Možda će vam ovo nekad trebati na pub kvizu – pedantni dilanolozi izbrojili su da je preko 600 glazbenika obradilo više od 300 pjesama Boba Dylana, a kako su neke obrađene više puta, dolazimo do brojke od oko 1500 obrada. Većinu njih, kao i većinu stvari koje je izgovorio u medijima, Dylan je posprdno otresao s revera sakoa – primjerice, verziju 'Knockin' on Heaven's Door' Guns n' Rosesa usporedio je s 'invazijom otmičara tijela'.

Zašto bi onda izvedba legendarnog koncerta u londonskom Royal Albert Hallu 1966., koju Dylanova sljedba prodaje kao trenutak što će kasnije poroditi Beatlese i, posljedično, rock'n'roll, bila prvorazredan kulturni događaj? Pokušali smo to objasniti u najavi ovog koncerta, ali dan nakon njega imamo jasan odgovor – zato što smo te pjesme sinoć, u zagrebačkom Lisinskom, slušali u izvedbi Chan Marshall, jedne od rijetkih osoba čiji splet životnih okolnosti upućuje na zaključak da bi mogla biti lik iz Dylanovih pjesama.

Marshall, koja je uzela umjetničko ime Cat Power po imenu svog prvog benda, rođena je u Atlanti 1972., nepunih šest godina nakon koncerta koji je sinoć replicirala. Glazbeni gen naslijedila je od oca, blues glazbenika, no on joj je zagorčavao život braneći joj da kupuje ploče po vlastitom izboru te je stalno seljakajući iz grada u grad.

Potucala se kao dijete po Georgii, Tennesseeju i Sjevernoj Karolini, sve dok se – baš kao i Dylan – nije skrasila u New Yorku, bježeći od propalih bendova, heroina i životnih iluzija, no u koferu, kamo god je krenula, noseći južnjačku dušu. Nju će i sinoć, u otvorenom kirurškom zahvatu nad pjesmama jednog od najvećih američkih pjesnika 20. stoljeća, izložiti pred otprilike dvije trećine popunjenu dvoranu Lisinski, izvodeći Dylanove pjesme osebujno, predano i emotivno, ali uz poštovanje i razumijevanje ovlaštenog tumača. A možda je baš zato bard zagrizao jezik te je ovaj njezin koncept, album i turneju, barem javno – odšutio.

Tamo gdje nema slika ostaju riječi

U pokušaju da vam približimo kako je to izvela, Marshall će i nama otežati zadatak. Preciznije, učinit će to njezin angioedem, kronično stanje oticanja potkožnog tkiva od kojeg pati već desetljećima. On se aktivira pod utjecajem pojačane svjetlosti, u koje Marshall ubraja i scensku rasvjetu te izloženost fotoaparatima, zbog čega na njezinim koncertima nije dopušteno profesionalno fotografiranje i snimanje.

A kad u vremenu u kojem je slika sve nema slika, ostaju samo riječi. I to je prikladno, zato što su riječi, nerijetko i previše riječi za današnje pojmove mjerne jedinice zvane pjesma, bile alat kojim je Dylan bilježio slike što su nastajale pred njegovim očima. Njegovim pjesničkim slikama podređeno je sve, pa tako i minimalistička pozornica gotovo identična kao ona 1966., sastavljena od šest reflektora koji s leđa osvjetljavaju bend, tek toliko da glazbenici vide što rade, te ponekog svjetla iznad pozornice, tek toliko da Marshall može pročitati poneki stih iz teke ako ga zaboravi.

Bluz južne pruge

U takvom polumraku, pred otprilike dvotrećinski ispunjen Lisinski, izlaze nam Arson Sorrenti i Sasha Smith, zaduženi za gitaru i usnu harmoniku, uz čiju se pratnju i tiho 'hvala' do mikrofona dogega i Marshall, zakopča remen i krene od 'She Belongs to Me'. Dok je Dylan tada morao žonglirati između trzanja, puhanja i pjevanja, produženi instrumentalni pipci omogućavaju da Marshall u potpunosti uroni u pjevanje, unoseći u njegovu naraciju pretežno južnjačke naglaske i vokalne kolorature, ali i afektaciju kojom naglašava koliko je tih stihova i sama proživjela.

Iako ih ne prevodi u ženski rod, iz njezine mimike učitavamo ne tako često primjetnu, žensku dimenziju Dylanove poetike, dosad nam poznatu uglavnom kroz obrade njegovih muza i suvremenica, Joan Baez i Patti Smith. Ipak, Marshall, koja je već snimila preko nekoliko albuma obrada, dovoljno je svoja da se ne fura na žene koje su ga odredile, a u svakom umjetniku – pa tako i Dylanu – pronađe sebe.

'Visions of Johanna', jedna od njegovih najenigmatskijih pjesama, ispričana je tako kao pripovijetka o potucanju same Marshall po jugu Amerike. 'It's All Over Now, Baby Blue' 'otima' od Baez sanjivom melodijom koja leluja nad akordima, a 'Desolation Row', tu njujoršku preteču 'Dotak'o sam dno života', gestikulacijom poput pokazivanja na venu u stihu 'They're spoonfeeding Casanova / To get him to feel more assured'. Ipak, od svih pjesama iz akustičnog seta Marshall evidentno najviše uživa baš u 'Mr. Tambourine Man', za koju kaže da joj je mama pjevala tu pjesmu kao uspavanku, pa ju je posvetila svoj djeci ovoga svijeta koja su je možda čula, a možda i nisu.

Muzika na struju

Četrdeset pet minuta je prošlo, vrijeme je da se rastjeraju duhovi folk puritanizma i zasvira muzika na struju. Čaj koji je dotad pila Marshall zamjenjuje vodom, njezin suzdržani i diskretni The Band nevidljivo se zavlači iza instrumenata i kreće u 'Tell Me Momma', nabijeni rhythm and blues izveden samo tada, na tom koncertu 1966. Publika se počinje paliti i žariti, mora da je ovako bilo na plesnjacima naših starih, drvene kutije Lisinskog denfaju kao i svaki put kad se ondje zasvira rock, a jeka podosta prekriva glas Marshall, koja nas je dotad suvereno držala u šaci.

Ipak, brzo se izvuku. Već tamo do 'Tom Thumb's Bluesa', koju su spustili u soul tipa 'Son of a Preacher Man' i tom operacijom pokazali besmislenost tadašnjeg protivljenja folkerskih puritanaca Dylanovu rock zaokretu. I blues i soul, dva temeljna sastojka rocka, tad su se svirali na struju, pa zašto ne bi i onaj treći – folk.

Katarza je, naravno, ostavljena za kraj – 'Ballad of a Thin Man', ta oda svim našim šahbazima koji lutaju svijetom i traže odgovore na pitanja na koja odgovora nema, jedina je pjesma koja je dobila paralelu u ženskom rodu, jer uz Mr. Jonesa, Marshall je u tekst pridodala Mrs. Jones. Zaključna 'Like a Rolling Stone', vjerojatno jedina pjesma koju su znali baš svi u dvorani, odsvirana je i otpjevana s najmanje improvizacije, pa je prirodno da je i Marshall par puta okrenula mikrofon prema publici i pustila je da zapjeva, za što bi od Dylana sigurno dobila jezikovu juhu.

Svatko piše svoju povijest

Rezimirajmo: je li Cat Power, ali i Dylanu, sve ovo trebalo? Uvjereni smo da jest. Jer ako Timothee Chalamet za basnoslovni honorar može onako detaljno skidati predelektričnog Dylana u 'Potpunom strancu', onda valjda i Marshall, žena koja je skinula pola glazbenog svijeta i njihove pjesme učinila svojima, za 39, 44 i 49 eura po ulaznici isto može učiniti s Dylanom, jer svojom životnom pričom na to polaže moralno pravo. Šteta je jedino što za tu priliku Zagreb nije skroz napunio Lisinski, jer prolazeći pored Hipodroma na povratku kući zaključili smo da nas zainteresiranih za ovakvu vrstu zabave ima manje nego kamiona koji su tamo već parkirani. Što ćete, svatko piše svoju povijest.