PIŠE: DARKO POLŠEK

Je li Margaret Thatcher prorekla propast EU?

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 09.04.2013 08:52
  • Objavljeno 09.04.2013 u 08:52
Margaret Thatcher 2007

Margaret Thatcher 2007

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Nekoć se govorilo: 'Samo se za dobrim konjem praši.' Kada je riječ o ženama, i to pogotovo iznimnim ženama kakva je bila 'željezna Lady', barunica Margaret Thatcher, prijevod te izreke ne bi bio primjeren. Istina je međutim da je bivša premijerka Velike Britanije, jedina žena kojoj je predsjednik Tuđman dodijelio odlikovanje Velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom 'za izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske', za sobom ostavila dosta prašine i neobično 'kockasto' nasljeđe
Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Domaći povjesničari jednoga će dana morati odgovoriti zašto je Margaret Thatcher, jedna od najvećih ili barem najpoznatijih političarki XX stoljeća, uporno podržavala hrvatsku neovisnost i rado dolazila u Hrvatsku. Je li to bilo zbog pakosti prema britanskom političkom establishmentu koji ju je naslijedio? Ili možda zbog toga što je voljela Tuđmanovu odlučnost, upornost i posvećenost izabranome cilju? Zbog sličnosti vlastitog načina političkog ponašanja s ponašanjem našeg bivšeg predsjednika: zbog one osornosti, beskrupuloznosti i prezrivosti prema demosu, pogotovo onome medijskome, koja je krasila (ili kaljala) oba državnika? Zbog toga što je uvijek vjerovala u načelo supsidijarnosti? Ili možda zbog svih tih razloga?

‘Biti premijer samotan je posao. Tako i mora biti: ne možete voditi usred gomile’

Bilo kako bilo, njezin je sud o političarima bio iznimno osoban i doista konzervativan: procjenjivala ih je po vrlinama odlučnosti i sposobnosti postizanja ciljeva, stoga je mnoge svoje stranačke prišipetlje mrzila, i pozitivne sudove davala o diktatorima i ideološkim protivnicima – poput Tonyja Blaira. Na taj je način htjela da i nju pamte: po oportunističkim vrlinama, a ne po poštovanju procedura i javnoga mnijenja. I čini se da će je tako i pamtiti – njezini poštovatelji i protivnici. Pred godinu dana, primjerice, današnji vođa britanskih laburista, Ed Miliband (čiji je otac bio zakleti neprijatelj ‘čelične Lady’) izjavio je: ‘Neke stvari koje su se zbivale osamdesetih bile su ispravne. Bilo je ispravno privatizirati javne stanove. Bilo je ispravno rezati poreze koji su iznosili 60, 70 ili 80 posto. Bilo je ispravno ukinuti sindikalno članstvo kao uvjet za dobivanje poslova i štrajkove bez sindikalnih izbora. Griješili smo što smo se tome opirali... Bilo je to doba koje je obnovilo naše aspiracije. I moramo priznati da je poticanje osobnih aspiracija naišlo na dobar odjek.’

Njezin glavni ideološki protivnik, Mihail Gorbačov, o njoj je jučer napisao: ‘Lady Thatcher bila je iznimna osoba i veliki politički vođa. Naši su razgovori često bili dramatični, ali uvijek su bili intelektualno stimulativni, i uvijek sam cijenio njezinu sposobnost da se drži teme – uporno ali uvjerljivo. Imala je rijetku sposobnost da se duboko uživi u zbivanja prošlog stoljeća, i da procijeni njihove razmjere i značenje. Njezino iskustvo i stav o perspektivama svjetskih promjena moramo cijeniti, slagali se s njime ili ne.’

A Geoffrey Howe, koji je kumovao njezinom unutarstranačkom, pa onda i premijerskom svrgavanju, nedavno je izjavio: ‘Njezin stvarni trijumf sastoji se u tome što nije transformirala samo svoju stranku, već i obje, pa kad su se laburisti konačno opet vratili, glavnina tačerizma postala je prihvatljiva, a povratak na staro više nije bio moguć.’

Margaret Thatcher o vlastitom usponu
‘Vi se okrećite ako hoćete, ali Dama nije za okretanje’

Dvanaestogodišnja vladavina Lady Thatcher, gotovo najduža, i jedina ženska premijerska vladavina u povijesti Ujedinjenog kraljevstva, bila je vrlo burna. Stanje koje je zatekla kasnih sedamdesetih u Britaniji po mnogočemu je nalik na današnje stanje većine europskih država: nesređenost državnih financija, zaduženost, visoki porezi, golem broj neučinkovitih poduzeća u državnome vlasništvu, mlaki državnici, nejasne politike, jako radničko udruživanje, opće nezadovoljstvo, ‘irski problem’ (ili danas - terorizam)... Na vanjskopolitičkome planu tu je bio i veliki ideološki neprijatelj, sovjetski tigar od papira koji je još uvijek predstavljao realnu ratnu opasnost za razjedinjenu Europu. Na drugoj strani Atlantika, vođa je bio holivudski glumac, koji je, po sudu brojnih biografa, plesao kako su mu sugerirali savjetnici.

U takvim okolnostima bila je potrebna velika hrabrost raditi korake koji se (gotovo) nikome nisu sviđali. Sovjeti su još vjerovali da s ‘glumcem’ mogu izaći na kraj, ali u te se razgovore o detantu priključila gospođa na čelu države čija budućnost također nije izgledala najsvjetlije. A na domaćem planu, bilo je potrebno napraviti korake koje danas (u analognoj situaciji) gotovo nitko nema hrabrosti napraviti: privatizirati većinu ‘obiteljskog srebra’, elektroindustriju, vodu, plin, zatvoriti pogone koji ne donose profit, premda od njih živi značajan dio stanovništva, drastično smanjiti poreze kako bi se potaknula ulaganja i pojačao financijski sektor, i napokon – unatoč predvidljivom povećanju nezaposlenosti – obnoviti optimizam i, kako to Ed Miliband kaže, ‘razinu osobnih aspiracija’.

U tih dvanaest godina osobno se bogatstvo povećalo za 80%, a ženske su se plaće dramatično povećale na najvišu ikad zabilježenu razinu, i ostale na njoj do danas. Unatoč lošem startu i sve udaljenijoj Europskoj uniji, Britanija je ostala svjetska velesila. Njezin Falklandski rat, i karikatura njezine vožnje tenkom, (p)ostale su metafore kako jedna razmjerno malobrojna zemlja, doduše s genijalnom kulturnom tradicijom, čak i u teškim vremenima može održati svoju veličinu.


Jedan od najpoznatijih govora legendarne premijerke
‘Ne postoji društvo! Postoje samo pojedinci i njihove obitelji’

Kako je onda moguće da je Margaret Thatcher još i danas gotovo najomraženija politička i povijesna figura, kod kuće i u svijetu? Unatoč konzervativnim uvjerenjima o vrlinama, Lady Thatcher ostat će zabilježena u povijesti kao glavni politički protagonist neoliberalizma. Idejno, najviše je mrze zbog sljedećeg citata: ‘Prošli smo kroz razdoblje u kojem se djeci i ljudima davalo do znanja ‘Imam problem, na Vladi je da ga riješi’ ili ‘Imam problem, zatražit ću državni poticaj kako bih ga riješio’; ‘ja sam beskućnik, Vlada mi mora dati stan!’ i tako prebacuju svoje probleme na društvo, a tko je ‘društvo’? Nema takve stvari! Postoje samo pojedini muškarci i žene i njihove obitelji, i nijedna vlada ne može činiti ništa, osim pomoću ljudi, ljudi koji se prvo moraju pobrinuti za sebe. Naša je dužnost pobrinuti se za sebe, a potom pomoći svojem susjedu. Život je recipročni posao. Ljudi prečesto misle na ‘prava’ (entitlements) a ne misle na svoje dužnosti.’

Ali ta filozofija individualizma, koja čini svjetlu britansku (i europsku!) tradiciju, izražena na tako brutalan način i ostvarena ‘rezanjem’ državne potrošnje, ukidanjem subvencija i radnih mjesta, te politikom ‘jednakih poreza za sve’, konačno je dovela do premijerkinog pada (do svrgavanja ‘u vlastitoj kući’): do ostavštine koje joj mnogi ne žele priznati. Unatoč brojnim nagradama, Margaret Thatcher primjerice jedina je premijerka koja nije dobila doktorat svoje Alme Mater, oksfordskog sveučilišta, unatoč tome što su istu nagradu dobili razni svjetski diktatori i ubojice. Brojni sociolozi kažu kako se cijele regije Britanije još ni danas nisu oporavile od ‘šoka’ tačerizma. I ako je suditi na temelju literature, primjerice spisateljice Sue Townsend, u tome ima neke istine. Ali kada bismo zbrajali dobitke i gubitke, Britanci se zasigurno ne bi smjeli žaliti. I kada bi Europa danas bila isto tako hrabra kao što je bila Meggie osamdesetih, i ona propast mogla pretvoriti u budućnost.

Thatcher o EU
‘Klasični utopijski projekt, spomenik intelektualnoj taštini’

Ali ‘Maggie’ je dobro znala da prilikom multi-nacionalnog udruživanja gubimo jedan dio suvereniteta, i da je u unijama mnogo teže ispravljati svoje loše navike, negoli kada to činimo sami: pri takvim korekcijama nisu dovoljne samo naše namjere, pa čak ni naše stvarne političke korekcije. Jer rezultat više ne ovisi samo o nama. I zato je svaka britanska politika izrasla iz tačerizma bila euroskeptična. Ne zbog toga što Britanci ne vole Europu. Niti zbog toga što ‘drže figu v žepu’ ili zato što su ‘politikanti’. Već zbog toga, kao što se danas vidi na primjerima problematičnih europskih zemalja, što se ujedinjenim zemljama smanjuje sposobnost samostalnog korigiranja vlastitih pogrešaka. Britanci su bili za Europsku uniju (i još uvijek jesu). Ali nikada nisu bili za centralizacije.

Danas, tik pred vratima te Unije, nadajmo se da je Europa još uvijek sposobna reformirati se – prema tačerističkom načelu supsidijarnosti, te da se neće ostvariti zloslutno proročanstvo preminule premijerke: ‘Europska se unija fundamentalno ne može reformirati’; ona je ‘klasični utopijski projekt, spomenik intelektualnoj taštini; to je program čija je neumitna sudbina – da propadne!’

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!