Ako ste, poput nas, stigli na Jarun u festivalski 'blatni sat' – kasno popodnevno doba kad se nad Zagrebom, u promjenjivoj meteorološkoj tradiciji INmusica, i jučer istresao jedan zalutali oblak – jedan prizor vas je odmah mogao ufurati u festivalsko raspoloženje. Radi se o, nazovimo ga tako, blunderbusu Jacka Whitea, kamionu s njegovim vintage gitarama od kojih su neke vrijedne i više desetaka tisuća dolara, parkiranom pored pozornice u rikverc, tako da svi vide njegov sadržaj koji određuje ton večeri.

Jer prva večer – ne lažimo se – zapravo je bila prošireni koncert američke rock megazvijezde, jedne od posljednjih koji najdugovječniji zagrebački rock festival nije uspio upecati u svojih još malo pa 20 godina postojanja. White je glavnu pozornicu dijelio s Manic Street Preachersima, još jednim rock velikanima koji nikad prije nisu posjetili Zagreb (ok, jesu Varaždin), i još jednim bendom koji se ne libi skresati u brk političkom establišmentu svoje zemlje što ga ide.

A s obzirom da je jučer bio i Dan antifašističke borbe – što je festival obilježio siluetom Vladimira Nazora na projekcijskim platnima uoči nastupa Manicsa – ozračje na Jarunu može se komotno opisati konceptom vintage antifašizma na koji će se nadovezati rokenrol egzorcizam Jacka Whitea.

Tanki meki trbuh

Svaka čast, dakle, svima čije smo nastupe sinoć barem očešali: od britanskih karnevalskih post punkera Fat Dog koji su izronili iz pljuska s prilično blesavom kostimiranom zabavom koju ćemo brzo izbaciti iz sistema, preko 'slavonskobrodske Nirvane' po imenu Buzz, benda iz paketa festivala školskih bendova Superval koji smo ulovili kako svira, khm, Nirvanu, pa onda amsterdamskih Nusantara Beat, verzije Altin Güna s indonezijskim korijenima čiji dalekoistočni funk je ispunio funkciju dežurnog world music zabavljača u sumrak. Čak i KT Tunstall, škotskoj two-hit-wonder kantautorici koja svoja dva hita pakira u gažerski medley s hitovima osamdesetih i devedesetih.

Svi su oni zaradili svoje honorare i donekle popunili sve tanji 'meki trbuh' festivala, ali barem 80 posto ljudi na solidno posjećenoj prvoj večeri – izuzmimo one koji su veći dio večeri čamili u redovima za hranu i piće – bili su tu kako bi popratili derbi antilaburističkih lajavaca iz Velsa i anti-trumpovskog lajavca iz Detroita.

Marksizam i laburizam

Posljednji puta kad su Manic Street Preachers svirali u Hrvatskoj – bio je to lipanj 2008. – tadašnji vođa britanske Laburističke stranke Gordon Brown obznanio je zastupnicima da se više ne može nositi s unutarnjim pobunama i izbornim porazima. Nije tada još dao ostavku – to će se dogoditi nešto kasnije – ali je jučerašnji razvoj događaja s patetičnom ostavkom laburističkog premijera Keira Starmera, baš na dan kad nam se Manicsi vraćaju, bio potvrda one Marxove o povijesti koja se jednom ponavlja kao tragedija, a drugi puta kao farsa.

Ako je netko u britanskom javnom životu, naime, godinama upozoravao na to da se laburistička ljevica pretvorila u centrističku glasačku mašinu bez okusa i mirisa, bili su to Manicsi. Nekako u to doba, dok su otvarali za Boba Dylana na varaždinskom Gradskom stadionu, Nicky Wire je u tekicu zapisao 'the liberal left destroyed every bit of my youth', stih koji će za koju godinu završiti u posmrtnom gospel maršu ljevice 'Golden Platitudes', i od čije težine nam se baš svaki put stegne knedla u grlu.

Manicsi su, naime, stožerni bend svih nas koji smo izronili iz socijalizma u kapitalizam, vjerujući da nas utaboreni set vrijednosti drži na pravoj strani povijesti, no izgubljenih u potrazi za njegovom potvrdom u stvarnosti. Isti put su prošli i James Dean Bradfield, Nicky Wire i Sean Moore nakon što je njihov ideološki i ljudski svjetionik po imenu Richey Edwards, 1995. nestao u jednom od najvećih misterija u povijesti glazbe, e da bi službeno bio proglašen mrtvim tek trinaest godina kasnije, iako tijelo nikad nije pronađeno.

Richey će ponešto duhovnih tantijema na onom svijetu zaraditi i sinoć, kad će mu James, u popriličnoj iznimci s uobičajene setliste, zasvirati akustičnu verziju 'Small Black Flowers That Grow In The Sky', jedne od posljednjih pjesama u čijem je stvaranju Edwards sudjelovao. Za bend koji ove godine slavi okruglu 40. godišnjicu postojanja, a izrodio je bezbroj hitova uronjenih u raspon utjecaja od Burta Bacharacha do Rusha, fascinantno je s koliko pažnje i ljubavi pristupaju Richieju kao svom moralnom kompasu iako ga, eto, nema već trideset i jednu godinu.

Kanonska kajdanka

U uobičajeni festivalski format od sat i pol Manicsi, uz pomoć svog pouzdanog producenta Davea Eringe na klavijaturama, umjesto 16 uspjeli su natrpati čak 18 pjesama, presijecajući kanonsku kajdanku s par pomno odabranih naklona glazbenim velikanima. Namignut će se, već po tradiciji, 'američkim Otpisanima', kultnoj seriji MASH kroz 'Suicide is Painless', pa australskim legendama Echo and the Bunnymen kroz 'Bring on the Dancing Horses', pa Mattu Johnsonu i The The s 'This is The Day'.

Nije da manjka i njihovih hitova: tko je živio 1990-tih, ne može se praviti da se ni sinoć nije naježio na 'A Design For Life', koju će James ovoga puta opisati kao 'Welsh drinking song'. Ili na šareno osvijetljenu 'Your Love Alone Is Not Enough', ili na tradicionalnu odjavu s diptihom pankerske himne 'You Love Us' i antifašističke himne 'If You Tolerate This…'.

Ukratko: može ih Liam Gallagher tisuću puta uspoređivati s agentima za nekretnine (majke ti, frajeru, pogledaj svoj outfit), a ponešto okupljenih srednjoškolaca koji su došli ispoštovati heroje svojih roditelja doživljavati trapavim dedekima iz nekog tamo Blackpoola, ali James i dalje uspijeva izvući gotovo svaki falset i solaže koje možete pjevati, a kad svi ostali rade sve što treba – a rade – to je sasvim dovoljno za rutinski trijumf.

Kemijsko čišćenje pojma rock zvijezde

Oko 23 sata tiskamo se oko ograde u ravnini miksete na glavnoj livadi festivala, gdje rijeke ljudi – procjenjujem da ih se skupilo preko 20 tisuća – užurbano hrle prema susretu s Jackom Whiteom. Voljeli ga ili ne voljeli, u pitanju je vjerojatno najtvrdoglavija rock zvijezda današnjice, toliko tvrdoglava da je prva zabranila mobitele na svojim koncertima (tvrdi da mu je žena tek prošle godine, navodno za 50. rođendan, kupila mobitel jer on sve pare troši na te svoje vintage gitare) i toliko tvrdoglava da ne propušta baš ni jednu priliku pošteno izvrijeđati Donalda Trumpa.

Spasitelja rokenrola smo se nagledali, i unatoč ispravnom svjetonazoru i drčnim stavovima, taj mesijanski (da ne kažemo grohlovski) sindrom nikad nam nije bio posebno drag. No sinoćnji nastup Jacka Whitea bio je doslovno kemijsko čišćenje pojma rock veličine, njegova redukcija na najčistiji mogući oblik rijeke rokenrola koja teče uzvodno, rušeći sve usputne brane – od korijena punka u New Yorku 70-tih preko korijena metala u Birminghamu istih tih 70-tih do škripe detroitskih tvornica automobila – i ulijevajući se direktno u deltu Mississipija odakle je ta rijeka nizvodno potekla kad je Robert Johnson na onom križanju napravio onaj dil s vragom.

Intravenozna infuzija rokenrola

Od trenutka kad je iz tog famoznog backline kamiona roadie iznio Gibson L1 iz 1915., pa dok sat i pol kasnije nije zasvirao 'Seven Nation Army' na polupanom Kay Archtopu šupljeg tijela iz 1950. (koji je, tvrdi, zaradio kad je nekome selio frižider), Jack White nije stajao ni sekunde s intravenoznom infuzijom rokenrola, pojačanom glasnim i kristalno jasnim zvukom kakav rijetko čujemo u našim krajevima.

Neprekidni jam session s ništa manje nevjerojatnim glazbenicima, dobrim dijelom regrutiranima iz Whiteovog najopuštenijeg benda The Raconteurs, u sat i pol stigao je pretopiti materijal tog benda, njegovih solo albuma, sad već evergrine The White Stripesa, ali i rušilačku energiju Stoogesa, Kinksa i Black Sabbatha u festivalsku cjelinu, dominantnu, stabilnu i suvislu kao da gledate Stonese glavom, bradom i infuziranom krvlju iz švicarske klinike.

Sve to pomno estetizirano, u kontrastu plave boje i crno-bijelog signala na ekranima, bez ikakvih dodatnih vizualnih efekata ili pomagala – dolazi do vas kao električna energetska bomba koja melje sve pred sobom. Teško je izdvojiti vrhunce, jer svaka pjesma ili blok nosi odgovarajuće raspoloženje i kemiju, ali uz emotivnije trenutke poput 'We're Gonna Be Friends', doživotno ćemo pamtiti sredinu koncerta kad 'Dollar Bill', postane 'Cannon', pa 'Electric Funeral' Black Sabbatha, pa se onda poput nekog demonskog koktela na tom raskršću Roberta Johnsona i Ozzyja Osbournea prespe u 'Cannon'.

U ogromnoj rijeci ljudi koja se, zviždeći najguglaniji rock rif u povijesti čovječanstva koji je White sinoć vratio s tribina na festivalske livade, slijevala prema biciklima i javnom prijevozu, ističemo, vidjeli smo i nezanemariv broj tinejdžera. Sinoćnja je večer za njih bila korisna edukacija iz opće kulture: glazba, bila ona politična ili ne, može ostaviti traga u stvarnosti samo ako je skladana s maksimalnom pažnjom i izvedena na autentičnim instrumentima od strane vrhunskih profesionalaca. A što se starijih tiče – ako ste sinoć, u povečerje Dana antifašističke borbe, među fanovima dvaju možda i najpolitičnijih bendova na INmusicu ikad slučajno sreli nekog iz naše (zimzelene) ljevice, molimo vas, prijavite nam to. Mi nismo.