Sve će ovo uskoro biti stanovi

Ako živite na internetu, a blago onome tko danas ne živi, vjerojatno se sjećate fotografije nad kojom se hrvatski društveni svemir prije nekoliko mjeseci kolektivno zgražao. Na njoj se pulska Arena nazire iza nakupine armature, cigle i fasadnog ljepila. Za koji mjesec ili godinu ondje će niknuti nova stambena zgrada, gotovo naslonjena na spomenik koji je, relativno netaknut, preživio Rimljane, stoljeća ratova i razne države, ali očito neće Republiku Hrvatsku i njezino shvaćanje prostora.

Ako je sinoć na izvanrednom spoju koncerta, off-Broadway mjuzikla i motivacijskog predavanja Davida Byrnea nešto nedostajalo, bila je to upravo ta fotografija, razvučena preko golemih pozadinskih ekrana. Ne zato što Byrne, odnedavno u životnom partnerstvu s kraljicom hedge fondova Malom Gaonkar i lik čijih pola sinoć odsviranih pjesama u naslovu ima 'home' ili 'house', nije znao gdje nastupa. Dapače.

Kao i na svakom koncertu aktualne turneje, pokazao nam je svijet koji ga ovdje, u gostima, okružuje. U pulskom slučaju ispred hotela u kojemu je smješten prostirao se gargantuovski kompleks napuhanaca, a u pozadini mirni akvatorij, već danas igralište domaćih i stranih nekretninskih investitora. 'Sve će ovo uskoro biti stanovi', dobacio je zajedljivo. Bila je to usputna opaska koja otkriva da je netko ipak odradio domaću zadaću i objasnio mu gdje je stigao, ali možda i najbolnija rečenica izgovorena u pulskoj Areni otkad su iz nje otišli Rimljani.

Zatim nam je pokazao Augustov hram, antičke ostatke, skrivenu plažu i sve ono što Hrvatska posljednjih godina pokušava prodati turistima kao obećanje sporijeg i ljepšeg života. One iste goste – brendiramo ih kao 'pametne turiste' – koji bi trebali vjerovati da svijet još nije potpuno zatrpan armaturom, ciglom i fasadnim ljepilom.

Upravo negdje između te svakodnevice i Byrneove dvosatne Noine arke skriva se i glavna ideja cijele večeri. Svijet oko nas sve više nalikuje paklu u kojem se sve događa odjednom, a gotovo ništa dobro. Byrne, međutim, uporno vjeruje da se spas još uvijek može pronaći u ljudima. Spasimo sebe i one koje volimo pa ćemo možda završiti u raju, mjestu 'gdje se nikad ništa ne događa'.

Ulazak u Byrneovu rajsku utopiju

'Heaven Is a Place Where Nothing Ever Happens', četrdeset sedam godina star stih s albuma Fear of Music Talking Headsa, nije slučajno odabran kao uvod u ovu veličanstvenu večer. U ogoljenoj, gotovo a cappella verziji, redovnik Byrne i njegova trupa od trinaestero glazbenika, pjevača i plesača, svi u monokromatskim plavim odijelima, poput pročišćenih duhovnjaka jedan po jedan izlaze povesti nas u raj. Ili barem njegovu sinoćnju verziju – mjesto na kojem se, poručit će nam još prije izlaska Byrne, manje gleda u mobitele, a više pleše i ljubi bližnjega svoga.

Spoj nestvarnog bežičnog benda, promišljenih vizuala i Byrneovih razmišljanja o stanju svijeta poznat nam je još iz American Utopije, projekta koji je Spike Lee 2020. pretočio u istoimeni film i koji je mnogima pomogao progurati pandemijske godine. Pandemija je, doznat ćemo sinoć, duboko pogodila i Byrnea. Ne toliko fizički – s obzirom na to kojom se lakoćom u 74. godini kreće pozornicom, zdravlje mu očito nije problem – koliko psihički.

Nedostajali su mu ljudi. Njihovi glasovi. Prisjetit će se kako su u to vrijeme, osobito u obližnjoj Italiji, ljudi spontano pjevali s balkona, a na to će nas odmah potom, gotovo partizanskim maršem i višeglasnim harmonijama, podsjetiti 'Independence Day', koja se u dvojezičnoj Puli čita kao neka istarska drinking song iz kataloga Gustafa.

Taj novi humanizam postaje srž aktualne Byrneove priče. U vremenu koje nam se često čini najšugavijim otkad pamtimo, on još uvijek vjeruje da se svijet može popravljati povezivanjem ljudi.

Prisjeća se kako nakon pandemije gotovo godinu dana nije čuo ljudski glas, sve dok biciklom nije stigao do crkve u Harlemu. Ondje mu je tadašnji svećenik ispričao kako vjernici po kućama pjevaju gospel verziju njegove 'Everybody's Coming to My House'. Byrne je tu energiju pretočio u novu, organsku verziju pjesme, njome otvorio vrata svog raskošnog njujorškog doma svima koji su se poželjeli ponovno okupiti i tako spasio od zaborava preproduciranu himnu povratka u stvarnost.

Bend koji može sve

Takvim malim manevrima i usputnim pričama, izgovorenima na bežični mikrofon koji ga vizualno pretvara u kakvog digitalnog propovjednika, Byrne uspijeva ne samo zadržati pažnju dok su instrumenti na punjenju nego spasiti i dio novog materijala koji ne zvuči uvijek uvjerljivo. Posebno onaj s aktualnog Who Is the Sky?, albuma na kojem svoj optimizam gura gotovo do mesijanskih razmjera.

S pjesmama Talking Headsa nema tih problema, jer one ionako pripadaju kolektivnoj memoriji većine publike. Već na početku prisjetit će se nastanka pjesme 'And She Was', odnosno srednjoškolske kolegice čiji mu je neobuzdani optimizam godinama bio sumnjiv, sve dok nije otkrio da slobodno vrijeme provodi uz LSD, ležeći na livadi i promatrajući nebo. Takve anegdote savršeno se uklapaju u mozaik večeri čiji su pravi junaci – ipak – Byrneovi glazbenici, a većina od njih se te 1979., kad je nastao Fear of Music, nije ni rodila.

Oni zaslužuju zaseban tekst. Njihovo podrijetlo proteže se od Brazila i Japana do Afrike i Sjedinjenih Država, a ono što izvode teško je opisati riječima. Rastegnuti poput žvake duž komotne pozornice, čas plešu, čas pjevaju, čas mijenjaju dvadesetak bežičnih instrumenata. Oslobođeni stege kablova, kreću se gotovo nestvarnom lakoćom, dok ih precizno pozadinsko svjetlo pretvara u siluete koje se neprestano mijenjaju zajedno s glazbom.

Takva sloboda omogućuje i aranžmanima da dišu, a Byrneove pjesme prebacuju u svježi, razigrani i mladalački svijet. Psihodelična verzija 'Nothing But Flowers' najbolji je primjer: u njoj čujete Vampire Weekend i Altın Gün, ali uz dovoljno amalgama da znate da tih bendova ne bi ni bilo da prvo nisu postojali Talking Headsi.

Jednako važan dio predstave čine vizuali. Nikad nisu nametljivi, ali uvijek komentiraju ono što se događa na pozornici. 'Strange Overtones' u pulskom sumraku i na 32 stupnja donosi osvježavajući povjetarac diska nalik Chicu ili Daft Punku iz posljednje faze, dok iza benda polako prolazi panorama njujorških balkona od izlaska do zalaska sunca.

'T Shirt', s rekonstrukcijama grafita poput 'Make America Gay Again', unosi dozu humornog njujorškog liberalizma, no vizualni vrhunac večeri dolazi tijekom 'Life During Wartime'. U njezinu klimaksu na ekranima se pojavljuje već legendarna snimka građana koji ulicama New Yorka bježe od agenata ICE-a, uz glasno odobravanje publike.

Kad klasici dobiju novi život

Byrne ne mora biti pretjerano političan da bi bilo jasno na kojoj je strani. Dovoljno je nekoliko pažljivo odabranih vizuala i poneka usputna opaska da nacrta vlastitu poziciju nasuprot svemu što danas guši Ameriku, ali i ostatak svijeta. Ipak, koliko god bio zaokupljen sadašnjošću, zna da većina ljudi dolazi i po pjesme koje su obilježile njihove živote. Daje im ih, ali ne kao muzejske eksponate.

'Psycho Killer' provučena je kroz aranžerski filtar velikog Arthura Russella, čovjeka koji je, uz Briana Ena, predstavljao drugu polovicu mozga Davida Byrnea. U izvedbi koju nosi nevjerojatna čelistica i basistica Kely Cristina Pinheiro pjesma dobiva sasvim novu dimenziju: manje je nervozni new wave klasik, a više tjeskobna, komorna psihološka drama. Byrne, koji za sebe kaže da se vjerojatno nalazi negdje na spektru autizma, toj izvedbi daje dodatnu, gotovo autobiografsku slojevitost, bez posezanja za jeftinim emocijama.

Ni 'Once in a Lifetime' nije ostala pošteđena reinterpretacije. Umjesto nostalgičnog povratka u osamdesete, pretvara se u slavlje trenutka, u plesnu himnu koja poručuje da uživamo u ovom životu, jedinom koji imamo, jer sve na svijetu je oduvijek bilo ovakvo kakvo je i danas, same as it ever was.

A onda dolazi završni bis i 'Burning Down the House'. Dok pozornicu i ekrane preplavljuje crveno svjetlo, pjesma više ne zvuči kao razigrani hit Talking Headsa nego kao komentar svijeta koji doslovno gori. U pulskoj Areni, gdje je pred kraj koncerta temperatura tek pala na podnošljivijih 29 stupnjeva, ta metafora djeluje neugodno stvarno, i dokazuje još jednu poantu: Byrne ne svira vlastite klasike kao rock dinosaur koji ih baštini, nego kao autor koji vjeruje da još uvijek mogu nešto novo reći o svijetu.

Ljubaznost kao posljednji oblik otpora

Dok se nasmijani i potpuno iscijeđeni tiskamo prema izlazu, izbjegavajući još jednom pogledati prema onoj hrpi armature, cigle i fasadnog ljepila s početka priče, u glavi odzvanja možda najvažnija rečenica večeri.

'Ljubav i ljubaznost danas su najpankerskije stvari koje možete učiniti', parafrazirao je Byrne po sredini koncerta svog duhovnog brata, redatelja i glumca Johna Camerona Mitchella.

Slične smo poruke od angažiranih glazbenika čuli bezbroj puta. 'Ljubi bližnjega svoga' jedna je od najstarijih ideja zapadne civilizacije i teško da je u njoj ostalo išta novo. No Byrne ne zvuči kao propovjednik koji dijeli odgovore. On ljubaznost ne predstavlja kao vrlinu, nego kao čin otpora. Kao posljednji oblik pobune u svijetu koji nas svakodnevno uvjerava da budemo grublji, glasniji i ravnodušniji.

Byrne nas nije uvjeravao da će glazba spasiti svijet. Nije nudio jednostavno rješenje za ratove, klimatske promjene ili društvo koje sve češće mjeri vrijednost kvadratima betona.

Samo nas je na dva sata podsjetio da još uvijek postoji jedna stvar koju ni armatura, ni cigla, ni fasadno ljepilo neće uspjeti zatrpati.

Ta se stvar još uvijek naziva – čovjek.