Na marginama nedavnih smjena šefova javnih poduzeća i uhićenja glavnog državnog inspektora, premijer je najavio da Hrvatska iduće godine ulazi u OECD i da su ovakve smjene motivirane pripremama za članstvo u toj organizaciji, a ne pravosudnim 'problemčićima' ovog ili onog od Vlade imenovanog kadra. Koliko god tajming smjena i uhićenja izgledao malo previše usklađen da bi bio slučajan, nije naodmet sagledati što zapravo donosi članstvo u OECD-u
Taj klub najrazvijenijih, fiskalno odgovornih i institucionalno stabilnih zemalja svijeta doista očekuje od novih članica da profesionaliziraju upravljanje poduzećima u javnom vlasništvu i napuste praksu imenovanja na zatvorenim sjednicama Vlade. OECD u svojim Smjernicama za korporativno upravljanje državnim poduzećima izričito zahtijeva depolitizaciju menadžerskih imenovanja i transparentne postupke selekcije, što implicira uvođenje javnih natječaja za, primjerice, poziciju šefa Hrvatske pošte ili pak glavnog državnog inspektora.
Što je, dakle, OECD, kako izgleda put u članstvo u njemu i što bi Hrvatska trebala njime dobiti?
vezane vijesti
Od poslijeratne obnove do elitnog kluba
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) osnovana je 1961. godine u Parizu kao nasljednica poslijeratne Organizacije za europsku ekonomsku suradnju (OEEC), ključne u provedbi Marshallova plana. Ideja koja je stajala iza osnivanja OECD-a bila je jednostavna, ali ambiciozna: stvoriti forum u kojem najrazvijenije zemlje svijeta mogu zajednički razvijati i razmjenjivati javne politike temeljene na dokazima (evidence-based policy).
Od početnih 20 članica – među kojima su bile Sjedinjene Države, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Italija i većina zapadnoeuropskih država – OECD je narastao na 38 članica te one danas čine jezgru globalnog ekonomskog poretka. Osim većine članica Europske unije, u OECD-u su zemlje poput Japana, Južne Koreje, Australije, Novog Zelanda, Čilea i Meksika. Članice čine oko 80 posto svjetske trgovine i proizvode oko 60 posto globalnog BDP-a.
Strukturno OECD djeluje kroz Vijeće, u kojem svaka članica ima jednog predstavnika i jednako pravo glasa, te Tajništvo – sa sjedištem u Parizu – koje vodi glavni tajnik, trenutačno Australac belgijskog podrijetla Mathias Cormann. Pod njegovim okriljem djeluje mreža više od 250 odbora i radnih skupina proučavajući teme od korporativnog upravljanja i fiskalne politike do obrazovanja, klimatskih promjena i digitalne tranzicije. OECD ne donosi zakone, već postavlja standarde pomoću mehanizma međusobnih evaluacija kojim se uspoređuju najbolje prakse država članica i kandidata. Taj mehanizam služi kao alat institucionalnog sazrijevanja i profesionalizacije upravljanja ekonomijom i javnom upravom.
Hodogram pristupanja
Hrvatski proces pristupanja OECD-u započeo je usvajanjem hodograma pristupanja (accession roadmap) u lipnju 2022. godine. Osim naše zemlje, trenutno o članstvu pregovaraju Argentina, Brazil, Bugarska, Indonezija, Peru, Rumunjska i Tajland.
Proces pristupanja ima pet faza. Prva faza je screening, odnosno pregled usklađenosti zakonodavstva s više od 250 OECD-ovih instrumenata. Slijedi faza evaluacije, koju provode stručni odbori, potom implementacija predloženih reformi te završna procjena spremnosti za članstvo, nakon čega dolazi službeni poziv za potpisivanje pristupnog akta.
Pozivnica bi trebala doći u rujnu iduće godine, a ako ne bude problema s ratifikacijom, Hrvatska bi do kraja 2026. godine mogla postati 39. članica ove organizacije.
Glavni izazovi
Jedan od glavnih izazova na putu prema članstvu u ovoj elitnoj organizaciji upravo je upravljanje državnim poduzećima. Hrvatska ima više od 45 'tvrtki od posebnog značaja', u kojima radi oko 75 tisuća ljudi. OECD zahtijeva sustav profesionalnih i neovisnih nadzornih odbora, transparentne kriterije izbora čelnika i objavu poslovnih ciljeva, što je sasvim drugačije od dosadašnje prakse Vlade prilikom imenovanja stranačkih ljudi i njihove rotacije unutar sustava poduzeća u državnom vlasništvu.
Drugi izazov jest, dakako, korupcija i s njom povezana percepcija integriteta javne uprave. Prema lanjskim podacima Indeksa percepcije korupcije (CPI), koji sastavlja Transparency International, Hrvatska je na 63. mjestu (od 180 zemalja obuhvaćenih analizom) te ima 47 bodova, tri manje nego 2023. godine, što implicira rast percipirane korupcije. Porast korupcije bilježi se i u ostatku Europske unije. Usporedbe radi, Slovenija je na 36. mjestu sa 60 bodova, Češka na 46. s 56 bodova, a Slovačka na 59. mjestu s 49 bodova.
Treći izazov je fiskalna odgovornost. Premda je javni dug u Hrvatskoj u padu, OECD inzistira na neovisnom nadzoru fiskalne politike i transparentnosti proračunskih projekcija.
Pored toga, Hrvatska naspram OECD-ovih standarda ima problem s niskom produktivnošću, demografskim padom i prevelikom ovisnošću o jednom gospodarskom sektoru (turizmu). Iako se ističe visokom razinom digitalizacije, naša zemlja odskače niskom efikasnošću javne uprave i slabom regulatornom predvidljivošću.
Napredak Hrvatske prema članstvu bio je nakratko zaustavljen zbog Trumpova trgovinskog rata s Europskom unijom u proljeće ove godine, no ubrzo je nastavljen. Stoga trgovinska politika vašingtonske administracije ne bi više trebala utjecati na hrvatske aspiracije prema članstvu u OECD-u.
Što donosi članstvo?
Jedan od ključnih motiva za žurbu prema OECD-u leži u nadolazećem kraju europskog financijskog razdoblja. Nakon 2027. godine Hrvatska će u novom proračunskom okviru EU-a primati znatno manje bespovratnih sredstava jer će BDP po stanovniku premašiti 75 posto prosjeka Unije.
Drugim riječima, europska 'renta konvergencije' presušuje, a Hrvatska mora pronaći novi izvor vanjskog kredibiliteta i investicijske sigurnosti. OECD u tom smislu postaje nova razvojna platforma – izvor povjerenja globalnih investitora, agencija za kreditni rejting i multilateralnih institucija poput Svjetske banke i MMF-a.
Očekuje se da bi nam članstvo u OECD-u moglo donijeti niže troškove zaduživanje do 0,5 postotnih bodova te povećati godišnje strane investicije do 1,2 milijarde eura.
Članstvo u OECD-u ulagačima signalizira političku i institucionalnu stabilnost. Uz to, otvara pristup analitičkim alatima i bazama podataka koji omogućuju kvalitetnije javne politike temeljene na komparativnim studijama. Nadalje, time se jača vanjskopolitički položaj Hrvatske i povećava njezin utjecaj na sukreiranje globalnih pravila o digitalnoj ekonomiji, oporezivanju i zelenoj tranziciji. Naposljetku, mehanizam međusobne evaluacije trebao bi poboljšati kvalitetu javnih politika.
OECD je zadnja stuba na dugom hrvatskom putu prema onome što se smatra uređeno, razvijeno i bogato društvo te je prilika koju ne bi trebalo propustiti ili usporavati.
