KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Igra prijestolja u Croatia Airlinesu i na HRT-u

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 22.05.2013 09:14
  • Objavljeno 22.05.2013 u 09:00
Štrajk pilota i kabinskog osoblja Croatia Airlinesa (4)

Štrajk pilota i kabinskog osoblja Croatia Airlinesa (4)

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpić

Ideolozi plenumske direktne demokracije - odmilja zvane ‘dirdem’ - često se retorički pitaju ‘je li direktna demokracija utopija?’ i bi li se za nju trebalo založiti čak i da jest. Ali možda bi trebalo postaviti obrnuto pitanje: ‘Vlada li Hrvatskom 'izravna demokracija'?’ Možda ćemo tada ustanoviti da je upravo u njoj velik dio naših problema! A na primjerima domaćih javnih poduzeća imat ćemo sjajan primjer njezina ostvarenja: povratka u primordijalno društveno stanje ni dieu - ni maitre, bez boga i vladara, bez autoriteta i organizacije, u stanje rata svih protiv sviju!

Dirdem na tvorničkom terenu

Domaći ideolozi ‘dirdema’ tvrde kako će se jednoga dana na tvorničkom terenu obistiniti ‘nova ideja demokracije’, ne ove pokvareno kapitalističke, predstavničke, već one prave, ‘istinske’ - izravne. Radni ljudi sastajat će se po plenumima i izravno odlučivati o tome što im se sviđa a što ne. I tko im se sviđa, a tko ne. I kada pobjedi takav model u poduzećima, takvi će zborovi poslužiti kao model za regionalne plenume. Evo kako to stanje opisuje jedan od glavnih domaćih ideologa ‘dirdema’, Mate Kapović: ‘Sve privatne reklame i privatno financiranje kampanjâ je zabranjeno. Svak se može kandidirati za izbore, a svi koji skupe dovoljan broj glasova dobivaju pravo sudjelovati na svakodnevnim raspravama u javnim medijima i širom države na trgovima i u javnim dvoranama (jasno, bez ikakve naplate)… . ‘Ne trebamo lidera da bismo odlučivali’… Plenumi bi raspravljali o najbitnijim pitanjima ili o pitanjima o kojima bi članovi zahtijevali raspravu; manje bitna ili kompleksnija pitanja rješavala bi se na otvorenim radnim grupama (čije bi odluke plenum morao potvrditi), dok bi neke od njih, kao i pitanja tehničke naravi, rješavali birokrati koji bi u svakom trenu bili smjenjivi na plenumima ako ljudi njima ne bi bili zadovoljni...’


Rabota – njet, zasedanie – harašo!

Pitanja učinkovitosti ili potrebe za djelatnošću koju obavlja firma u kojoj se obavlja genijalni čin izravne demokracije tj. plenum (ili pitanje potrebe za jedinicom lokalne uprave) naravno nikada ne bi došla na dnevni red. Ali sviđa li nam se njuška trenutnog birokrata, s kim je ona spavala, ima li zle namjere na poslu i u privatnom životu, kakve je mrlje ostavila na biografiji – to bi bio posve legitiman, prudencijalni (ako ne i glavni) dio plenumskog odlučivanja. Premda bi reklame, kako smo čuli, bile zabranjene, tračevi i privatna podmetanja, laži koje bi se širile usmenom predajom ili guslama (dobro: može i elektronskim medijima!) bile bi posve legitimne. Zborovanje bi bilo temeljno pravo, ali obaveze, pogotovo radne - tko će što, kada i kako raditi - e: oko toga bismo se morali ‘dogovoriti’. Za neko posebno radno pravo, za pravo žalbe na plenumsku odluku, za sistematizaciju radnih mjesta, pa čak i za podjelu rada i dužnosti ne bi bilo posebne potrebe, jer bi plenum (na proizvoljno sastavljenoj sjednici) ionako uvijek bio u pravu.

Premda ove ideje još nisu univerzalno prihvaćene kao sustav javnoga vlasništva, čini se da ovaj samoupravljački put doživljava neslućenu renesansu, i da je u Hrvatskoj na najboljem putu svog ‘istinskog’ ozbiljenja. Štoviše, neka javna poduzeća već pokazuju njegove ‘kasne’ znake – tj. ozbiljne znakove vlastite propasti.

Admir Buljubašić

Admir Buljubašić

Izvor: Cropix / Autor: Admir Buljubašić

Nedavni događaji u dva velika javna poduzeća, Croatia Airlinesu i HRT-u (a raniji ‘slučajevi’ s javnom strujom, vodama, šumama, auto-cestama i drugim javnim poduzećima samo su dodatna potkrjepa) pokazuju sve znake iste dinamike: samoupravljačkog uzleta – i nagle propasti. U prvome slučaju izravna demokracija dokazala je svoju snagu kolektivnim bolovanjima, u firmi s inače najmasovnijim omjerom zaposlenih na broj aviona, stalnim štrajkovima i kolektivnim bolovanjima, zbog kojih će nekoć solidno poduzeće uskoro završiti u stečaju. Ili barem prodavati svoje oruđe za rad kako bi namirilo ostvarena radnička prava. Predviđanja da će se prihvaćanje ‘stečenih’ prava djelatnika završiti tako da poduzeća više neće biti, nisu naišla na posebno konstruktivne plenume. (Vrhunac direktno-demokratske konstruktivne rasprave obično je štrajk pred Saborom.)

Samoupravni humanizam i renesansa

U Glasniku sindikata javnih službi (br. 1/2013) – takav je ‘konstruktivan’ model ipak razrađen. Evo kako glasi: ‘U prosvjeti možemo ne održati mature, ne upisati studente, ne završiti nastavu, ne unijeti ocjene učenicima, ne izdati svjedodžbe… Policija može provoditi ‘bijeli štrajk’, odnosno držeći se slova zakona stvoriti velike kolone na cestama, graničnim prijelazima, šalterima i drugdje… Carina može stvoriti gužvu strogom kontrolom robe i putnika te podizanjem provjera u krijumčarenju stvoriti zastoj prometa na granici… U državnoj upravi mogu se stvoriti gužve na šalterima, referenti mogu tražiti papir više… Medicinske sestre mogu u zdravstvu raditi kao u dane blagdana, a i prestanak rada u kulturi u dane štrajka predstavljao bi moralnu pljusku vlastima…’


Ni Dieu, ni maitre

I dok se u većini javnih poduzeća štrajka kolektivno (po uzoru na spomenuti sindikalni priručnik), slučaj HRT dobar je primjer za jedan drugi oblik neposredne demokracije – u javno-kulturnim ustanovama odnosno među ‘intelektualcima’. Dok za minorne promjene zakona javni akademici odmah iskopavaju ratnu sjekiru i započinju ratni ples kojim se traži ministrov skalp, u glavnoj kulturnoj instituciji poznatoj po imenu ‘katedrala duha’, proces neposredne demokracije nešto je ‘složeniji’. Tamo se u neposredni radni proces ‘dirdema’ odmah uključuje šira javnost, pa ovisno o godišnjim dobima i ostalim ciklusima kreće tam-tam koji zaziva kišu i opći glavosjek. Intenzitet bubnjanja, magijskog leleka i zazivanja generalnog glavosjeka najčešće ovisi o intenzitetu pokušaja ‘birokrata’ da se javnosti koja plaća taj Stonehenge prištedi koja kuna ili ne-daj-bože vrati dug stvoren mimo postojećih parafiskalnih i inih nameta. Neposredna demokracija? Što-košta-da-košta! A kako se teško suprotstaviti druidskim sadržajima s ruba znanosti (i vjeri u prirodno-antropološke cikluse), dijeceza u kojoj je smještena naša mlađahna katedrala oblikovala je i svoj mini ciklus. Taj antropološki proces ‘dirdema’ koji godišnje ubojstvo kralja povezuje sa snagom prirodne obnove u proljeće, kreće se u ritmu: mijenjaj zakon, izaberi ravnatelja, izaberi urednike, diskvalificiraj ravnatelja i urednike, promijeni zakon, izaberi novog ravnatelja, postavi nove odbore, smijeni prethodne i tako u nedogled.

Admir Buljubašić

Admir Buljubašić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Naša katedrala duha, ili Stonehenge, ako Vam je draže, konzekventno je intelektualno ‘dovršenje’ ideje direktne demokracije, kako bi rekli kontinentalni filozofi. Bez pravila, obzira, manira, discipline, marljivosti ili drugih civilizacijskih natruha. To je stanje elementarne, apsolutne slobode, slobode toljage. Kada krene ta domaća inačica Igre prijestolja (za koju naravno moramo posebno platiti privatnim firmama) svi su mačevi isukani. Sve su opcije otvorene. To je rat svih protiv sviju. Čast, moral, zakon, spominju se samo ovlaš, u magnovenju, u budoaru, iza zatvorenih vrata. O autoritetu može se samo sanjati. U toj igri broji se samo onaj tko na svojoj strani ima zmajeve, ili tko je sposoban regrutirati veću vojsku eunuha-ubojica.

Eto, dragi moji, tako izgleda hrvatski dirdem ‘na terenu’. Stanje u spomenutim javnim poduzećima (i šire) nije posljedica kapitalističkog zla (jer za ‘ove’ – blagodati slobodne konkurencije nikada nisu vrijedile), nego posve prirodnih nagona koje smo ‘oslobodili’ nakon što smo malo-po-malo uništavali sva pravila igre i svaki autoritet.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!