Međutim Švedska koja je izišla na ove izbore mnogo je bliža njegovu opisu problema nego ona Švedska u čiji je parlament ušao 2010. godine.

U politici je ponekad važnije odrediti pitanje nego ponuditi odgovor. Još je važnije navesti protivnike da odgovaraju vašim riječima. Švedski demokrati možda neće dobiti ministre, ali velik dio švedske politike već govori njihovim jezikom.