'Please buy this T-shirt, only 5 euros, very good quality, Croatia playing today, you're safe with this on'. Ovim riječima me je kod biciklističkog parkinga na Jarunu u utorak oko 17 sati dočekao poduzetni Nepalac, pokušavajući mi uvaliti fejk dres Luke Modrića koji je i sam nosio. Jureći na razgovor s irskom postpunk četvorkom Sprints, koja se tada kupala u jarunskom jezeru, razmišljao sam o ljupkom apsurdu te situacije.

Čovjek je došao s drugog kraja planete, tamo negdje podno planine s koje nam je Damon Albarn i njegov postapokaliptični kolektiv Gorillaz sinoć propovijedao o smaku svijeta, pomiješao me za stranca i, trgujući argumentom sigurnosti, pokušao prodati modni dodatak koji je na Jarunu bio u izrazitoj manjini u odnosu na majice najpopularnijeg animiranog benda. Dakako, nisam pristao - kako će kasnije s pozornice nakon 0:0 Engleske i Gane pitijski reći Albarn, nogomet nas ne definira.

Manje od dva sata kasnije Karla Chubb, karizmatična predvodnica Sprintsa, prije izvedbe 'Little Fix' navlači baš taj Modrićev dres od pet eura. Kupila ga je upravo od tog Nepalca dok se išla kupati, vjerojatno impresionirana njegovim prodajnim vještinama, a možda i uvjerena da će u njemu sigurnije preživjeti skok u publiku koja će je na rukama nositi do kraja mosh pita.

Tako je nastup još jednog irskog benda koji na INmusicu izvodi manevar napredovanja s manje prema većoj pozornici u samo dvije godine otvorio teglu emocija kakvu rijetko doživite u jednom festivalskom danu. Od osnaženih ženskih šutki Sprintsa i Jehnny Beth, preko blesavog dječjeg rođendana na LSD-u Waynea Coynea i Flaming Lipsa, do postapokaliptične animirane bajke Gorillaza, metafora za sve što valja i ne valja na ovom svijetu postao je taj dres od pet eura, napravljen u Bangladešu, prodan od Nepalca i slijepljen s irskim, hrvatskim i tijelima iz cijelog svijeta.

Kad žene melju

Sprints su postali jedan od rijetkih bendova koji se prilično bezbolno transformirao iz mraka Hidden Stagea u popodnevni termin na glavnoj pozornici. Karla Chubb od osobnih tema ženskog oslobođenja okrenula se univerzalnijim problemima, a zvuk benda od sirovog punka prema grungeu i post punku. No koncertna formula ostala je ista: mosh pit, circle pit, skokovi u publiku i energija koja neprekidno teče.

Iz sličnog, ali umjetnički ambicioznijeg rakursa kasnije iste večeri javila se i Jehnny Beth, osnivačica Savagesa, glumica u Oskarom ovjenčanoj 'Anatomiji pada', televizijska voditeljica i jedna od najzanimljivijih figura europske alternativne scene. S natpisom 'INSECURITY' na leđima majice, odjevena kao za trening u teretani, Beth je uz pomoć svog benda u sat vremena raskalašenog hardcore baraža ispričala sličnu priču kao i Sprints, ali uz žešće šutke, izravnije tekstove i obradu 'Army of Me' Björk koju je, kaže legenda, islandska diva osobno blagoslovila.

LSD rođendan

A između dviju snažnih žena na glavnu se pozornicu smjestio krhki muškarac po imenu Wayne Coyne.

Desetak dana ranije objavio je fotografiju iz bolničkog kreveta s upalom pluća, pa je prijetila realna opasnost da i INmusic ostane bez Flaming Lipsa, koji su pak nedavno otjerali Stevena Drozda, koautora najvećih hitova benda i rijetkog čovjeka koji je u stanju trpjeti Coynea preko trideset godina. No nakon nastupa u Bologni i Beogradu pokazalo se da je ponovno spreman za svoju omiljenu ulogu – vođenje publike kroz najdjetinjastiji kraj svijeta koji možete zamisliti.

Čim je na 'Yoshimi' krenulo pumpanje golemih napuhanaca, svi problemi pali su u drugi plan. Coyne, danas jedini preživjeli originalni član benda, ponovno nas je usisao u svoj budalasti svemir na razmeđi dječjeg rođendana, karaoke showa, najluđe LSD terevenke koju možete zamisliti i nekih od najljepših pjesama koje je popularna glazba iznjedrila.

Posvuda lete baloni i konfeti, a Wayne poput šamana iz paralelne dimenzije ponavlja da moramo dalje, da moramo vrištati, gibati se, pjevati, plesati i plakati jer svi ćemo jednog dana umrijeti. 'Do You Realize' razorni je klimaks putovanja na koje Wayne, među ostalim, odjeven u Wonder Woman vodi prijatelja Daniela Johnstona s predivnom 'True Love Will Find You In The End', pa usput pokupi Chemical Brotherse čiju 'The Golden Path', pretvara u himnu igraonica, da bi na kraju obišao i duha pokojnog jarana Ozzyja da mu objasni kako je 'War Pigs' trebala biti jedno tri minute kraća.

Na oproštaju uz 'Race for the Prize' poslušao je liječnički savjet i suzdržao se od kotrljanja kroz publiku u balonu, ali nas je zato pozdravio instalacijom s natpisom 'FUCK YEAH ZAGREB', optimalnim raspletom još jednog cirkusa u režiji Waynea Coynea.

Studenti pobjeđuju

Točno u 23.15 naše se putovanje vraća u podnožje planine odakle je krenuo Nepalac s početka priče. On je među rijetkima na jarunskoj livadi mogao pročitati natpis पर्वत koji se tada ukazao na ekranima.

Riječ 'planina', napisana na devangariju, pismu koje koristi preko 600 milijuna ljudi, naziv je naime aktualnog albuma Gorillaza, moderne bajke kojom Damon Albarn, Jamie Hewlett i Nojeva barka utjecajnih prijatelja iz svijeta popularne kulture vode svijet hodnicima vlastite tuge (obojica su izgubili voljene osobe tijekom njegovog nastanka), ali i tuge cijelog planeta na zalasku.

Putovanje počinje pričom o sretnom diktatoru koju nam s ekrana pripovijedaju jedni od najluđih gostiju Jaruna u njegovoj povijesti, braća Ron i Russell Mael iz Sparksa. Taj sretni diktator može biti bilo tko: Donald Trump, Vladimir Putin ili, ako danas pitate Damona Albarna, Aleksandar Vučić.

Albarn je posljednjih mjeseci često boravio u Srbiji, službeno kako bi nakeljiio tetovaže 'Leva' i 'Desna' na suprotne ruke, no neslužbeno u potrazi za novim pravedničkim mojom, povezujući se s tamošnjim studentskim pokretom. 'Uvijek je lijepo vratiti se u ovu regiju. Imam puno prijatelja u Srbiji. Vidite što mi piše na bedžu', rekao je i pokazao natpis 'Studenti pobeđuju', nakon čega se livadom prolomio iznenađujući pljesak.

Je li to prvi put da se na spomen Srbije u Zagrebu nisu začuli zvižduci? Možda. I možda je prikladno da se to događa baš tijekom propovijedi o globalizaciji, klimatskim promjenama, ljudskoj pohlepi i nadi koja se još uvijek probija kroz sve te slojeve užasa koji živimo. Sličnu priču prošle su godine na istoj livadi ispričali Massive Attack, no Gorillaz imaju dodatni adut – jedan od najvećih festivalskih bendova današnjice od čak 14 članova proširen vojskom prijatelja.

Spomenut ćemo samo ove koji su sinoć uživo podebljali Albarnovu voki-toki propovijed: Joe Talbot iz Idlesa na himni aktualnih ljudskih zabluda 'The God of Lying' ('Fuck the King', zalajao je na kraju), pa spoken word pjesnikinja Kara Jackson na 'Orange County' (recite da se i vi niste naježili kad ste čuli 'the hardest thing is to say goodbye to someone you love'). Pa još: Pauline Black, majka ženskog 2-tonea, glumica i gospođa s velikim G na 'Charger', premijerno odsviranoj baš u Zagrebu i na kraju Yasiin Bey, kako se danas zove legendarni reper Mos Def, koji je protutnjao kroz 'Stylo' i 'Damascus'.

I gdje je na kraju nestao onaj naš Nepalac u hrvatskom dresu?

Tražio sam ga pogledom oko glavne pozornice, uvjerio sebe da je od uvaljanih majica zaradio za kartu te da, tamo negdje naprijed, pleše na 'Dirty Harry', 'Feel Good Inc.' i 'Clint Eastwood', tri pjesme koje zna cijeli svijet. Tražio sam ga dok mi je u glavi još odzvanjala Albarnova melodika, dok sam u moru djece i roditelja s Gorillaz majicama tabanao prema biciklu. Tražio sam ga i dok sam pedalirao doma pored Hrvata koji usred noći po birtijama gube živce uz nogomet, kad tamo – samo originalni dresovi.

Trebao sam kupiti taj dres od pet eura, ali što ćeš. Najteže je oprostiti se od nekoga ili nečega što voliš, ako ti ovaj svijet još uvijek dopušta da voliš. A sinoć nas je na Jarunu bilo više takvih nego što pamtim u dugo, dugo vremena.