Postoji jedna promjena koja se odvija pred očima javnosti, ali bez stvarne političke artikulacije: Hrvatska se iz formalne članice NATO-a pretvara u operativni prostor Saveza. Ne kroz deklaracije, nego kroz rutinu. Ne kroz strategije na papiru, nego kroz uplove brodova. Od prvog dolaska američkog ratnog broda u Rijeku 2000. do današnjih višekratnih uplovljavanja nosača zrakoplova i njihovih borbenih skupina, Jadran je prešao put od periferije do logističkog zaleđa jedne od ključnih vojnih struktura Zapada – američke Šeste flote.

Američka Šesta flota, zadužena za Sredozemlje i dio Europe, posljednjih godina sve češće koristi hrvatske luke kao logističke i operativne točke. Ono što je početkom 2000-ih bio diplomatski signal, danas je infrastrukturna činjenica.

Nije riječ samo o pristanku

Dolazak nosača zrakoplova USS Gerald R. Ford na prvi pogled izgleda kao još jedan spektakl. Međutim, službeno priopćenje kako se radi o pristanku radi opskrbe i popravaka, nakon inicijalnih zahvata u zaljevu Souda na Kreti, pokazuje da je riječ o dubljem logističkom potezu.

Kada ovakva grdosija uplovi u luku, ne radi se samo o jednom plovilu, već o cijeloj borbenoj skupini. Uz sam nosač obično dolazi četiri do šest razarača klase Arleigh Burke, ponekad krstarica, podmornica koja se iz sigurnosnih razloga ne navodi te opskrbni brod. Ukupno je riječ o šest do 10 brodova, 60 do 70 zrakoplova i oko 7000 pripadnika posade. Može se očekivati da će nosač u splitskoj luci ostati barem jedan do dva tjedna.

Od simbolike do rutine

Prvi zabilježeni posjet američke ratne mornarice suvremenoj Hrvatskoj dogodio se 2000. godine kada USS Cape St. George dolazi u Rijeku. Iste godine zabilježen je i dolazak amfibijske skupine više brodova, kao i posjet USS Mount Whitney Splitu 2008.

Nakon ulaska u NATO, a posebice nakon dolaska USS Roosevelta u Split, počinju učestaliji dolasci zapovjednog broda Mount Whitney, kao i remontne aktivnosti na istočnom Jadranu, primjerice u riječkom brodogradilištu Viktor Lenac. Nakon 2020. godine dolazi do višestrukih posjeta Rijeci i Splitu, uključujući nosače zrakoplova poput Geralda R. Forda. Procjenjuje se da je od 2000. do danas u hrvatske luke uplovilo između 80 i 150 američkih ratnih brodova.

Zašto baš Hrvatska

Razlozi su prije svega geografski. Jadran predstavlja sigurnu dubinsku pozadinu Sredozemlja – dovoljno udaljen od glavnih sukoba, a istodobno blizu operativnih zona. Hrvatska se pritom percipira kao stabilan saveznik unutar NATO-a, bez strateških nejasnoća u odnosima prema Kini ili Rusiji. Dodatno, domaća brodogradilišta imaju iskustva u održavanju i popravcima NATO-ovih plovila.

Rat u Ukrajini promijenio je pomorsku arhitekturu Europe. Iako je riječ primarno o kopnenom sukobu, Savez je morao povećati prisutnost na južnom krilu. Jadran u tom kontekstu ima dvostruku ulogu: kao logistička alternativa crnomorskim lukama i kao sigurna baza za operacije prema istoku.

S početkom napada Izraela i Sjedinjenih Država na Iran, Sredozemlje dodatno dobiva na važnosti kao tranzitni prostor. Američka Šesta flota treba fleksibilne logističke točke, a Jadran se nameće kao sigurna zona izvan neposredne crte potencijalnog sukoba.

Povijesne veze s Amerikancima

Američka vojna prisutnost na Jadranu nije novost. Već tijekom Prvog svjetskog rata Amerikanci su pružali podršku saveznicima protiv austrougarske mornarice, a nakon rata bili su stacionirani na istočnoj obali Jadrana.

U razdoblju od 1918. do 1921. američka mornarica bila je prisutna kako bi osigurala stabilnost i spriječila talijanske teritorijalne pretenzije. Split je tada obilježio admiral Philip Andrews, kasnije proglašen počasnim građaninom grada.

U Drugom svjetskom ratu američka prisutnost bila je ponajprije zračna. Bombardiranja obale, osobito Zadra, ostavila su teške posljedice, dok je otok Vis služio kao logistička baza za savezničke operacije i kontakt s partizanima.

Što to znači za Hrvatsku

Split i Rijeka danas više nisu samo prometne točke, nego logistička čvorišta i remontni centri NATO-a. To donosi potencijalna ulaganja, tehnološki prijenos i gospodarske koristi kroz opskrbu i usluge.

Istodobno, povećava se i geopolitička izloženost. Hrvatska postaje dio šire sigurnosne arhitekture i potencijalni cilj u slučaju eskalacije sukoba. NATO ovakvim rasporedom šalje poruku o kontroli istočnog Sredozemlja i sposobnosti brzog premještanja snaga.

Riječ je o procesu koji nije neutralan. Suradnja sa Sjedinjenim Državama donosi sigurnost, ali i određenu ovisnost. Jadran pritom više nije periferija, nego operativna dubina – logistički koridor i rezervna baza u svijetu u kojem se konvencionalni ratovi vraćaju na veliku scenu.

Hrvatska se u takvom okruženju više ne može skrivati iza geografije – upravo ju je geografija dovela u središte geopolitičke igre.