Čovjek se dijelom može složiti s onima koji se rugaju sadašnjim ljutim svađama oko kurikuluma za spolni odgoj i oko definicije braka, jer se, vele, od toga ne živi. Ali, zar tako nije i inače. Od barem 80-90 posto stvari kojima se ljudi bave – ispijanje jutarnje kave, tračanje na poslu, odlazak u kino, očijukanje s konobaricama.. – također nema nikakve materijalne koristi, pa se to opet radi, i nitko se ne pita zašto. Uostalom, kada ova rugalica dolazi od novinara, valjda im ne treba objašnjavati da se ni od čitanja novina ili gledanja televizije ne živi, pogotovo ne bolje, naprotiv često ti se smuči i ono malo života što ga imaš.

E, ovo treba tretirati na isti način. Od ovih ljutih svjetonazorskih svađa zbilja se ne možeš ni najesti ni napiti, ali i kolege novinari moraju priznati da se u svojoj karijeri ne naobjave ovakvih i ovolikih novosti kakve sada gledamo. Ne događa se svaki dan, pa ni svaku godinu, čak ni svako desetljeće, da se referendumi iniciraju voljom građana, a sada smo u kratkom vremenu imali dva takva slučaja (ovo s definicijom braka i, prije toga, s golfom na Srđu). I odmah su se otvorila neka pitanja na koja dosad nije bilo odgovora, a nije ga ni moglo biti jer ga je jedva itko i tražio.

Zloupotreba referenduma

Prije svega, lijevi zagovornici tzv. direktne demokracije sada razgoračenih očiju mogu vidjeti da referendum nije uvijek nešto bogomdano, nego da ga većina može zloupotrijebiti protiv manjine (danas protiv seksualne, a sutra možda i srpske ili neke treće). Drugo, Ustavni sud koji je zatekao, ili navodno zatekao vlast u grijehu prekršene procedure, sada može vidjeti da mu i ta vlast može s pravom grubo odgovoriti ako on dovede u pitanje nešto još važnije. U ovom slučaju to je odvojenost države od crkve, uz civilizacijski verificirano pravo državne vlasti da bude glavni kreator obrazovnog i odgojnog sustava.

Napokon, i ta vlast guta krastave žabe kada ljutito dovodi u pitanje kredibilitet Ustavnog suda tvrdnjom da u njemu sjede bivši političari a ne suci, jer je njega, u srdačnom dosluhu s HDZ-om, baš ona i izabrala. Nisu, bogami, Jasnu Omejec i ostale suce izabrali ni peticionaši okupljeni oko inicijative U ime obitelji, ni zagovornici gay-brakova. Eto, ako to nisu tri vrijedne lekcije iz demokracije koje smo dobili u samo nekoliko proteklih dana ne znam što jesu, a o istom trošku dobili smo i neke lekcije iz politologije. Prije svega, ovdje se zbilja radi, kako neki kažu, o 'kulturnom ratu' (culture war, kulturkampf) oko temeljnih liberalnih vrijednosti, od kojih sam dvije spomenuo (odvojenost države od crkve, zaštita manjina).

Sudsko demoliranje sustava

Ali, to nije sve. Jednako je važan politički okvir, parlamentarna scena na kojoj se to događa, a ona se bitno promijenila. Kada se prije nekoliko godina SDP izjasnio da je liberalna (ili i liberalna) stranka, to nije bogzna što značilo jer je tada vrlo liberalan bio i HDZ. Ali, to danas više nije slučaj. Odlaskom Sanadera (koji je afirmirao zaštitu nacionalnih manjina) i Kosorove (zaštita seksualnih manjina i žena) HDZ se strmoglavio natrag u maternicu najcrnjeg konzervativizma. Ni jedna riječ ovdje nije pretjerana, jer se to sasvim dobro vidi na podlozi činjenice da i sve više desnih vlada u Evropi legalizira istospolne brakove, posljednji primjer upravo gledamo u Velikoj Britaniji.

To najkraće znači da Karamarkova stranka svjesno profilira sebe kao anti-liberalnu, čime je SDP ostao jedini zaštitnik liberalnih građanskih vrijednosti, jer su sve ostale stranke koje sebe također vide kao liberalne (HNS, IDS, HSLS) u krizi, neke i na rubu nestajanja. To objašnjava ovu ustreptalu nervozu koju Milanovićeva partija pokazuje oko ova dva sporna pitanja, reagirajući ponekad ishitreno i kolerično. Ali nikada, a to je jedino važno, neutemeljeno. Jer, evo što ovdje zapravo imamo. SDP-ova vlada posrće pod ovom ekonomskom krizom, koju je glavnim dijelom skrivio HDZ, iako ni ona nije nedužna, a onda joj ovaj još podmeće klipove atakirajući na prava manjina (što je u slučaju srpske manjine već prešlo granicu fizičkih incidenata, kao nedavno u Krnjaku).

Dakle, HDZ otvara nešto što je već bilo apsolvirano u sklopu pregovora s Europskom unijom, a to je očito dio taktike da se pred Milanovićevu vladu iskrca kontejner sa što više neriješenih problema kako bi je se – štono reče Karamarko – 'demoliralo'. I, dobro, reći će netko, sve to džapanje između glavne opozicijske i glavne vladajuće stranke može se podnijeti dok funkcioniraju kontrolne institucije koje brinu za ustavnost poretka. Ali, onda je i to otišlo dođavola. Ustavni sud objavio je svoju zabranu kurikuluma baš između dva kruga lokalnih izbora, uz objašnjenje da je važno samo da to nije učinjeno prije izbora predstavničkih, a ne i gradonačelničkih i županskih, tijela lokalne samouprave.

Finese kulturnog rata

Objašnjenje je toliko podinteligentno da čak ne razumiješ kog se vraga njime želi reći (što, predstavnička su tijela postala važnija otkako su im smanjene, a gradonačelnicima povećane nadležnosti?!). Ali, zato se itekako može razumjeti da se ovim utječe na tok izborne kampanje, što, upravo i gledamo. Karamarkova stranka smjesta se uhvatila odluke Ustavnog suda i njome maše kao glavnim jurišnim sloganom protiv SDP-a uoči drugog kruga izbora. Ali, vidi vraga, Omejčeva nema nikakvih prigovora da se time komentira odluku Ustavnog suda, kao u slučaju Milanovića i Jovanovića, i nema sumnje da se time uključila u 'demoliranje' Banskih dvora barem s jednom-dvije odvaljene cigle.

Ovim, sasvim na kraju, ne želim reći da je u ovoj priči sve jednoznačno ovako, a ne onako. Jednospolni brakovi nisu nikakva sveta krava kojoj bismo se trebali pokloniti do travnjaka, i osobno mi se jako, baš jako, svidio stav Mirele Holy, koja ih, uza svu alternativnu otkačenost, odbija podržati. Jer, veli, ona nije pristaša nikakvog braka, pa zašto bi bila ovakvog. Usto, treba razumjeti da se SDP ovako žustro ustobočio u obranu homoseksualnog braka, jer se odrekao socijaldemokratskog programa, pa mu obrana liberalnih vrijednosti dođe kao obrana zadnjih razloga svoga postojanja.

To će reći da ovaj 'kulturni rat' ima svojih finesa i svojih finti, ali ima i pravu liniju bojišnice oko stvarnih civilizacijskih tekovina. Kome je to beživotno i nepotrebno, ne može mu se pomoći.