'U planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum… Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, i kada se vrati, nek poravna trag.'

(Ivan Goran Kovačić, Moj grob)

Ove sam stihove recitirao prije gotovo 40 godina na priredbi povodom Dana armije u zgradi mjesne zajednice malog ravničarskog grada. Iako tek dječarac, bio sam perjanica školske recitatorske grupe pa sam godinama time pokušavao racionalizirati zašto bi se na priredbi koja slavi borbeni duh i čelična krila naše armije recitirala pjesma u kojoj velikan antifašističke poezije zamišlja vlastitu smrt.

Problem je nastao kad mi je, u djetinjastom pokušaju postizanja dramaturškog patosa, glas zadrhtao i skliznuo u suzni falset. Iz prvog reda zasvjetlucali su prijekorni pogled i stroge epolete uniformiranih osoba.

Pratio me taj pogled sve do sinoć, kada su crnogorski OI partizani Mučin na posljednjoj večeri INmusica izveli katarzičnu verziju Kovačićeva 'Mog groba'. Tek tada sam se konačno riješio uniformiranih duhova, otjerao ih krvavim rifovima s podgoričkog asfalta usred prašnjavog jarunskog šatora, koji nije nalikovao ni lukovdolskoj šumi ni pozornici mjesne zajednice. Pjesma o smrti velikog pjesnika u takvoj izvedbi, nakon iscrpljujuća prva dva festivalska dana, mogla mi je samo udahnuti novi život.

Iako rabijatne Mučine nisam odgledao do kraja, napunili su baterije za galop prema glavnoj pozornici, jer tamo su nas čekali novi partizani.

Nova britanska himna

Bristolski Idles nakon četiri godine vratili su se na Jarun, a u međuvremenu su postali toliko dominantna pojava angažirane rock scene da dio gledatelja BBC-ja od javnog servisa traži zabranu emitiranja njihove glazbe. Razlog smo vidjeli i sinoć.

Usred himne političkog prkosa 'I'm Scum' Joe Talbot posjeo je u čučanj cijelu livadu i natjerao nekoliko tisuća ljudi da uglas urlaju 'Fuck the King', predstavivši taj poklič kao novu britansku himnu.

U nekoj manje tolerantnoj zemlji Joea Talbota bi neki zalutali monarhist vjerojatno zatukao na ulici. No Idlesi su svoju porciju ulične škole odavno odradili, izronivši iz teškog odrastanja, borbe s ovisnostima i osobnih tragedija te ih pretvorili u rijedak spoj aktivizma, optimizma i osjećaja zajedništva.

Zato si Talbot, još jedan ponosni velški sin u tradiciji antifašističkih stričeva Manic Street Preachersa, može dopustiti brutalnu dvosmislenost kad se sarkastično zahvaljuje svojim nasljednicima na glavnoj pozornici, pentekostalnim rock tajkunima iz Nashvillea Kings of Leon, jer 'bez njih ne bi bio tu'. Možemo mu oprostiti i pomalo šlampavu lokalnu referencu na Muzej prekinutih veza jer odmah zatim slijedi mnogo važniji apel:

'Ask not what you can do for Zagreb - ask what Zagreb can do for you.'

Maraton prljave buke na potezu od Pekinške patke do McLuskyja, popraćen pričama o skromnim i poštenim ljudima, majkama i ženama ujedinjenima kontra sile i kontra mraka, cjepivo je za bolji svijet koje bi nam Idles trebali ubrizgavati barem svake dvije godine.

A kad shvatite da se uobičajeni prepjev 'My blood brother is a Croatian' iz 'Danny Nedelko' gotovo igekaovski rimuje s riječju 'citizen' iz idućeg stiha, znate da ste sumrak, kako meteorološki, tako i – nadajmo se – sumrak fašizma, dočekali na pravome mjestu.

Kemijsko čišćenje kapitalizma

No ovdje nije gotovo s recitacijama. Talbot nas je nakon antifašističke kanonade poslao na kemijsko čišćenje, na srednju pozornicu, gdje su nas dočekali Dry Cleaning, možda i najveća ovogodišnja festivalska enigma.

Miljenici kritike iz južnog Londona i duhovna djeca velikog Johna Parisha, najbližeg suradnika PJ Harvey, bend su koji ćete prepoznati i da vam netko nagura pijesak u uši. Razlog je duboki, radiofonični glas Florence Shaw, položen preko naoko smotane, ali izrazito promišljene svirke koja miri nepomirljivo – new wave, hard rock i psihodeliju.

Njihove narativne kanonade nepažljivom slušatelju mogu zvučati kao niz usputnih misli, no zapravo slikaju ništa manje uvjerljivu sliku današnje Britanije od one koju su nam Idles netom prije isporučili u lice. Metafore o dizajnerima kruzera koji kuju željezo dok je vruće pametno su kemijsko čišćenje kapitalizma, šarmantno ilustrirano šlampavim natpisom imena benda na bubnju koje kao da je nažvrljalo neko dijete.

Naravno da bi ih bilo lakše pratiti u klubu nego treće festivalske večeri, kada se i publika i organizam polako prazne. Ali ako ste se primaknuli pozornici i od festivala na otvorenom sami napravili klub, mogli ste doživjeti spoj topline, humora, kemije i originalnosti kakav se rijetko nalazi u suvremenom rocku.

Dry Cleaning danas zvuče zrelije nego na prošlom nastupu na INmusicu, poput nekog izopačenog The Banda koji je zalutao na probu Hawkwinda, a zaključnim hitom 'Hit My Head All Day' otvorili su vrata i melodičnijem smjeru kojim bi se bez odricanja vlastitog identiteta mogli još više približiti široj publici.

Kad rock ostari

Prije nego što festival uvene uz Kings of Leon, trebalo nam je još jedno adrenalinsko ubrizgavanje. Isporučili su ga, ovaj put bez nestanka struje, beogradski Neven, predvodnici izrazito žive nove srpske hardcore scene. U pola sata ugurali su enormnu dozu poletne buke, motivacijskog govorništva i pozitivne energije uz koju su stariji skakali kao da je pred njima Slapshot, a mlađi vajbali uz bend svoje generacije.

Generacijski bend Kings of Leon nikada nisu bili, ali priznajemo da su prije četvrt stoljeća bili simpatični, u vrijeme kad su The White Stripes bili Stonesi za novu generaciju, a braća Followill njihovi blues sekundanti. Kad su i kako odlučili odbaciti pentekostalne korijene iz Tennesseeja i pretvoriti se u industrijski pogon za proizvodnju stadionskih himni više se ni ne sjećamo, jer smo ih negdje na tom putu izgubili, baš kao i oni nas.

Da imamo u sebi još malo zdravog sarkazma Joea Talbota, u nastavku bismo jednostavno zalijepili prikaz njihova nastupa s Jaruna prije devet godina, čija izvorna repriza je trebala biti prošle 2025. Srećom po njih, bend barem pokušava udahnuti novi život vlastitom statusu prvih rock dinosaura 21. stoljeća. Aktualni album 'Can We Please Have Fun' gurnuli su u drugi plan i vratili se starijem katalogu, izvukavši nekoliko deep cutova s prva dva albuma koje publika dugo nije imala priliku čuti.

No uvodni energetski nalet potrošili su već negdje do treće pjesme, 'On Call'. Nakon toga ni vrlo dobro ugođen zvuk nije uspio ozbiljnije uzdrmati ravnu energetsku liniju njihova sve uglađenijeg, šećerastog adult oriented rocka.

Pao je i high five Idlesima, s kojima je, kaže Caleb Followill, 'velika čast dijeliti pozornicu' – očito nisu shvatili Talbotov sarkazam. Pali su i obavezni klasici 'Use Somebody' i 'Sex on Fire', hitovi koji će, čini se, nadživjeti i propast radija i propast interneta. No cipele glavne festivalske zvijezde pokazale su se malo prevelikima i za bend i za umornu publiku, koja je formirala kolonu prema izlazu već dok je odzvanjala završna 'Sex on Fire'.

I šta ćemo sad?

Većina nas iz kolone vratit će se i iduće godine. Ne samo zato što živimo doslovno preko male bare, nego zato što je INmusic, sa svim svojim vrlinama i manama, i dalje jedan od rijetkih festivala koji nam izvođački, logistički i financijski ostaje dostižan.

Jednako je važna i činjenica da posljednjih godina s Jaruna dolaze sve jasnije poruke koje sežu daleko izvan glazbe. Možemo ih nazvati aktivističkima ili pamfletističkima, ali savršeno odgovaraju vremenu u kojem živimo i lokalnom kontekstu Dana antifašističke borbe.

Možda je upravo zato ovogodišnji INmusic djelovao neobično zaokruženo. Prvoga dana govorilo se o antifašizmu i korijenima rokenrola, drugog o smaku svijeta i tračku nade u vidu mladeži spremne za stratešku akciju, trećega o solidarnosti i zajednici. Sve su to različite priče koje se često preklapaju, ali isti razgovor koji nam glazba u ova kokuzna vremena pomaže voditi izravnije i preciznije od ostalih angažiranih oblika umjetnosti.

I zato se čini da smo konačno naboli mjesto na kojemu možemo tri dana šepati, znojiti se, trošiti novac i gutati prašinu, ali tamo se barem više neće meškoljiti nikakvo uniformirano lice dok netko recitira, pjeva ili urla Ivana Gorana Kovačića. O ostalom ćemo kad se naspavamo i poravnamo trag.