KOMENTAR BOŠKA PICULE

Dačićev i Šešeljev verbalni primitivizam Hrvatskoj ostavljaju samo jednu opciju

Ivica Dačić i Vojislav Šešelj posljednjih se dana ističu zapaljivom retorikom prema Hrvatskoj

Ivica Dačić i Vojislav Šešelj posljednjih se dana ističu zapaljivom retorikom prema Hrvatskoj

Izvor: Pixsell / Autor: Dubravka Petrić / Srđan Ilić

Nakon što je srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić navijestio mogućnost diplomatskog rata s Hrvatskom temeljem reciprociteta, a zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije ratni zločinac Vojislav Šešelj u Hrtkovcima pokušao ponoviti poziv na etničko čišćenje, Hrvatska ima samo jednu opciju...

Tko zna je li govor ratnog zločinca Vojislava Šešelja u svibnju 1992. usred rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u vojvođanskom selu Hrtkovcima u kojem je pozvao na progon tamošnjih Hrvata, motivirao aktualnog predsjednika Srbije, a tadašnjeg politički ambicioznog dvadesetdvogodišnjaka Aleksandra Vučića na članstvo u Šešeljevoj Srpskoj radikalnoj stranci? Dvadeset i šest godina kasnije Vučić na čelu Srbije praktično drži svu vlast u državi te specijalnom policijom sprječava Vojislava Šešelja na reprizu njegova ratnohuškačkog i pogromaškog govora. Kao što se vidi i čuje, zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije i u međuvremenu osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj ostaje isti kao i 1992.

Šešeljev zapaljiv nastup u selu Jarak, nakon što ga policija nije pustila u Hrtkovce

Izvor: Licencirane fotografije

Njegovo političko dijete Aleksandar Vučić radikalno mijenja svoju retoriku iz vremena članstva u Srpskoj radikalnoj stranci, ali i nešto kasnije kada se s drugim Šešeljevim pouzdanikom Tomislavom Nikolićem odmetnuo u Srpsku naprednu stranku, te svoga političkog oca drži na uzici, kada već ne može ili ne želi članove svoje dojučerašnje, a zapravo i sadašnje Vlade. Oni pak ne prijete Hrvatima u Srbiji, ali zato prijete Hrvatskoj – diplomatskim ratom.

U dijelu Europe u kojem je u nizu ratova od 1991. do 2001., prema različitim procjenama, poginulo između 130 i 140 tisuća ljudi, ponovno prijetiti ratom, makar to bio i diplomatski, dokazuje da se ondje gdje su ti ratovi i ubijanja započeli u biti ništa ne mijenja. Srećom, ipak su se promijenile međunarodne okolnosti te nova huškanja na ratove ostaju u sferi verbalnog primitivizma.

Govori li Dačić srpski?

Kako odgovoriti na taj primitivizam? I vrijede li u odnosima država nasljednica bivše Jugoslavije bilo kakva obećanja, poglavito ona izrečena s politički najutjecajnijih položaja? Primjerice, Aleksandar Vučić je uoči svog dolaska u Zagreb na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović obećao barem šestomjesečni moratorij na međusobna prepucavanja povijesnim temama. Koliko je to obećanje izdržalo?

  • +34
  • +31

Kad Vučić ne bi kontrolirao sve u Srbiji, čovjek bi pomislio da mu se Dačić malo odmetnuo...

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Očito srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić ne govori srpski kada se oglušio o poziv politički najmoćnijeg čovjeka u Srbiji te se u komunikaciji sa susjednom Hrvatskom umjesto diplomatskim rječnikom počeo koristiti gotovo uličnim. Svoj je doprinos kršenju Vučićeva moratorija dao nevjerojatnom izjavom da Srbija, u odnosu na Hrvatsku, u Drugom svjetskom ratu nije bila na Hitlerovoj strani. Onda su kvislinški režim Milana Nedića i četnički pokret Draže Mihajlovića sigurno djelovali u Indokini, dok se hrvatski antifašistički pokret, jedan od najmasovnijih u Europi, protiv Hitlerovih i Mussolinijevih snaga zacijelo borio samo u Međuzemlju.

Puno je veći problem za današnjicu što je Srbija bila na strani Slobodana Miloševića od kojega je Ivica Dačić naslijedio stranku, a bez obzira što je u odnosu na Miloševića minorna politička figura, i poruke. Milošević je u povijesnom kontekstu u onom dijelu gdje je i Hitler, simbol agresora i počinitelja ratnih zločina za koje je, uostalom, i osumnjičen kao jedini šef neke europske države nakon razdoblja u kojem je Hitlerova rasistička politika poharala Europu i svijet, a u Hrvatskoj stekla sljedbenike u ustaškom pokretu i mjesnoj kvazi-državi.

  • +9
  • +6

Vučić u posjetu Zagrebu

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Soban

Kako Hrvatska treba odgovoriti?

Na žalost, ratovi na području bivše Jugoslavije teško će u budućnosti završiti funkcionalnim pomirenjem i međusobnim povjerenjem kada politika koja ih je i izazvala nije poražena na način na koji je poražena Hitlerova politika u Njemačkoj. Zato se Hrvatska ne smije dati uvući u bilo kakav diplomatski i verbalni rat s aktualnim vodstvom Srbije, ali ni s ostalim susjedima.

Tri mjeseca nakon sastanka Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića odnosi Hrvatske i Srbije još su lošiji te će pravim čudom ovaj susret šefova država izbjeći fijasko. Za početak bi kompletna hrvatska izvršna vlast, upravo onako kako piše u Ustavu Republike Hrvatske, trebala koordinirati svoju vanjsku politiku, kako prema Srbiji, tako i u svim ostalim bilateralnim i multilateralnim odnosima.

Nadalje, ne bi smjela ishitreno odgovarati na provokacije kakve sada zajednički plasiraju Ivica Dačić i srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin koji je u Hrvatskoj proglašen nepoželjnom osobom. Njemu će taj status kratkoročno pomoći u dijelu biračkog tijela koje ga podržava, ali ga u načelu diskvalificira kao političkog sugovornika ne samo u Hrvatskoj.

Je li njegov kolega u Vladi Ivica Dačić uspješan ili neuspješan pjevač šlagera, kako je to formulirao hrvatski premijer Andrej Plenković, također nije relevantno ni potrebno u opisu njegova političkog ponašanja. Relevantno je Dačićevo nediplomatsko ponašanje koje je u biti štetno za samu Srbiju s obzirom da je predstavlja političar takvog formata.

Iako u emocijama nabijenim odnosima kakve imaju i – imat će Hrvatska i Srbija nije lako ostati miran i krajnje profesionalan, upravo je to jedini put za obje zemlje. Neovisno o svojim sadašnjim i budućim političkim vodstvima, Hrvatska i Srbija jednostavno trebaju izgrađivati suradničke odnose, od europskih integracija i gospodarstva koje je uvelike komplementarno do zajedničkih diplomatskih i humanitarnih aktivnosti. Međutim, za takvo su što osim spremnosti potrebne i politička vizija te mudrost i darovitost onih koji bi takvu politiku trebali voditi.

  • +3

Vučić u HGK prilikom posjeta Hrvatskoj

Izvor: Cropix / Autor: Tomislav Kristo

S obzirom da nijedna demokratska država ne može drugoj birati njezine političare, Hrvatska može izabrati isključivo vlastiti put u odnosima sa Srbijom računajući na tamošnju aktualnu političku konfiguraciju koja je spoj Vučićeve autokratske vlasti i potencijalnog kaosa. Posebice u kontekstu puno težih stvari koje čekaju Srbiju od harmoniziranja odnosa s Hrvatskom. To je rješavanje statusa Kosova bez kojega Srbija ne može nigdje te smještanje vlastitih interesa u odnosu na Europsku uniju i Rusiju. Hrvatska politika, čini se, ponekad nije ni svjesna da je Hrvatska u znatno boljem položaju u odnosu na dio Europe s kojim graniči. No, to ne koristi ni za razvoj zemlje ni za razvoj odnosa sa svijetom.

Takvom ograničenom pristupu nitko nije kriv, ni Srbija ni bilo tko drugi. Stoga su ovo možda posljednje godine kada bi Hrvatska mogla kapitalizirati svoju političku i međunarodnu putanju posljednjih desetljeća. I to na europskim vrijednostima suradnje i dobrosusjedstva. To čak nije ni teško. Treba biti samo drukčiji od aktualnih poteza u Srbiji, Sloveniji, Mađarskoj, pa i Bosni i Hercegovini. I unutar Europe pronaći saveznike za vlastitu politiku. Njih ne nedostaje od Berlina do Pariza. Ali je ključ u Zagrebu. Nakon zauzimanja jasnog stava možda se i iz Beograda začuju drukčiji tonovi...

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.