Kada Amerikanci početkom studenoga izađu na međuizbore, dobit će priliku ocijeniti prve dvije godine drugog mandata Donalda Trumpa. Na glasačkim listićima neće biti predsjednikovo ime, ali će izbori u velikoj mjeri ipak biti referendum o njemu. Prema srpanjskom istraživanju Pew Research Centera, čak 81 posto demokratskih birača svoj glas za Kongres doživljava kao glas protiv Trumpa. Među republikancima njih 44 posto kaže da glasa za predsjednika dok polovica tvrdi da Trump nije presudan čimbenik njihova izbora.

Glavna tema za birače i dalje je gospodarstvo, a potpora Trumpu sredinom srpnja spustila se na 34 posto, što je ispod razine većine novijih predsjednika u usporedivoj fazi mandata. To republikance čini ranjivima jer predsjednikova stranka na međuizborima obično gubi mjesta u oba doma Kongresa.

Međutim, popularnost predsjednika, stanje gospodarstva i kvaliteta kandidata samo su dio priče. Najvažnija američka izborna kampanja ove godine možda se uopće ne vodi pred biračima, već u predstavničkim tijelima saveznih država, sudnicama i poštanskim uredima. Predmet te kampanje nisu izborni programi, nego pravila prema kojima će se glasovi pretvoriti u mandate.

Američke stranke više ne nastoje samo uvjeriti birače da glasaju za njih, već sve otvorenije nastoje unaprijed odrediti koji će birači biti okupljeni u istom izbornom okrugu, koliko će takvih okruga biti stvarno kompetitivno i pod kojim će se uvjetima glasati poštom.

Kada političari biraju birače

Svih 435 zastupnika u Zastupničkom domu bira se u jednomandatnim izbornim okruzima. Granice tih okruga u pravilu se prilagođavaju nakon svakog desetogodišnjeg popisa stanovništva da bi imale približno jednak broj stanovnika. No američki ustav ne zabranjuje državama da ih mijenjaju i između popisa.

Tu mogućnost predsjednik Trump i republikanci počeli su sustavno koristiti da bi umanjili očekivane gubitke na međuizborima. Teksas je pokrenuo lančanu reakciju pokušajem stvaranja pet dodatnih republikanskih okruga (tj. okruga koji imaju veliku šansu glasati za republikanske kandidate). Slijedili su Florida, Missouri, Sjeverna Karolina, Ohio i Tennessee. Demokrati su odgovorili prekrajanjem karte u Kaliforniji, a sudska odluka otvorila im je mogućnost osvajanja dodatnog mjesta u državi Utah.

Prema pregledu Associated Pressa, republikanci procjenjuju da bi nove karte u sedam država mogle donijeti do 15 dodatnih mandata. Demokratska prekrajanja mogla bi proizvesti do šest njih. Dakako, to nisu prognoze izbornih rezultata. Ovi izračuni pretpostavljaju da će se birači ponašati približno kao na prethodnim izborima. Nepopularnost predsjednika, snažna mobilizacija oporbe ili neočekivano kvalitetan kandidat mogu poremetiti i vrlo pažljivo nacrtanu kartu.

Ipak, razlika od nekoliko mjesta može odlučiti većinu. U Zastupničkom domu samo se nekoliko desetaka od 435 okruga smatra doista kompetitivnima. Demokrati su prema staroj karti bili udaljeni svega nekoliko mandata od većine, zbog čega promjena granice jednoga predgrađa u Teksasu, Floridi ili Missouriju može imati veći učinak na vlast u Washingtonu nego stotine predizbornih skupova.

Najnoviji primjer dolazi iz Missourija. Tamošnji je sud 19. kolovoza odbacio pokušaj da se o novoj izbornoj karti odlučuje na referendumu. Karta mijenja područje oko Kansas Cityja i otežava ponovni izbor demokratskog zastupnika Emanuela Cleavera. Odluka će vjerojatno završiti pred Vrhovnim sudom Missourija, ali zasad vrijedi karta koja bi republikancima mogla donijeti sedmi od ukupno osam zastupničkih mjesta u toj saveznoj državi.

Gerrymandering nije izborna prijevara

Prekrajanje izbornih okruga radi stranačke koristi, poznato kao gerrymandering, ne treba poistovjećivati s krađom glasova ili krivotvorenjem rezultata. Glasovi se mogu ispravno prebrojiti, a izbori uredno provesti, dok karta istodobno jednoj stranci daje sustavnu prednost.

Najčešće se koriste dvije tehnike. Protivničke birače moguće je koncentrirati u nekoliko okruga u kojima će njihovi kandidati pobjeđivati golemom razlikom. Moguće ih je i raspršiti između većeg broja okruga da nigdje ne bi činili dovoljnu većinu. U prvom slučaju stranka proizvodi protivniku velik broj 'suvišnih' glasova, a u drugome velik broj tijesnih poraza.

Pritom nisu sve stranački povoljne karte jednako nepravedne, niti je svaka neobična granica dokaz manipulacije. Birači u Americi nisu ravnomjerno raspoređeni: demokrati su snažno koncentrirani u velikim gradovima dok su republikanci teritorijalno ravnomjernije raspoređeni. Zaštita rasnih manjina, lokalnih zajednica i administrativnih granica također može proizvesti geografski neobične okruge.

Ozbiljna analiza stoga mora razlikovati učinak političke geografije od namjernog stranačkog dizajna. Studija objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, utemeljena na velikom broju računalno simuliranih alternativnih karata, pokazala je zanimljiv rezultat. Stranački gerrymandering je raširen, ali se njegovi učinci na nacionalnoj razini djelomice međusobno poništavaju jer obje stranke manipuliraju kartama ondje gdje to mogu. Istraživači su za ciklus nakon popisa iz 2020. godine procijenili prosječnu neto republikansku korist od oko dva zastupnička mjesta.

To, međutim, ne znači da je pojava bezazlena. Ista studija pokazuje da stranački nacrtane karte smanjuju broj kompetitivnih okruga i čine sastav Zastupničkog doma manje osjetljivim na promjene nacionalnog raspoloženja. Demokrati su zbog kombinacije političke geografije i pravila prekrajanja bili strukturno zakinuti za dodatnih približno osam zastupničkih mjesta. Kratkoročno se stranačke manipulacije mogu poništiti, no dugoročno se ne poništava njihov učinak na političku odgovornost.

Kandidat koji se ne mora bojati poraza od druge stranke više se boji radikalnijeg protukandidata na vlastitim predizborima. Rezultat nisu samo sigurnija zastupnička mjesta, već polariziraniji Kongres i slabiji poticaj za kompromis.

Dodatni je problem odluka američkog Vrhovnog suda u predmetu Rucho v. Common Cause iz 2019. godine. Sud je zaključio da stranački gerrymandering može biti nespojiv s demokratskim načelima, ali da savezni sudovi nemaju primjenjiv pravni standard prema kojem bi rješavali takve sporove. Ostale su moguće tužbe zbog rasne diskriminacije te postupci pred sudovima saveznih država, ali je savezna brana protiv čisto stranačkog prekrajanja znatno oslabljena.

Poštar kao izborni akter

Drugo bojište odnosi se na glasanje poštom. Američka poštanska služba objavila je 22. kolovoza završnu verziju pravila na 95 stranica, prema kojem bi joj savezne države morale dostaviti podatke o biračima kojima su poslani glasački listići te koristiti jedinstvene barkodove na izlaznim i povratnim omotnicama.

Pošta tvrdi da bi time omogućila pouzdanije praćenje izbornih pošiljaka, bolju provjeru toga jesu li listići uručeni te jasniji pravni nadzor. Pravilo ne predviđa otvaranje omotnica ni bilježenje stranačke pripadnosti birača.

Kritičari odgovaraju da savezna izvršna vlast nema ustavnu ovlast neposredno nametati državama pravila upravljanja izborima te upozoravaju da se tako složen sustav ne može sigurno uvoditi neposredno prije izbora. Sud je ključne dijelove Trumpove izvršne uredbe na kojoj se temelji to pravilo privremeno blokirao, a administracija je od Vrhovnog suda zatražila ukidanje zabrane.

Važno je ne preskočiti pravnu činjenicu: nova pravila zasad se ne primjenjuju. U službenom tekstu, objavljenom za Federal Register, pošta navodi da za izbore 2026. neće poduzimati korake sve dok sudske zabrane ostaju na snazi. Reuters stoga opravdano opisuje taj dokument kao pripremu za neposrednu primjenu samo ako administracija uspije pred sudom.

Spor je politički zapaljiv jer Trump godinama prikazuje dopisno glasanje kao posebno podložno prijevarama, premda za tvrdnju o široko rasprostranjenim slučajevima prijevare nema dokaza. Ono što je ironično jest da je i sâm Trump na nedavnim republikanskim predizborima na Floridi ponovno glasao poštom.

Međutim, niti suprotni argument, prema kojem dopisno glasanje automatski pogoduje demokratima, nema snažnu empirijsku potvrdu. Istraživanje objavljeno u PNAS-u pokazalo je da univerzalno slanje listića poštom povećava ukupnu izlaznost, ali ne mijenja znatno udio demokratskih birača niti rezultat demokratskih kandidata. Pregled istraživanja Sveučilišta u Chicagu procjenjuje prosječan rast izlaznosti na dva do četiri postotna boda, uz malen ili statistički nejasan stranački učinak.

Drugim riječima, dopisno glasanje prvenstveno olakšava sudjelovanje. U vrlo tijesnom izbornom okrugu čak i mali efekt može odlučiti pobjednika, ali nije opravdano svako olakšavanje glasanja opisati kao demokratsku zavjeru niti svaku administrativnu kontrolu kao republikansko ukidanje izbora.

Demokracija bez neizvjesnosti

Američka republika nikada nije bila zamišljena kao čista vladavina nacionalne većine. Senat daje jednaku zastupljenost Kaliforniji i Wyomingu, predsjednika bira Izbornički kolegij, a izbore organiziraju savezne države. Decentralizacija može ograničiti zloupotrebu vlasti jer nijedna institucija ne kontrolira cijeli proces.

Međutim ista ta decentralizacija omogućuje strankama da prilagođavaju pravila vlastitim interesima ondje gdje kontroliraju državnu vlast. Republikanci mogu prekrajati karte u Teksasu, demokrati uzvratiti u Kaliforniji, a obje strane svoje poteze opravdavati prethodnim postupcima protivnika. Tako izvanredno sredstvo brzo postaje novo normalno.

Nije najveći problem u tome što će jedna stranka 2026. možda osvojiti nekoliko mjesta više nego što bi ih osvojila prema staroj karti. Veći je problem postupno uklanjanje izborne neizvjesnosti. Demokratski izbori nisu samo mehanizam kojim se utvrđuje tko ima više glasova, već moraju omogućavati da promjena raspoloženja birača dovede do promjene vlasti.

Ako su granice okruga iscrtane tako da većina zastupnika ne može realno izgubiti, ako se pravila glasanja mijenjaju nekoliko mjeseci prije izbora i ako se svaki poraz unaprijed proglašava dokazom manipulacije, izbori su i dalje formalno slobodni, no njihov kapacitet proizvodnje političke odgovornosti postaje sve slabiji.

Amerikanci će u studenome odlučivati o Trumpu, gospodarstvu, zdravstvenoj zaštiti, migracijama i ratovima. Prije njihova dolaska na birališta političke stranke pokušavaju odlučiti koliko će se ta odluka uopće moći pretočiti u kongresnu većinu.

Zato pravo pitanje američkih međuizbora nije samo hoće li republikanci zadržati Kongres. Pitanje je može li politički sustav u kojem su izborna pravila postala produžetak izborne kampanje još uvijek uvjerljivo pokazati da birači biraju svoje zastupnike, a ne zastupnici svoje birače.