Ye – od Trumpa do Edija Rame

Priča prva: Kanye West, jedan od najuspješnijih repera 21. stoljeća, koji sebe u posljednje vrijeme pred zakonom oslovljava riječju Ye (arhaičnim oblikom drugog lica množine – vi – u engleskom jeziku, čestim u Bibliji), 2026. godinu provodi u svojstvu djelomično kanceliranog umjetnika. Sada su mu, naime, na naplatu došli deseci antisemitskih izjava, prodaja robe s kukastim križevima i eksplicitno hvaljenje Adolfa Hitlera, aktivnosti kojima se pretežno bavio proteklih godina.

Prethodio je tome i neuspjeli izlet u politiku, odnosno propala kandidatura za predsjednika SAD-a, u kojoj nije uspio odglumiti ni trojanskog konja Donalda Trumpa, američkog predsjednika kojeg i danas otvoreno simpatizira, iako se ovaj od njega jasno distancirao. Od svih prozivki Ye se branio isprikama i pozivanjem na različita psihička stanja – prvo bipolarni poremećaj, a potom autizam, navodno dijagnosticiran na poticaj odabranice njegova srca Biance Censori.

Europske zemlje uglavnom mu nisu povjerovale te su različitim pravnim sredstvima pokušale blokirati njegove pokušaje da pokrije minus od sponzorskog kanceliranja: Velika Britanija zabranila mu je ulazak u zemlju, gradonačelnik Marseillea poručio mu je da nije dobrodošao u grad, Poljska ga je političkim pritiscima otjerala iz Chorzowa, Švicarska iz Basela, a Italija iz Reggio Emilije.

S druge strane, nizozemski sud dopustio mu je nastup u Arnhemu, dok je u Istanbulu okupio 100 tisuća ljudi, ali i izazvao bijes Erdoganovog savjetnika Oktaya Sarala, koji je koncert nazvao 'kulturnom degeneracijom'. Albanski pak premijer Edi Rama iz vladinog je proračuna iskeširao četiri milijuna eura da bi, na stadionu izgrađenom specijalno za tu priliku, bio održan jedini Yeov nastup u nama gravitirajućoj regiji. Polovica od planiranih 60 tisuća ulaznica, naime, nije bila prodana tjedan dana prije koncerta, pa je vlada interventno uletjela kako bi spasila grad i državu od turističkog debakla u najavi.

Tirana je tako zahvaljujući Westu postala kolijevka libertarijanizma koji zahvaća oba ekstrema, mjesto u kojemu je moguće da isti ljudi prosvjeduju protiv uzurpacije prostora u režiji Trumpova zeta uz podršku Rame i skaču na koncertu Trumpu lojalnog, samoproglašenog autističnog fašističkog pozera kojeg je platio Rama.

Morrissey – od Brexita do Ljubljane

Priča druga: Stephen Patrick Morrissey, frontmen legendarnog rock benda The Smiths iz 1980-ih, a nakon toga uspješan solo izvođač, 2026. godinu, ali i nekoliko prethodnih, također provodi u svojstvu djelomično kanceliranog umjetnika. Na naplatu je u njegovom slučaju došlo višegodišnje vrijeđanje stranaca, osoba druge boje kože, prateća kuknjava o tome kako ga glazbena industrija i cijeli svijet guraju u zapećak jer govori što misli, ali i vlastita izvedbena nepouzdanost.

Naime još od 2010. godine, kad je Kineze zbog odnosa prema životinjama proglasio 'podvrstom', preko 2016., kad je javno slavio Brexit, a njegovu perjanicu Nigela Faragea nazivao 'liberalnim odgojiteljem', do najnovijih uvreda na račun gradonačelnika Londona Sadiqa Khana, Morrissey kontinuirano baca bombe kontroverznim političkim stavovima. Najeksplicitniji od njih jest javna podrška antiimigracijskoj stranci For Britain, koju predvodi Anne Marie Waters, britanska verzija Željke Markić, a s kojom se našao na zajedničkoj platformi zaustavljanja 'woke ludila' i preplavljivanja Britanije migrantima.

Za razliku od Westa, europske zemlje nemaju pravnu osnovu otkazati njegove koncerte te ga spriječiti da pokrije minus od kanceliranja, no oko toga se izrazito trudi sam Morrissey. Analiza s početka 2025. godine pokazala je da je od posljednjih 100 koncerata u tom trenutku otkazao njih 49, a sedam samo na aktualnoj europskoj turneji. Objašnjenja se uglavnom vrte oko sljedećih fraza: 'ekstremna iscrpljenost', 'problemi s lijekovima i zdravljem', 'logističke i produkcijske poteškoće' i u najluđem slučaju – onom prije nastupa u Valenciji – 'nemogućnost odmora zbog uvjeta na putu'.

S druge strane, u tjednu za nama Morrissey je nekim čudom uspio održati koncerte u nama gravitirajućoj regiji, prvo u Budimpešti gdje je Viktor Orban konačno otplesao svoje, a potom i u Ljubljani, glavnom gradu države u kojoj je nedavno na vlast došla desna antiestablišmentska koalicija. Na njima je pjevao, plesao, cupkao, skidao košulje i pjevao stare i nove hitove, no ne i glazbu s, kako tvrdi, bunkeriranog albuma 'Bonfire of Teenagers'. Album je to na kojemu je opjevao masakr na koncertu Ariane Grande u rodnom mu Manchesteru, u stihovima naslovne pjesme pokazujući neobično razumijevanje za počinitelja masakra, a potom lamentirajući da ga 'idiotska kultura poništava'.

Ljubljana zahvaljujući Morrisseyju ponovno postaje kolijevka libertarijanizma za Hrvate koji su masovno pohodili ovaj koncert. Evocirali su tako uspomene na dane u kojima su se u Sloveniju upućivali gledati Boru Čorbu, Morrisseyjeva i Westova duhovnog brata, heroja iz mladosti koji se pretvorio u desničarskog klauna. Na Morrisseyjevu koncertu nedostajao je samo Janez Janša, zauzet misijom Koalicije voljnih u Kijevu, ali on, za razliku od Edija Rame za Westa, Morrisseyju nije iskeširao ništa iz javne blagajne.

Ego trip koji ni PR ne može spasiti

Što smo naučili iz ove dvije dražesne pričice? Dodirnih točaka je puno: koketiranje s fašizmom i antiimigrantskim sentimentom, političke reakcije i kuknjava o cenzuri, dijagnoze fizičkih i mentalnih poremećaja, potreba za zaradom, kontinuirana neizvjesnost oko održavanja koncerata. Sve su to odlike ponašanja egocentričnih i narcisoidnih zvijezda za kakve glazbena industrija više nema strpljenja, dok PR industrija, u kojoj se danas evidentno vrti veći novac, mora izmišljati nove narative da bi ih prodala.

No postoji drugi problem, a on se zove publika, koje nije bilo onoliko koliko je planirano - barem one koja svjesno pristaje na tu igru. Iako su organizatori nakon koncerta Kanye Westa objavili da se na Eagle Stadiumu okupilo oko 60 tisuća ljudi, albanski mediji neskloni Ediju Rami javljaju o tome da je, nakon državne intervencije, najmanje 10 tisuća karata podijeljeno besplatno. Morrissey (ili njegov organizator) je bio, srećom po njega, umjeren pa je bukirao Križanke, dražestan open-air amfiteatrić u srcu Ljubljane u koji stane par tisuća ljudi, te ga stolcima presložio na pola kapaciteta.

Na samim koncertima – sudeći po izvješćima i objavama svjedoka – prevladavala je mješovita, pretežno mlađa publika, katkad u pratnji roditelja (Morrissey), katkad okružena nostalgičnim milenijalcima (Ye), što je zanimljivo u vrijeme u kojem istraživanja pokazuju da mlađi birači sve otvorenije naginju populističkoj desnici.

Kanceliranje sebe samih

I što su na kraju postigli Ye i Morrissey svojim klaunovskim desničarenjem? Baš ništa – antagonizirali su stare fanove, dio njih izgubili, dio njih zadržali i primorali da se sramote pred samima sobom dok starom slavom pokušaju opravdati uporne eskapade idola svoje mladosti. U političkom smislu postigli su još manje: nitko od angažiranih desnih konzervativaca nije prigrlio glazbu ni Westa ni Morrisseyja, ako ne računamo poziv potonjem da svira na konvenciji Reform UK, koji je – priznaje – ljubazno odbio.

Najgore su prošli u financijskom smislu: West je nakon antisemitskih ispada izgubio milijardu dolara u sponzorskim ugovorima, a Morrissey pokušava nadomjestiti gubitak tiskanjem majica s motivima The Smithsa i natpisom Morrissey umjesto imena benda. Preambiciozno bukirane stadione i dvorane pregrađuju da ne zjape poluprazni i dijele besplatne karte, a obojica pokušavaju iščupati kestenje iz vatre mušičavim isprikama za svoje propale karijere.

Desnica, dakle, nema svog Springsteena niti Kneecap. Ima samo bivše zvijezde koje koketirajući s desnim idejama pokušavaju pronaći novu publiku, ali im to ne ide, pa se onda posipaju pepelom. Bora Čorba se možda ispričao 'bečkim konjušarima', ali kokardu nije skinuo te je u tom smislu ostao đubre do kraja. I pritom punio dvorane.