Pobjeda AFD-a na pokrajinskim izborima u Saskoj-Anhaltu, regiji koja obuhvaća oko dva posto stanovništva Njemačke – naravno, ekonomski najslabije razvijenog dijela bivšeg DDR-a – strmeknula je u proteklom tjednu u javni prostor nezanemarivu paranoju od širenja neofašističke zaraze Europom. Prisjetili smo se tako i činjenice da, osim neonacista iz siromašnih obitelji i populističkih vođa koji ih vuku za nos, u dotičnoj stranci obitavaju i figure poput Alice Weidel.

Ako ste zaboravili, Weidel je 47-godišnja karijerna bankarica rodom iz Gütersloha, pitoresknog vestfalskog grada, sjedišta medijske grupacije Bertelsmann i proizvođača fensi kuhinja Miele. Radila je za Goldman Sachs, doktorirala ekonomiju radom o kineskom mirovinskom sustavu, neko vrijeme radila i u Kini, pa govori i mandarinski, a kad njezini preuzmu, na čelu joj je ucrtana fotelja u Europskoj centralnoj banci, ali polako, nadoći će i to. I dok se po backgroundu njezin politički habitus gotovo i ne razlikuje od bilo kojeg političara CDU-a, po onom tvrđem dijelu biografije mogla bi se komotno uklopiti i u najmrskije AfD-ove neprijatelje – Zelene.

Zastupnica u njemačkom parlamentu naime živi u Švicarskoj jer su joj kod kuće visoki porezi, i to s partnericom Sarah Bossard, filmskom producenticom šrilanskog podrijetla s kojom u izvanbračnoj zajednici odgaja djecu. Sve red flag do red flaga otvoreno zatucanog AfD-a koji tradicionalnu obitelj uzdiže na pijedestal fundamenta društvenog identiteta, koristeći je kao bazuku za protjerivanje migranata i ostalih nepoželjnih.

I naravno, kad su je novinari tijekom kampanje u Saskoj-Anhaltu suočili s izvatkom iz programa tamošnjeg ogranka vlastite stranke koji queer identitete opisuje kao 'seksualne devijacije', Weidel je već imala spreman odgovor: 'Oni mogu napisati što žele. Ja živim drukčije.' Drugim riječima – pravila koja vrijede za moju stranačku bazu ne vrijede za mene.

Od 'javne ljubavi sa Zagrebom' do beatifikacije ratnih zločinaca

'Drukčije', barem da ste prije koju godinu pitali zagrebački kulturni establišment, živio je i Porfirije Perić, nekadašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski, a danas patrijarh Srpske pravoslavne crkve. 'Zagreb i ja se volimo javno', vrištao je popularni Porfi, a u upornoj potrazi za ekumenskim partnerom koji teži potvrditi vječnu relativizaciju da 'nisu svi (umetni protivnika) isti', milje ga je pretvorio u pravoslavnog token progresivca, tipa koji čim skine mantiju i odloži kandilo oplete beogradsko-zagrebački novi val, smješka se po izložbama i čini naše društvo boljim. Malo je falilo da ga netko nominira za Ponos Hrvatske koliko mu se tada puhalo u rog.

Kao u svakoj takvoj priči o 'kraju povijesti', i toj je povijesti konačno došao kraj, i to opet u tjednu za nama. Porfirije je, naime, dolaskom u Beograd i instalacijom na mjesto patrijarha postao još jedan Vučićev izvršni organ, tijelo zaduženo za beatifikaciju svih ovozemaljskih koncepata s Andrićevog venca, pa tako i – pu, pu, da se ne prevrne u grobu – sad već izvjesnu beatifikaciju najgoreg ratnog zločinca na ovim prostorima, Ratka Mladića. Teren je pripremljen sramotnim i skandaloznim govorom na Mladićevom ispraćaju, gdje se Porfi udostojio propitivati čak i hašku presudu, ustvrdivši da 'nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv' i da 'nema te presude koja može iscrpiti istinu o bilo čijem životu'.

Gol u gostima

Kako smo došli do ovog paradoksa? Kod Weidel je situacija prilično jasna: AfD zasad još uvijek dobro kotira primarno kod antiestablišmentskih glasača, a stranka – bome i njezini rusko-američki pokrovitelji – ne krije da žele ne samo postati, već establišmentom i ovladati, pa je trebalo zaigrati na njegovom terenu.

Trebalo je izmisliti token vuka u janjećoj koži, liberalnu bogatašicu kojoj će osiromašena glasačka mašina iz DDR-a biti mokra krpa te je neće ni percipirati, dok će bogataškoj kasti od Bavarske do Rügena, podšišanoj zelenim i progresivnim porezima, ona biti svjetionik da se u hibrid Hitlerjugenda i pučkog protusistemskog pokreta može uklopiti i netko iz njihovog svijeta tko i dalje brije svoj film.

Ana Brnabić kao originalno kukavičje jaje

Kod Porfirija je stvar malo kompleksnija: Vučić je prvo progresivnim europejcima, svojim arhineprijateljima na čiji stolac s gnušanjem sjedne kad mu iz Europe treba kapnuti neka lova, podvalio kukavičje jaje po imenu Ana Brnabić.

Sjećate se možda: zapadni mediji trubili su u istu trubu kao zagrebački kulturnjaci u slučaju Porfirija. Srbija je u njima odjednom postala progresivna europska država s LGBTQ premijerkom, sve dok dotičnu LGBTQ premijerku nisu priupitali što kani poduzeti na temu zakonskog statusa zajednice kojoj – kao – pripada. A taj je da su svih tih godina uredno dobivali batine na Prideu, a od države – šipak.

Takva je igra bila i s Porfirijem: Zagreb je već bio kupljen jer se 'vole javno', a u Beogradu je Vučić njime mahao pred ostatkom domaće i svjetske javnosti jer ga je – ispravno – procijenio 'korisnim idiotom', za razliku od vladike bačkog Irineja i drugih pretendenata na crkveni tron, tada medijski označenih kao stvarnih mrakobjesnih popova preživjelih iz Miloševićevih vremena.

Vuk u janjećoj mantiji

Ispostavilo se da janje, kad navuče mantiju, zapravo navlači kožu čitavog čopora vukova te da umjesto Električnog orgazma i Idola iz patrijaršije danas dopiru tek odjeci očajničkih krikova žrtava Srebrenice i njihovih potomaka, prigušeni zveketom kandila u čast najgoreg zla koje je Balkan vidio. Što, gle obrata, ovoga puta nije mogao odšutjeti čak ni Milorad Pupovac.

Poanta? Vukovi dlaku mijenjaju, a ćud nikada, to smo oduvijek znali. Janjce su ispekli na proslavama izbornih pobjeda i sprovodima ratnih zločinaca. No ni Porfirije ni Alice Weidel nisu se promijenili – mijenja se samo publika kojoj se obraćaju. Što su moćniji, to će lakše pronaći alibi za vlastito licemjerje. A vrijeme u kojemu živimo, bojimo se, sve im više ide u prilog.