Surova priroda

Najsnažnija povijesno zabilježena erupcija vulkana, Tambora u Indoneziji 1815. godine, ostavila je za sobom ne samo oko 71 tisuću žrtava, već je zbog vulkanskog pepela prouzrokovalo godinu bez ljeta, koja je rezultirala masovnim propadanjem usjeva diljem svijeta te pojavom gladi. Jedan od najsmrtonosnijih potresa zbio se 1556. godine u pokrajini Shaanxi na sjeverozapadu Kine. Izravno je odnio preko 100 tisuća života, no dodatnih 730 tisuća ljudi je skončalo od gladi ili je moralo iseliti zbog nemogućnosti nastavka (poljoprivrednog) života nakon potresa.

Američki biolog Jared Diamond u svojoj izrazito utjecajnoj knjizi iz 1997. godine, prevedenoj kod nas pod naslovom Sva naša oružja: Zarazne bolesti, čelik i puške, objašnjava kako su velike civilizacije u prošlosti propadale kada bi narušile prirodnu ravnotežu te svojim djelovanjem dovele do ogromnih suša ili poplava. One kulture koje su se znale prilagoditi surovosti prirode bi opstale, dok su one druge propadale.

Povijesni primjeri

Erupcija vulkana na grčkom otoku Tera (današnji turistički izrazito popularan Santorini u Egejskom moru) oko 1600. godine pr. Kr. primjer je kako jedan katastrofalni prirodni događaj može izmijeniti smjer razvoja civilizacije. Erupcija je uništila minojsku civilizaciju zahvaljujući masivnim valovima i debelom sloju vulkanskoga pepela koji su onemogućili poljoprivrednu proizvodnju te narušili trgovinske veze s bližim i danjim lukama. Propast Tere omogućila je uspon Mikenjana.

Pored toga, čini se da je usmena predaja o vulkanskoj erupciji i propasti minojske civilizacije bila osnova za mit i Platonovu alegoriju o Atlantidi, o kojoj piše u dijalozima Timej i Kritija. Klimatske promjene dovele su pak oko 1200. godine pr. Kr. do onoga što se naziva kolapsom brončanog doba. Taj kolaps urušio je civilizacije Mikenjana, Hetita te egipatsko Novo Kraljevstvo, a doveo do pojave zagonetnih migrantskih ratnika poznatih kao Ljudi s mora. Njih se povezuje s Filistejcima, ali i raseljenim Trojancima nakon sunovrata toga grada. Smatra se kako je upravo brončanodobni kolaps u Kanaanu omogućio uspon izraelskog kraljevstva Davida i Salomona.

Crna smrt promijenila društveno uređenje

Još jedan transformativni povijesni događaj bila je bubonska kuga, poznata i kao Crna smrt, koja je harala Europom i Azijom od 1347. do 1351. godine. Trećina europskoga stanovništva je pomrla, a takav nezabilježen demografski kolaps potaknuo je duboke socioekonomske promjene. Zbog nestašice radne snage olabavile su feudalne strukture, što je osnažilo položaj seljaka te u Zapadnoj Europi dovelo do polaganog ukidanja kmetstva i uspona tržišnog gospodarstva te centralizacije institucija koje će kasnije biti osnova za modernu državu.

U dijelovima Europe koji su i uoči kuge bili slabije naseljeni, tj. imali manje urbane cjeline, poput Hrvatske, nije došlo do tolikog pomora, a posljedično nije bilo ni tolikih dramatičnih socioekonomskih promjena koje bi potaknule urušavanje kmetstva. Feudalni gospodari su na istoku kontinenta, primjerice u Poljskoj, Ugarskoj, Češkoj i Rusiji, na nestašice radne snage nakon pandemije odgovorili snaženjem kmetskih obveza, što je na dulje vrijeme zacementiralo ruralno siromaštvo.

Nakon kuge Zapad se ubrzano urbanizira, dok na istoku kontinenta i dalje prevladava seljačko stanovništvo. Premda se razvojne razlike istoka i zapada Europe često pripisuju provalama Mongola, Osmanskom Carstvu ili realsocijalizmu, zasade socioekonomskog jaza nastale su izrazito davno, upravo u vrijeme bubonske kuge.

Nakon provale kuge, europska se umjetnost okreće realističnom prikazu smrti i umiranja te se usredotočava na pitanja smrtnosti, prolaznosti, ali i vječnosti. Posljedično dolazi do pomaka prema individualizmu i humanizmu te ponovnom otkrivanju klasične (grčke i rimske) tradicije, što je stvorilo pretpostavke za renesansu i velike tehnološke skokove.

Suvremeni izazovi

Porast razine mora nije prijetnja samo turističkim atrakcijama poput Venecije, već prijeti milijunima ljudi koji žive u plavnim nizinama u Aziji, kao što su Bangladeš i delta Mekonga u Vijetnamu. Otočne države na Tihome oceanu, poput Maldiva, već godinama imaju plan evakuacije i dogovor s drugim državama, poput Australije, o kolektivnom preseljenju. Takve kompletne evakuacije čitavih zemalja dovode u pitanje klasično poimanje državne suverenosti.

Kronične suše u Somaliji i Etiopiji potiču humanitarne krize, glad te intenziviraju pirateriju na Rogu Afrike, kao i etničke i vjerske sukobe u tom dijelu afričkoga kontinenta. Pored toga potiču masovne migracije kako unutar kontinenta, tako i prema Zapadnoj Europi. Širenje pustinje u Sahelu svake godine otima zemlju koja bi se mogla koristiti za ispašu ili nasade te stvara pretpostavke za pojavu ekstremističkih džihadističkih grupacija koje iskorištavaju materijalnu nesigurnost, a za vrijeme pandemije koronavirusa ovaj pojas nestabilnih država zahvatili su i vojni udari. Smatra se kako je i sirijska izbjeglička kriza 2015. godine bila inicijalno povezana i s dugotrajnom sušom.

Cijeli svijet je povezan

Prirodne katastrofe mogu djelovati kao okidač za društvene, kulturne, ekonomske i političke promjene. Niti jedna visoka civilizacija, koliko god bila velebna, nije u potpunosti sigurna i nedodirljiva, već je uvijek podložna surovoj ruci prirode. Niti najnaprednija tehnologija ne može u potpunosti obuzdati prirodu. Vulkanske erupcije i potrese niti je moguće doista predvidjeti, niti je moguće u potpunosti zaustaviti ili spriječiti njihove razorne posljedice.

Također, cijeli svijet jest povezan složenim proizvodnim i trgovinskim lancima, kao i komunikacijskim tehnologijama, no niti jedna tehnologija ne može prevladati, primjerice, činjenicu da je zbog sferičnosti planeta na jednom kraju svijeta dan, a drugdje noć, što utječe na komunikaciju i ekonomiju i dovodi u pitanje načelnu istodobnost globalne javnosti. Dok gledamo dramatične prikaze mulja nad srpanjskim nebom, trebamo se podsjetiti da ne hodamo maleni pod suncem.