Većina od nas pati od privida da ona prava nova godina nastupa već nakon sezone odmora, kada bi povratak u stvarnost morao biti susret s nekom novom budućnosti, u kojoj će odmorni ljudi biti manje zli, povodljivi i zlonamjerni, a stvarnost smirenija, bogatija, ugodnija i raskošnija. Neka nova godina u skladu s berbom grožđa, zrelim voćem, ustalasanim žitom i mekim sutonima, neki novi početak s prvim školskim satima, neko vrijeme prvih sabiranja, kada već možemo znati kako ćemo ocijeniti svih proteklih dvanaest mjeseci. I neka nova iskustva, trajnija od kalendara, a ne samo muke, tuge, razočaranja i iskušenja, kada su i bez nas, a ne zbog nas, mnoge prevažne stvari postale još gore, očajnije i beznadnije. I ne zbog toga što se bez nas ne može, već zbog toga što i s nama i bez nas mnoge stvari postaju neizdržljivije.

Premijer sve češće govori jezikom prvog potpredsjednika, a gospodarski su pokazatelji gori negoli se službeno očekivalo. Vladajuća se koalicija spremala za poplave, a čitava je poljoprivreda spaljena uzavrelim suncem poput zaboravljene tave u saharskoj pustinji (samo tava, a nigdje jaje), dok su mnogi programi relativne obnove (stažiranje za 1600 kuna, obnova fasada, početak javnih radova, birokratske uštede i dotok svježeg novca) uglavnom ostali mrtvo slovo na papiru. A ovih dana cijela je zemlja administrativno prepolovljena između Sjevera i Juga, dok su hrvatski Istok i Zapad ostali podjednako nepomirljivi, između neke mitske samodostatne Hrvatske, koje nikada i nije bilo, i one otvorene europske, koje – kako se čini - još dugo biti neće.

A hrvatska se javna politika sve više svodi na kabaretsku karikaturu neukusnih medijskih tračeva i svakodnevnu poplavu dvojbenih političkih dosjetki. Pogotovo na malom ekranu, ali i u onim 'velikim' novinama. Na jednoj strani previše osuda bez pokrića, a na drugoj podrugljiv bijes, otvoren prezir i nedopustiv bijeg od svakog izravnog odgovora. Samo o sukobima, ostavkama, nadmetanjima i podmetanjima, samo javni šamari, prozivke i osude. U toj vrsti javnih kamenovanja i najozbiljniji kolumnisti sve više prenose neutemeljene glasine, a najozbiljniji se političari sve više i skrivaju iza potpuno besmislenih doskočica.

Kada je htio pobjeći od izravnog odgovora, Mesić bi ispalio kakvu potpuno neočekivanu doskočicu, a u ovom je trenutku cijela Hrvatska poplavljena gomilama njegovih loših kopija – Mesić je ponekad ipak znao biti duhovit, a ovi novi, čak i kad pokazuju koliko mnogo znaju, ponekad se čine previše samozaljubljenima da bi ih se doista prihvatilo kao intelektualno nadmoćne. U ovim nemilosrdnim medijskim vremenima postala su dopuštena sva besmislena pitanja, ali se još uvijek broje – samo zloćudni i nerazumljivi odgovori. I što se češće ponavlja ta utrka između besmislenog podmetanja i prenapuhanog nadmetanja, ljudi sve manje vjeruju i jednima i drugima.

Kao što je to svojedobno rekao Polančec, u ovakvom medijskom cirkusu istina će zauvijek ostati voda duboka, a konačna hrvatska sudbina zauvijek slučajna pojava u slučajnoj državi, kako je to nepromišljeno, a ipak istinito, izjavio premijer. Ovu su Hrvatsku opsjeli prigodni filozofi, a pojeli neumorni tračeri, pa se tako i najozbiljnije teme (gospodarstvo) svode na privatne ljubavi i mržnje (Čačić mrzi Linića, a Linić mrzi Čačića), a političke sudbine na tajne privatne obračune (Pusićka bi najradije smijenila Čačića, Kajin jedva čeka da se makne Jakovčić), ili osvetničke polemike vrlo dvojbenog morala (Josipović - Pupovac), koje postaju sve promašenije što više bujaju po seoskom načelu 'tuk na utuk'. Pantovčak navodno 'prezire ovu Vladu', a ova Vlada kao da se ujutro ljuti sama na sebe, a popodne na sve ostale. Iza neprozirnih naočala RayBan neprestano se naslućuje podrugljiv osmijeh, a sve manje prepoznaje želja da se dokaže dobra volja i potvrdi nedvojbena odgovornost.

Natrag u klupe

Svi protiv svih u vremenima kada se malo tko može pohvaliti nekakvim pravim uspjehom, u čemu su se potpuno izgubile jasne koncepcijske razlike između vlasti i oporbe, dok je cijela hrvatska javnost izluđena novim izljevima besmislica, kao što je bila ona Kosoričina o 'putu do puta'. Od tog prečaca nije ostalo baš ništa, ali ni sada nema novih cesta, a pogotovo sustavnih gospodarskih najava, planova i odgovora. Umjesto nagađanja o nepostojećim prečacima slušamo još trivijalnije pučke pouke o tome da seljaci više vole kišu, a turisti sunce. Kao da cijela zemlja mora ponovno u prvi razred, kada je oni najpismeniji neprestano proglašavaju – nepismenom.

Gospodarski stručnjaci mjesecima pišu o nedostatku reformi, prevratnih programa, inozemnih investicija i novih ideja, ali se u ovakvoj Hrvatskoj još vode rasprave o dostojnom ili nedostojnom spomenu Duha Svetoga, dok Crkva u Hrvata vodi još jedan besmisleni križarski pohod protiv novog školskog predmeta pomoću kojeg bi netko i mlade Hrvate i Hrvatice konačno trebao naučiti zdravo jesti, prati zube i pristojno pozdravljati. Neka budu zamazani, neka se prežderavaju i drogiraju, neka se tuku i kradu, ali ne daj Bože da bilo što saznaju o modernim sredstvima za sprečavanje začeća. Bolje da ostanu domoljubni urođenici, negoli da odrastu kao odgovorni ljudi koji ozbiljno shvaćaju pravo roditeljskog izbora.

Čak su se i suđenja Sanaderu, kao vrlo zakonomjernom (a nipošto slučajnom) bivšem premijeru iz 'meko prokuhane' zemlje s osobito tvrdom korupcijskom ljuskom, pretvorila u pravnička nadmetanja o mogućim – ali još uvijek ne i dokazanim – putovima otetog, iznuđenog, opljačkanog i ukradenog novca, u čemu Sanader stoji na početku i na kraju svake priče, ali sve drugo ostaje i dalje skriveno, nepoznato i neprozirno. On je priskrbio ono što nije nikako mogao zaraditi, ali tek treba pouzdano dokazati kako je stekao ono što nikako nije mogao zaslužiti. Stranci ne žele svjedočiti, Hrvati čuvaju vlastite bokove, a tužitelji proizvode gomile papira, kroz koje se treba probijati s mačetom i mrežom za komarce, kao kroz amazonske prašume.

Ova zemlja pati od inflacije prekobrojnih riječi, nedokazanih prozivanja i izmišljenih presuda u podjeli unaprijed raspoređenih krivnji, u kojima najmoćniji mediji prekrajaju vlastitu povijest samo da bi zadržali buduću nedodirljivost u svakodnevnoj rasprodaji beščašća, između onih koji trebaju zaštitu i onih koji žele zauvijek ostati pomilovani, pa se u toj kulturi trača, podvale, laži i izmišljenih skandala dobre novine pokapaju uz lažne uzdahe, a veliki manipulatori beskonačno zadužuju bez ikakvog zazora i ostatka.

Hegel je govorio o 'lošoj beskonačnosti' koju neprestano obnavljaju dokoni razgovori piljarica, a čovjek ponekad stječe dojam da se većina političkih rasprava u Hrvatskoj vodi po tom Hegelovom zapažanju, u čemu je najvažnije proizvoditi vodopade beskonačnih riječi, a najmanje važno potražiti i pronaći neki konačni sadržaj, cilj ili smisao. Kao da nema trača koji već sutra ne bi mogao postati istinom, kao da nema spina koji se već za mjesec ili dva ne bi potvrdio kao još jedna dobro smišljena izlika. I zbog toga je ovoga trenutka tako teško sustavno pisati o Hrvatskoj u kojoj se i povratak s odmora sve češće pretvara u povratak u prošlost, a sve rjeđe otvara kao nova stranica. Ovo je zemlja u kojoj je najvažnije preživjeti, a sve manje zemlja u kojoj se zna – zbog čega se živi.