Pukla je ljubav između predsjednika Trumpa te tehnološkog magnata i gurua Muska. Reklo bi se, očekivano. Musk je imao neobičnu ulogu privremenog karaktera, plešući po rubu onoga što bi trebala biti dužnosnička pozicija podložna potvrdi i provjeri Senata. Prevagnulo je to da je raslo nezadovoljstvo vodstva Republikanske stranke te sve snažniji dojam da se poduzetnik izvan politike (Musk) previše petlja u posao poduzetniku u politici (Trump).

Pored toga, njegove mjere rezanja navodno ili stvarno rasipnih, nepotrebnih ili štetnih vladinih programa, potpora ili agencija izazvale su bijes mnogih biračkih skupina, uključujući ratne veterane, a ekonomisti nisu složni oko toga je li time doista stabiliziran savezni proračun te je li Amerika zbilja nakon toga jača i više tržišno orijentirana.

Vrhunac sukoba predsjednika i tehnološkog inovatora su Trumpove izjave da bi Muskove kompanije propale bez državnih subvencija (kako onih federalne vlade, tako pojedinih saveznih država) te da bi se on u tom slučaju morao vratiti u Južnu Afriku.

Dio medija to je pogrešno protumačio kao poziv na deportaciju, no u tome nema nikakve pravne osnove jer je Musk odavno naturaliziran, a argumentacija kritike temeljila se isključivo na onome što je i inače srž Trumpova razmišljanja o politici i ekonomiji – tvrdnji da je neki pojedinac ili firma 'nezahvalan' te da ovisi o 'dobroj volji' Amerike koja se 'pretjerano da iskorištavati', a pritom nedovoljno toga 'dobiva zauzvrat'.

Kako pristupa NATO-u, kako kreira carinsku politiku, tako je sada navalio i na svojeg, čini se, bivšeg prijatelja. Muskove kompanije su kroz godine doista primile preko 38 milijardi dolara različitih oblika subvencija te su neke od tih potpora pomogle u ranim fazama razvoja pojedinih kompanija i proizvoda. Subvencije za vozila na električni pogon i ugovor s obrambenom i svemirskom industrijom (NASA) svakako značajno utječu na profitabilnost Muskova poslovnog carstva, no posve je pretjerano govoriti da bi on propao bez njih, pogotovo sada kada su njegove firme toliko narasle da bi mogle nastaviti poslovati i bez izdašne državne potpore.

Labava stranačka struktura

Musk je na razlaz s Trumpom reagirao najavom osnivanja nove političke stranke, a ona bi se trebala jednostavno zvati America Party.

Premda su ranije njegova miješanja u politički proces imala dobar utjecaj na vidljivost i prestiž njegovih kompanija, vrijednost Teslinih dionica pala je nakon što je najavljeno osnivanje nove stranke. Musk je u međuvremenu opovrgnuo glasine da je ona doista osnovana. No na stranicama američkog saveznog izbornog povjerenstva pojavila se objava zahtjeva za registraciju The America Party, a u njemu se kao blagajnik navodi Vaibhav Taneja, glavni financijski direktor (CFO) kompanije Tesla, te kao kontaktni e-mail ElonMusk.TAP@proton.me. Budući da je američka demokracija starija od masovne političke participacije i nastanka političkih opcija te zbog izrazito decentralizirane naravi države, američke su političke stranke vrlo labave organizacije, za razliku od njihovih europskih parnjaka.

Članom se postaje jednostavnom registracijom koja, ovisno o saveznoj državi, omogućava sudjelovanje na nekom od tipova predizbora, a članstvo ne pretpostavlja plaćanje članarine ni odlaske na redovite sastanke temeljnog stranačkog ogranka. Nije neuobičajeno to da poslovni ljudi financiraju kampanje pojedinačnih kandidata iz različitih stranaka, niti to da netko više puta promijeni svoju afilijaciju (primjerice, registrirani demokrat postane neovisni te potom registrirani republikanac i obratno). Tako je i Trump dio svojeg života, od 2001. do 2009. godine, bio registrirani demokrat.

U Americi ustvari ne postoji nacionalna registracija stranke, već svaka savezna država sama određuje pravila, a sama činjenica da neka stranka postoji još ne znači da će ona automatski moći istaknuti kandidate na izborima, već će sve one koje nisu etablirane, tj. demokrati i republikanci, morati skupljati potpise za svoje kandidate te zadovoljiti niz pravnih i financijskih preduvjeta da bi se imena njihovih uzdanica našla na glasačkim listićima. U nekim saveznim državama, poput Georgie, izrazito je teško pristupiti glasačkom listiću. Naime, da bi se ime nekog kandidata manje stranke našlo na listiću, potrebno je skupiti broj potpisa koji iznosi pet posto svih registriranih birača u kongresnom okrugu u kojemu se kandidat želi natjecati za Zastupnički dom.

Da bi neki kandidat koji nije iz etablirane stranke sudjelovao na predsjedničkim izborima u svim saveznim državama, mora potrošiti više milijuna dolara na razne troškove podnošenja službene dokumentacije, prikupljanja potpisa i registriranja službenog stožera s plaćenim osobljem.

Novac i politika

Zbog toga što se radi o ogromnoj zemlji s fragmentiranim medijskim tržištem te 210 zasebnih medijskih područja, u kojima je potrebno dobiti koncesiju da bi se emitiralo radijski i televizijski sadržaj, to znači da izborne kampanje djeluju u uvjetima u kojima moraju uložiti značajna sredstva kako bi njihovi kandidati bili prisutni u cijeloj zemlji. Usprkos ulozi društvenih mreža, tradicionalne kampanje putem plaćenih televizijskih oglasa i dalje igraju veliku, pa i presudnu ulogu.

Pored toga, postoje različiti načini financiranja samih kampanja. Osim što sami kandidati i njihove stranke prikupljaju novac za kampanju, postoje i odbori za političko djelovanje (PACs), a oni prikupljaju sredstva za razne aspekte kampanje nekog kandidata. Za ovakve oblike financiranja postoje financijska ograničenja. Međutim, nakon ključne presude Vrhovnog suda 2010. godine u predmetu Citizens United vs. Savezno izborno povjerenstvo (FEC), otvoren je put za posebne odobre za političko djelovanje (SuperPACs) i neprofitne organizacije koje ne mogu izravno financirati kandidate, no nemaju limite za pojedinačne donacije u kampanji. Oni mogu financirati medijske sadržaje koji idu u korist pojedinih kandidata te pritom beskonačno mnogo potrošiti jer je navedeni sudski slučaj pravnim osobama priznao pravo na slobodu govora jednako kao i fizičkim osobama te je pravo na financiranje političkih ciljeva izjednačio sa slobodom govora, odnosno izražavanja.

U slučaju neprofitnih organizacija problem je i to što je često moguće prikriti imena pojedinačnih donatora, a to dovodi do toga da je financiranje kampanja netransparentno te bogati pojedinci mogu imati presudan utjecaj na tijek kampanje i ishod izbora. U takvim uvjetima najava najbogatijeg ili barem jednog od najbogatijih ljudi na svijetu da namjerava osnovati političku stranku teško može ikoga ostaviti ravnodušnim. Pa ipak, uzme li se u obzir to da su i on i njegov bivši prijatelj, američki predsjednik, nemali broj puta imali bombastične izjave u javnosti, nakon kojih naposljetku ipak nisu uslijedili konkretni potezi, razumljivo je i to da će mnogi odmahnuti rukom na priču o America Party ili The America Party, kako god se već nova stranačka organizacija na kraju zvala.

Urušavanje dvostranačja?

Sjedinjene Države može se s pravom smatrati jednom od posljednjih utvrda klasičnog dvostranačja.

Premda postoji tucet manjih stranaka koje se pojavljuju barem na nekoj od mnogobrojnih izbornih razina u Americi, demokrati i republikanci redom osvajaju sve mandate u oba doma Kongresa, izuzev dvojice neovisnih senatora (Bernie Sanders i Angus King), no oni sjede u senatorskom klubu demokrata, a jedan od njih (Sanders) bio je i u utrci za demokratskog predsjedničkog kandidata.

Pa ipak, Musk je možda doista nanjušio nišu koja se otvara. Naime padom povjerenja u etablirane političare i rastom nezadovoljstva birača i pristaša na terenu izbornom ponudom, raste i vjerojatnost da će doći do stanovitog preslagivanja i nagrizanja dvostranačja. Kanada i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje također koriste sustav relativne većine za izbor svojih zastupnika, odavno nisu (klasični) dvostranački sustavi. To je isprva bilo posljedica postojanja etnoregionalističkih zahtjeva za autonomijom i neovisnošću, odnosno ujedinjenjem u Québecu, Sjevernoj Irskoj, Walesu i Škotskoj.

No danas, pored dvije glavne stranke u Kanadi, liberala i konzervativaca, sve više jača i socijaldemokratski orijentirana Nova demokratska stranka, a u Ujedinjenom Kraljevstvu, pored laburista i konzervativaca te značajno manjih liberalnih demokrata, svoj veliki uspon doživljava Reformska stranka, nastala iz nekadašnjeg UKIP-a te pokreta za Brexit. Mnogi demokrati su razočarani erom Bidena i Harris te priželjkuju ljevije kandidate, poput Sandersa i Ocasio-Cortez. Nasuprot tome, među republikancima i dalje postoji jaz između Trumpove struje i republikanskog establišmenta. Sve ovo govori u prilog mogućnosti da se na idućim izborima pojavi dio kandidata koji će možda nastupati iz neke druge, alternativne pozicije.

Međutim vrlo vjerojatno niti ti kandidati neće odustati od službenih etiketa demokrata i republikanaca upravo zbog kompliciranog postupka validacije kandidature u ime malih stranaka. Pa ipak, Musk svoj politički utjecaj može testirati, osnovao stranku ili ne, na način da na međuizborima u jesen iduće godine, na kojima će demokrati pokušati osporiti republikansku većinu u oba doma Kongresa te time oduzeti Trumpovoj administraciji manevarski prostor, ciljano financijski podupire i na Twitteru/X-u promiče samo one kandidate za koje procijeni da bi bili prijemčivi za njegovu političku priču.