Valjda su skontali da On bolje prima i razumije poruke koje mu se upućuju s otvorenog prostora. Ne vjeruju da bi 5G signal bio tako brz i jasan da su mu se, recimo, svojom krunicom s neobičnim, a neki bi rekli i mizoginim porukama, obratili iz obližnje katedrale ili svetog Duje. Iz prostora i okruženja koje se u mnogim razmišljanjima, pa i u Evanđelju, naprosto smatraju primjerenijima za to.

U početku se 'Marijine ratnike' promatralo gotovo kao neku novu cirkusku atrakciju: bili su odjeveni ponešto drugačije od hrvatskog prosjeka, uglavnom nisu ni govorili hrvatski, pa su se ljudi pitali otkud su zapravo pali na našu pjacu, a njihove molitve za 'čednost u odijevanju' zvučale su osobito smiješno kada bi prva subota u mjesecu bila vedra, sunčana i vrela, a pokraj ekipe na koljenima prodefilirala bi skupina mlađahnih švedskih turistkinja ili jedrih Hrvatica, prigodno skockanih, često i neobuzdano razgolićenih.

Bio je to, ukratko, kontinuiran i gotovo pa felinijevski performans, katkad s krajnje bizarnim elementima, no jasno je da akcija kad-tad mora naići na reakciju pa su se na trgovima uskoro počeli pojavljivati i smrtno ozbiljni protuprosvjednici (češće: protuprosvjednice). Ekipa je umjesto 'molitelja' odjednom postala skupina 'klečavaca', njihovi zagovori Bogu politički relevantna tema, a svake prve subote u mjesecu gradski trgovi mjesta za obračune s političkom, ideološkom, vjerskom, civilizacijskom ili kakvom već pozadinom.

Subotu po subotu, mjesec po mjesec i, evo ga, došli su i do Sabora, kojemu je na inicijativu aktivistica za ženska prava predana peticija s oko 70 tisuća potpisa, a njome se traži 'micanje klečavaca s glavnih trgova gradova u Hrvatskoj'.

'Njih čuva i paze policija i redari, istovremeno dok žene ubijaju njihovi sadašnji i bivši partneri, sinovi, bliske osobe. Njihova molitva potiče žene da ne prijavljuju nasilje, da ostanu u otrovnim vezama koje ih u konačnici vode u smrt. Njihova molitva predstavlja izravno kršenje odredbe Ustava Republike Hrvatske prema kojoj je ravnopravnost spolova jedna od najviših vrednota', stoji u kratkom i ne osobito strukturiranom tekstu peticije.

Cinici će, a bogme i neki teoretičari zavjere, reći da je ona smiješna ekipa otprije tri godine napokon postigla svoj cilj – a to nikada nije bila ničija čednost, pa ni utopija o povratku u predcivilizacijsko doba, nego polarizacija društva.

Što se trenutno događa u ovoj već zamornoj borbi na hrvatskim trgovima?

Radi se o novoj rundi obračuna koja je poprimila nešto masovni oblik jer je 70 tisuća hrvatskih građana podržalo stav da na neki misteriozan način molitva, koliko god neobična bila, ubija žene.

'Zahtijevamo micanje klečavaca s glavnih trgova gradova u Hrvatskoj. Danas, 6. prosinca 2025. ubijena je u Rijeci 18. žrtva femicida ili prezira prema ženama istovremeno dok su klečavci na glavnim trgovima molili da žene budu podložne muškarcu, pokorne i tihe', poručuje se Saboru, a onda i svim ostalim razinama vlasti, uz vrlo jasan zaključni poziv: 'Zatvorimo trgove za molitve koje pogađaju žene i čine da rodno uvjetovano nasilje postaje opravdano i dopustivo.'

Znamo da pseudovjerski performansi na trgovima nekima možda izgledaju kao vudu vračanje, no rekli bismo da je stav kako oni dovode do femicida, pa makar i neizravno, ipak pretjeran.

Osamnaest žena samo ove godine ubile su u Hrvatskoj njima bliske osobe i radi se o stravičnom podatku: država se naprosto mora dodatno angažirati na rješavanju ovog problema i evidentno je da ga treba prevenirati u samom začetku – dakle strogim, a još važnije brzim sudskim sankcioniranjem već kod prve pojave bilo kakvog oblika nasilja.

No u prilog 'klečavcima', kako ih druga strana pejorativno naziva, ide podatak da je femicida, nažalost, bilo i prije nego što su oni počeli klečati po trgovima. Ako ćemo biti bezobrazno brutalni, čak i više.

Što kažu Ustav i zakoni, može li se događaje i performanse ovog tipa zabraniti?

Čak i teoretski, to bi bilo praktički nemoguće: sloboda vjeroispovijesti spada u red apsolutnih ljudskih prava koja se ne mogu ograničiti, a javno izražavanje vjere može, ali samo teoretski – ako ugrožava javnu sigurnost, javni red i mir, javni moral, zdravlje i slično, kao i prava i slobode drugih ljudi. Nije dovoljno to da se neka skupina osjeća nelagodno ili se ne slaže s nekim javno izrečenim stavovima, a javni skup može se zabraniti ako je njegov cilj usmjeren na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, odnosno ako prijeti time da će dovesti do nasilja i nereda ozbiljnih razmjera.

Skupovi na trgovima naprosto nisu takvi, čak i ako ih ne protumačimo kao vjerske obrede, već kao politička okupljanja, a njihovu zabranu – pogotovo ako bi doista bila usmjerena isključivo upravo na ove skupove – bez sumnje bi srušio Ustavni sud.

Hoće li se vlast eventualno odlučiti na ovaj pravno rizičan korak?

Ne, naravno da neće, što je na koncu sasvim jasno dao do znanja premijer Andrej Plenković, rekavši jučer da je 'hrvatski narod devedesete godine odlučio da živi u slobodi i demokraciji, pa bi bilo dobro da svi na političkom spektru malo toleriraju slobodu i toleriraju druge'.

On sam, dodao je, protiv je svih zabrana.

Čini se sasvim izvjesnim i to da organizatori peticije zapravo također ne računaju na ovakav razvoj događaja, što dokazuje činjenica da u javnom prostoru dosad nisu iznijeli nijedan jedini pravni argument na kojemu temelje svoje zahtjeve.

Osim sedamdesetak tisuća online potpisa, nema tu ničega.

Na koncu, može se pretpostaviti da bi barem zagrebačka gradska vlast, izrazito suprotne političke orijentacije, pronašla kakvu rupu u komunalnim propisima kako bi izmjestila molitelje s glavnog trga u svome gradu – na koncu, upravo pokušavaju učiniti to s drugim planiranim Thompsonovim koncertom.

Pa se nisu odlučili.

A treba li uopće pokušati braniti ovakve performanse?

Zaboga, ne.

Kratko i jasno: demokracija i sloboda govora ne podrazumijevanju potrebu za apsolutnim slaganjem, nego upravo suprotno – njihova osnovna karakteristika jest sposobnost slušanja, toleriranja i barem pokušaja razumijevanja stavova koji su drugačiji, često potpuno suprotni, pa i neprihvatljivi.

Da nije tako, mogli smo komotno ostati u komunizmu.

Gdje je u svemu tome Katolička crkva?

Pa, to je zapravo zanimljivo pitanje: ona je u prethodne tri godine u više navrata dala do znanja da molitve na otvorenim javnim mjestima nisu baš sasvim u skladu s njenim naukom i tradicijom, ali to je mahom činila posredno i preko svojih trbuhozboraca.

Među rijetkima se javno, kako se i očekivalo, oglasio riječki nadbiskup Mate Uzinić te je primijetio da se na ovim molitvenim okupljanjima 'često naglašavaju tradicionalne rodne uloge' te da one uključuju molitve za 'duhovno vodstvo muškaraca', obnovu katoličkih brakova i, kako je primijetio, čednost u odijevanju i ponašanju, 'gdje se najčešće misli na žene'.

'Može se stvoriti zaključak da taj pokret u sebi ima intenciju da se ženama i muškarcima u Crkvi i društvu dadu tradicionalne uloge koje su imali i prije. To su uloge – da žena bude oko stola, a muškarac za stolom. Ako se to razumije tako, a može se razumjeti, jer postoje određeni elementi, onda se razumije i zašto se u javnosti stvara dosta velik otpor na takva nastojanja jer se to smatra nešto čime se želi ugroziti sekularnost i pluralnost društva i zapravo se mogu ugroziti neka ženska prava i postignuća koja su dostignuta u našem vremenu', rekao je Uzinić, a drugom zgodom artikulirao je očit stav crkvene, a rekli bismo i građanske većine:

'Nitko nema pravo nasilno pokušavati nametnuti drugima nekakva svoja uvjerenja. Bilo da se radi o nama vjernicima, bilo da se radi o nekom tko želi ograničiti. A nasilje nije rješenje, to svakako treba osuditi.'

Crkva, naravno, igra na duge staze i sasvim je jasno da se u ovom slučaju mudro distancira od molitelja, vjerujući da će njihov pokret na trgovima odumrijeti sam od sebe. Ako ne sad, onda za stotinu godina, pa je u svakom slučaju najpametnije ne čačkati previše i davati pažnju radikalima.

Koji se, kao što vidimo, s radikalima na suprotnoj strani neobično često i neobično skladno nadopunjuju, jer bi u suprotnom izumrli. Ako to ne vidimo do kraja na ovom primjeru, vidjet ćemo jednom kada se netko umjesto klečanja dosjeti, recimo, klanjanju na trgovima.

Samo što bi tada glavni akteri mogli potpuno zamijeniti i stavove, i argumente, i metode.