Od Tomislavca preko Praške do Trga bana Jelačića protegnula se povorka od nekoliko desetaka tisuća ljudi. Objavljene brojke prisutnih kreću se od 15, pa sve do 50 tisuća, a iz inicijative 'Gospić je naš dom' su sami dali brojku od 30 tisuća. Premda, je, dakle, broj bio manji nego na prosvjedu za Stojedinicu 1996. te na prosvjedu na splitskoj Rivi 2001. godine, za koje se oba smatra da su prešli 100 tisuća (uključujući ljude u pokrajnjim ulicama), ovaj prosvjed spada u rang ponajvećih prosvjeda u suvremenoj Hrvatskoj.

Građanske inicijative 'Gospić je naš dom' i 'Lička ekološka akcija' pokušale su skup odmaknuti od političkih stranaka te tako oporbenim prvacima nije bilo moguće obratiti se prosvjednicima s govornice. Pa ipak, prvu rujansku subotu i lijeva i desna opozicija je iskoristila za mobilizaciju šireg nezadovoljstva Vladom.

Što je sve zakopano pokraj Gospića

Na prostoru bivšeg PPK Velebit nalazi se približno 37.000 tona miješanog tehnogenog otpada s opasnim i neopasnim sastavnicama. Prema objavljenim nalazima, oko 32 000 tona zakopano je u tlo, približno 4500 do 5000 tona razasuto je po površini i starim objektima, a oko 650 tona spremljeno je u velikim vrećama. Analize i nalaze vještaka objavio je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Ta je terminološka preciznost važna. Nije dokazano da je svih 37.000 tona ista vrsta opasnog otpada, kao što još nije dokazana konkretna uzročna veza između otpada i pojedinačnih zdravstvenih posljedica. Pa ipak, službeni nalazi jesu dovoljni da se govori o teškom nezakonitom gospodarenju otpadom, mogućem dugotrajnom onečišćenju te ozbiljnom institucionalnom propustu. Riječ 'ekocid' razumljiva je kao politički poklič, no ne bi je, prije dovršetka istraga i vještačenja, trebalo koristiti kao već donesenu sudsku presudu.

Prema sumnjama USKOK-a, dozvola za gospodarenje neopasnim otpadom pretvorena je u pokriće za odlaganje količina i vrsta materijala koje nije smjela obuhvatiti. Otpad je navodno zakapavan i prikrivan zemljom i šljunkom, uz krivotvorenu poslovnu i prateću dokumentaciju. Nakon međunarodne policijske operacije u veljači 2025. uhićeno je 13 osoba, a istraga je pokazala da Gospić nije jedina lokacija. Tragovi vode i prema Benkovcu, Varaždinu i Senju. HRT-ova rekonstrukcija slučaja zato otkriva problem lanca, a ne samo jedne divlje deponije.

Najopasnije političko pitanje nije, dakle, samo tko je otpad dovezao. Ono glasi: tko je što znao, kada je to saznao i što je mogao poduzeti? Objavljeno je da su upozorenja o gomilanju otpada postojala godinama prije nego što je slučaj postao nacionalna tema.

Gradonačelnik Darko Milinović potvrdio je da je Grad Gospić još 2023. primio poruku o onome što se događa na lokaciji. Time krug mogućeg institucionalnog propusta obuhvaća Grad, Županiju, inspekcije, ministarstvo i tijela kaznenog progona. Periferija može biti žrtva centra, ali to lokalne vlasti ne oslobađa pitanja što su učinile dok su kamioni dolazili.

Država koja reagira kada Trg već bude rezerviran

Vlada tvrdi da djeluje u zakonskim okvirima, objavljuje analize, provodi nadzor i priprema potpunu sanaciju. Premijer je posjetio Gospić tri dana prije prosvjeda i obećao da privremeno prekrivanje zakopanog otpada neće postati trajno rješenje: sav bi materijal trebao biti uklonjen iz Gospića. Ministrica zaštite okoliša Marija Vučković najavila je odabir izvođača i daljnje postupke sanacije.

No teško je previdjeti vremenski slijed. Državni se stroj ubrzao neposredno prije nego što su autobusi iz Like trebali krenuti prema Zagrebu. To ne dokazuje da prije toga nitko ništa nije radio, ali pokazuje koliko je slaba bila javna vjerodostojnost tog rada. Ako građani konkretna obećanja dobiju tek nakon najave velikog prosvjeda, racionalan zaključak nije da je prosvjed postao nepotreban. Zaključak je da je pritisak uspio proizvesti brzinu koje prije nije bilo.

Do završetka subotnjeg skupa Vlada nije odgovorila novim rokom ni novim ugovorom na sedam zahtjeva organizatora. Premijer je za vrijeme prosvjeda bio na forumu u Cernobbiju i na društvenim mrežama objavljivao fotografije iz Italije. Vladina posljednja sadržajna pozicija ostala je ona izrečena prije skupa: odabran je izvođač prve faze, javni vodovod je prema dosadašnjim analizama siguran, otpad će se privremeno prekriti, a potom postupno odvoziti. Problem se, kako kaže premijer, rješava. Problem vlasti jest što su građani očito zaključili da se rješava presporo i prekasno.

Potpredsjednik Vlade Branko Bačić nakon toga je izgovorio rečenicu težu od uobičajenog administrativnog priznanja: „U tom lancu, propustili smo reagirati.” Dodao je da je sustav zakazao jer se pet ili šest godina nešto događalo, a nitko nije reagirao. Istodobno je Tomo Medved branio Vladin pristup kao sustavan, odgovoran i transparentan. Ta kombinacija priznanja propusta i obrane sadašnjeg postupanja pokazuje gdje će se voditi politička bitka: više nije sporno je li sustav zakazao, nego može li ista vlast koja to priznaje uvjerljivo dokazati da ga sada popravlja.

Oporba je iskoristila prosvjed u skladu s očekivanjima. Možemo je zatražio nove izbore i smjenu HDZ-ova modela upravljanja, Most je prosvjed opisao kao domoljubni odgovor naroda, a SDP kao dokaz sistemske političke odgovornosti.

Posebno je zanimljiv položaj Darka Milinovića. Današnji gradonačelnik Gospića i čelnik LiPO-a nekoć je bio jedan od najmoćnijih ličkih HDZ-ovaca i župan. Sada nastupa kao lokalni zaštitnik nasuprot središnjoj vlasti te zahtijeva hitnu sanaciju. Ta je pozicija politički učinkovita, ali nije nevina: u Lici se ne sukobljavaju samo vlast i oporba, nego i različiti izdanci istoga političkog stabla. Na izborima 2025. Milinović je u Gospiću osvojio 53,24 posto, a HDZ-ov kandidat 27,49 posto. Istodobno je HDZ-ova koalicija ostala vodeća snaga u Županijskoj skupštini. Rezultati koje je objavio N1 otkrivaju zašto se borba za odgovornost preklapa s borbom za političko vlasništvo nad Likom.

Rijetko naseljena zemlja nije prazna zemlja

Ličko-senjska županija zauzima 5353 četvorna kilometra, gotovo desetinu hrvatskog kopnenog prostora, ali je prema popisu 2021. imala samo 42893 stanovnika. Deset godina ranije imala ih je 50927. Pad od približno 15,8 posto bio je znatno veći od hrvatskog prosjeka od 9,64 posto, koji je objavio Državni zavod za statistiku. U rujnu 2023. u županiji je bilo 18369 zaposlenih, najmanje u Hrvatskoj, premda službeni podaci istodobno pokazuju razlike između turističke Novalje, administrativnog Gospića i osiromašenih općina u unutrašnjosti.

Rijetka naseljenost sama po sebi ne proizvodi kriminal. Ona, međutim, može značiti slabiji društveni nadzor, manju medijsku vidljivost i skromniji administrativni kapacitet. U takvom prostoru privatna zarada postaje koncentrirana, dok se rizik raspoređuje na malobrojne ljude s manjom političkom težinom. To je klasična logika 'žrtvovanog prostora': zajednica iz koje su desetljećima odlazili ljudi naposljetku se počne tretirati kao da je otišlo i njezino pravo na sigurnost.

Upravo je zato lički slučaj politički snažniji od uobičajenog lokalnog otpora odlagalištu. Lika u hrvatskoj imaginaciji nije bezimena periferija. To su Velebit, Plitvice, šume, krške rijeke, ratno sjećanje i mit o čistoj zemlji. Parola 'Lika ne smije pasti' svjesno prevodi ekologiju u rječnik obrane. Konzervativnom dijelu javnosti govori o domovini i zemlji predaka, zelenom o okolišnoj pravdi, a svima zajedno o vodi, zdravlju i vrijednosti imovine. Ekologija tako nakratko presijeca rovove hrvatskih kulturnih ratova.

Kada prosvjedi doista uspijevaju

Hrvatska nije zemlja bez velikih prosvjeda. U svibnju 1991. radnici Brodosplita i ostali Splićani masovno su izašli pred Banovinu zbog JNA-ove blokade sela Kijevo. U studenome 1996. više od sto tisuća ljudi obranilo je koncesiju Stojedinice. Prosvjed na splitskoj Rivi 2001. pokazao je mobilizacijsku moć identitetskog okvira Domovinskog rata. 'Hrvatska može bolje' 2016. izvela je na ulice desetke tisuća ljudi zbog kurikularne reforme, a prosvjetni štrajk 2019. pokazao je moć sindikalnog organiziranja u obrazovanju.

Ipak, masovnost i uspjeh nisu isto. Radio 101 imao je jasnu odluku koju je trebalo poništiti. Sindikalna inicijativa '67 je previše' prikupila je 708 713 vjerodostojnih potpisa i prisilila Vladu da povuče mirovinsku reformu. Prosvjetari su uz brojnost imali sindikate, članstvo, štrajk i precizan zahtjev za promjenom koeficijenata.

Prosvjed uspijeva kada moralno jasan događaj, oduzeta koncesija, smanjena mirovinska prava ili zakopan otpad, dobije zahtjev koji se može izmjeriti. 'Sanirajte otpad i utvrdite odgovornost' dobra je početna poruka. Za stvarni uspjeh mora dobiti datum, nositelja i kriterij završetka: kada počinje iskopavanje, kojom će se tehnologijom materijal obraditi, gdje će završiti, tko će neovisno mjeriti vodu i tlo, tko će platiti sanaciju i što se događa ako rok ponovno prođe.

Organizatori su upravo to i učinili. Vladi su dali dvadeset dana da predstavi cjelovit program sanacije s obvezujućim rokovima te tri mjeseca za uklanjanje 33 000 tona zakopanog otpada. Zatražili su uvrštenje Rakitovca i svih poznatih „crnih točaka” u Plan gospodarenja otpadom, neovisni dugoročni nadzor tla, vode i zraka, kolektivnu pravnu zaštitu te privremenu zabranu uvoza otpada. „U tome nema kompromisa”, rekao je Vjekoslav Bušić, a Trg je odgovorio povikom „Miči to”.

Od Napulja do Gospića

Najbliže europsko upozorenje dolazi iz talijanske Kampanije. Ondje je kriza otpada trajala petnaestak godina, u spoju lošeg planiranja, političkog klijentelizma, ilegalnog odlaganja i organiziranog kriminala. Izvanredno stanje proglašeno 1994. pretvorilo se u gotovo normalan oblik upravljanja. Europski sud za ljudska prava naposljetku je utvrdio da Italija nije zaštitila stanovnike od dugotrajne okolišne opasnosti. Presuda u predmetu Locascia i drugi protiv Italije pokazuje da loše gospodarenje otpadom može postati pitanje temeljnih prava.

Španjolski pokret Nunca Máis nakon katastrofe tankera Prestige 2002. okupio je ribare, volontere, znanstvenike, kulturne radnike i oporbu. Ekološka katastrofa postala je nacionalna politička kriza zato što je javnost zaključila da vlast umanjuje problem i izbjegava odgovornost. U Rumunjskoj su prosvjedi protiv rudnika zlata u Roșiji Montani 2013. pitanje cijanida proširili na tajne dogovore, izvlaštenje i vladavinu prava. U Srbiji su prosvjedi protiv projekta Jadar spojili poljoprivrednike, stručnjake, urbanu oporbu i nacionalno orijentirane skupine.

Sva četiri slučaja pokazuju isto: okolišni prosvjed postaje širok kada se priroda prestane prikazivati kao estetski luksuz urbanih slojeva. Voda, tlo, zdravlje i mogućnost ostanka nisu nužno samo 'zelene teme', već egzistencijalna pitanja.

Smeće se može odvesti, nepovjerenje mnogo teže

Na kraju nije prevladao ni karneval ni incident, nego disciplinirani bijes. Hitna pomoć intervenirala je šest puta, policija nijednom, a skup je, prema policijskoj ocjeni, prošao 'u najboljem redu'. To je važnije nego što izgleda: mnoštvo je Vladi poslalo politički oštru poruku, ali joj nije dalo incident kojim bi tu poruku mogla zamijeniti.

Subotnji prosvjed neće se moći procijeniti samo snimkom punoga trga. Možda će proizvesti političku štetu Vladi, možda ojačati lokalne inicijative, možda omogućiti pojedinim oporbenim strankama da se nakratko prikažu kao jedinstvene. Sve je to sporedno prema pitanju hoće li otpad zaista biti uklonjen i hoće li netko snositi cijenu institucionalnog nečinjenja.

Najskuplji dio sanacije neće biti prijevoz i obrada desetaka tisuća tona materijala. Bit će to obnova povjerenja da dozvola znači dozvolu, inspekcija nadzor, a kazneni progon više od zakašnjele konferencije za novinare. Rijetko naseljena zemlja nije prazna zemlja, a mali broj birača ne znači mali broj prava. Ako Lika mora doći u Zagreb da bi država vidjela što joj je zakopano pod nogama, onda problem nije samo u otpadu. Problem je u političkom poretku koji još uvijek bolje čuje puni Trg nego građanina koji je na vrijeme upozorio da kamioni dolaze.