S obzirom tko je sve dosad izgubio parlamentarne izbore u Hrvatskoj predvodeći oporbu te suprotstavljajući se Andreju Plenkoviću kao predsjedniku HDZ-a od 2016. do danas, možda bi buduća oporbena koalicija trebala nekoga poput – Tonke. Tonka je, naime, domaći humanoidni robot s kojim se hrvatski premijer i predsjednik sada već više od deset godina u kontinuitetu vladajuće stranke u zemlji, susreo na sjednici Nacionalnog vijeća za digitalnu transformaciju održanoj prošlog tjedna u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Tonka je pritom pokazala zavidne diplomatske vještine o kakvoj kreatori hrvatske vanjske politike mogu samo sanjati. Na Plenkovićevu šalu da se zbog humanoidnih robota ministru pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Damiru Habijanu „trese stolica“, Tonka se diplomatski založila za „otvoren razgovor, ideje i malo zdravog humora“ jer se „tako dolazi do najboljih rješenja“ i pozvala „idemo sad zajedno naprijed“. Na njezine riječi hrvatski je šef Vlade samo dodao: „Nije vas lako pobijediti“.

I bio je potpuno u pravu. U ozračju kada se hrvatska politika i društvo nepotrebno polariziraju zbog testiranja i banaliziranja vrijednosti koje su jasno istaknute u Ustavu Republike Hrvatske, od njegovih Izvorišnih osnova, preko Temeljnih odredbi nadalje, „otvoren razgovor, ideje i malo zdravog humora“, a sve kako bi se na osnovi „najboljih rješenja“ išlo „zajedno naprijed“ jedini su recept probitka. Neovisno o kojem je području riječ, a politika je sa svojom distribucijom moći u jednoj zajednici ključno područje djelovanja.

Traži se novi lider

U Hrvatskoj je pritom moguće da se hvalevrijedno odličje s jednoga međunarodnog natjecanja, kao što je brončana medalja koju su nedavno osvojili hrvatski rukometaši na europskom prvenstvu, pretvori u podizanje tenzija ne samo između dvije razine vlasti i dvije suprotstavljene političke opcije, nego i unutar društva. Zašto? Zato da bi se održalo na vlasti i učinilo sve da se ona zadrži i nakon sljedećih izbora. Ponajprije onih za Hrvatski sabor koji podrazumijevaju formiranje zakonodavne vlasti, a zatim i one izvršne kada je posrijedi Vlada. Nakon njih po važnosti slijede lokalni izbori, prije svih oni u Gradu Zagrebu kao politički i financijski najutjecajnijoj jedinici lokalne i regionalne vlasti te hrvatskom glavnom gradu u kojem se, među ostalim, priređuju središnji dočeci protagonista hrvatskih međunarodnih uspjeha od onih sportskih do onih zabavno-glazbenih. Baby Lasagna 2024., rukometaši 2025./26.

Posljednji hrvatski parlamentarni izbori održani u travnju 2024. uistinu su bili prekretnički u gotovo osam godina relativne stabilizacije hrvatskoga stranačkog sustava koja je bila podloga izbornim rezultatima. Nakon njih, a osobito nakon prošloljetnih „izvanpolitičkih“, a u biti itekako političkih zbivanja prije, tijekom i nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, domaća politika ubrzano traži novu os djelovanja te lidere koji će se na toj osi najčvršće „osoviti“.

HDZ kida nadesno

I dok je HDZ na čelu s utemeljiteljem Franjom Tuđmanom u 1990.-ima pjevača iz Čavoglava držao na scenskim i političkim marginama, a stranka koju je u 2000.-ima preuzeo Ivo Sanader činila sve da ne pjeva u kampanjama, sadašnji prvi čovjek HDZ-a odlučio je osobno podržati Thompsona pojavivši se sa svojom djecom na pjevačevoj generalnoj probi. Nije došao i na koncert na kojem se zaorio ustaški poklič iz Drugoga svjetskog rata te HOS-ov na početku 1990.-ih „Za dom spremni“.

Međutim, taj je poklič, prema vlastitom priznanju, uzviknuo potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić koji je najizgledniji Plenkovićev nasljednik kada jednom do toga dođe. I tako se Hrvatska, godinama daleko od Drugoga svjetskog rata, ali i Domovinskog rata, našla u novom verbalnom i političkom unutarnjem sukobu koji je koncert u srpnju 2025. rasplamsao nastavljajući ga, po svoj prilici, kroz svaki iole masovniji skup na kojem će se stalno propitivati što je to domoljublje, a što unosni etnobiznis.

Sjeća li se Tomašević šta je bilo?

Oštro s druge strane, ali ne odmah uvjerljivo ni dosljedno, našao se zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević koji je isprva također činio sve da se Thompsonov koncert na Hipodromu održi u što masovnijim razmjerima, jer uoči prošlogodišnjih lokalnih izbora nije htio dizati tenzije, a vjerojatno nije niti bio svjestan svih dimenzija jednoga takvog događaja s takvim predznacima. To samo govori o političkoj upućenosti i njega i njegove stranke Možemo!. No, nakon Hipodroma prvi je čovjek Zagreba inicirao skupštinsku odluku kojem će poklič „Za dom spremni“ postati crvenim kartonom za sve njegove promicatelje u gradskim javnim prostorima te je u tom smislu onemogućen drugi Thompsonov koncert u zagrebačkoj Areni uoči Nove godine.

Sada su se oko glazbenika koji je u samo nekoliko mjeseci postao presudnim društveno-politički akterom u zemlji, sukobili hrvatski premijer i zagrebački gradonačelnik. Tomašević nije mogao pristati na zahtjev brončanih rukometaša da im Thompson zapjeva na svečanom dočeku u Zagrebu, a premijer nije htio dopustiti da ne učini ništa kako bi se to ipak dogodilo. I dogodilo se. Na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića zapjevali su i rukometaši i njihov omiljeni pjevač, a epilog će dati Ustavni sud Republike Hrvatske odlučujući tko je normativno bio u pravu. Vlada ili gradske vlasti.

Dupli pas Plenkovića i Tomaševića

To je kronologija zbivanja do aktualne političke situacije u zemlji u kojoj su se, s Thompsonom kao lakmus-papirom, kao prvaci političke desnice i ljevice ubrzano profilirali Andrej Plenković i Tomislav Tomašević. I zasad im ide dobro, kako to potvrđuju prva ispitivanja javnog mnijenja nakon otkazano-zakazanog dočeka rukometaša u središtu Zagreba. HDZ na čelu s Plenkovićem, unatoč svemu, može računati na sličnu podršku birača kao i na parlamentarnim i europskim izborima 2024., a Tomaševićev Možemo! uvjerljivo je treća politička stranka u Hrvatskoj, dok se sam zagrebački gradonačelnik sve više percipira kao jedini aktivni suparnik hrvatskom premijeru. Jedan drugomu (uz pomoć trećega) itekako pomažu što obojici ide u korist.

Andrej Plenković puno će se lakše suprotstaviti političkoj stranci koju HDZ već neko vrijeme titulira „ekstremnom ljevicom“ premda ona to nije ni na koji način, prije je u pitanju krajnje usporena ljevica, te s Tomislavom Tomaševićem čija se politička opcija nikako ne uspijeva probiti dalje od linija zagrebačkih tramvaja uz tek pokoju iznimku. Možemo! je u tom smislu optimalan antagonist HDZ-u. Nasuprot tomu, Možemo! je jedina lijeva opcija u zemlji koja ima konkretniju vlast s mogućnošću kontriranja HDZ-u te joj Zagreb može poslužiti kao ogledni primjer kako pokušati doskočiti premijeru i vladajućima. Od ideoloških prijepora nadalje. HDZ ima, dakle, vlast u zemlji i diljem nje, a Možemo! u Zagrebu koji je puno više od najvećeg i glavnog grada. On je simbol.

Ni HDZ ni Možemo! nisu u opasnosti od gubljenja vlasti

Napokon, ni HDZ-ova vlast u zemlji, ni vlast Možemo! u Zagrebu zasad nije upitna te se recentni i budući dvoboji ovih dviju stranaka do daljnjega odvijaju u produljenoj predizbornoj pretkampanji koja će se konkretizirati tek za nešto više od dvije godine. Prvo nacionalno, a zatim lokalno. Andrej Plenković već sada ubire plodove svoje hipodromske politike jer je politička desnica desnije od HDZ-a praktički iščezla. Domovinski pokret koji je na izborima za Hrvatski sabor 2020. postao trećom političkom snagom u zemlji, a nakon izbora 2024. i Plenkovićevim neželjenim koalicijskim partnerom, danas privlači birače u zoni statističke greške, bez obzira na hvale da je HDZ de facto preuzeo njegov program.

Ako je Andrej Plenković koketiranjem sa svim onim što predstavlja glazbenik čiji su prvi stihovi na početku estradne karijere bili „Za dom spremni“, nastojao eliminirati desnicu izvan HDZ-a i privremeno je utišati unutar same stranke, zasad je uspio. Ali, po koju cijenu? Do ljeta 2016. HDZ-ov europski zastupnik u Europskom parlamentu sve je kasnije ključne izbore – parlamentarne i unutarstranačke – uvjerljivo dobio kao proeuropski, umjereni i pragmatični političar kojega su podjednako gorljivo napadali i s desnice, i iz lijeve oporbe. S njim je HDZ, barem načelno, postao centrističkom strankom nalik njemačkom CDU-u. I što je najvažnije, podržali su ga birači koji s njim dijele slične vrijednosti i političku komunikaciju, a on je sam do proljeća 2024. ustrajavao na koalicijama s liberalnim strankama centra i nacionalnih manjina na čelu s SDSS-om Milorada Pupovca.

Kako će na nacionalnim izborima proći Plenković kao percipirani vođa „desne“ desnice? Ma što napravio, iz tih mu redova i nakon Hipodroma te Jelačićeva trga zamjeraju na licemjerju. Isto se zamjera i Tomaševiću koji je tek naknadno reagirao na pjevačeve istupe, dok kao čelnik lijeve oporbe trenutačno ovisi o neaktivnosti Zorana Milanovića i njegovu strahu od nezamjeranja desnici, te o neuvjerljivosti SDP-a i njegova predsjednika Siniše Hajdaša Dončića koji jedva vodi vlastitu stranku, a kamo li će potencijalno Vladu. Možda humanoidnog robota Tonku domaće proizvodnje treba programirati za domaću politiku. Svi bi bili na dobitku.