Svake godine, jedna ili više kolona. Svake godine, osobna sjećanja isprepleću se s aktualnim političkim prijeporima. Svake godine otkrije se još djelić nebrojenih sudbina stradalih, svake godine upućuje se apel počiniteljima i njihovim lokalnim sredinama da progovore i tako pruže utjehu živima. Svake godine raspravlja se o tome tko je koga ostavio na cjedilu, tko je koju donio krivu zapovijed, tko bi trebao predvoditi kolonu, a tko ne bi trebao bacati vijenac.

Što je Vukovar danas, između sjećanja i povijesti i gdje se nalazimo kao društvo u mozaiku komemorativnih praksi koje oblikuju europsku kulturu sjećanja?

Priča o dva grada

Simbolički hod kroz godinu u Hrvatskoj, povezan sa sjećanjem, uspomenom i obilježavanjem Domovinskoga rata ima dvije točke vrhunca – točku slavne i sretne pobjede koja se obilježava u kolovozu u Kninu te točku bolne i poražene žrtve koja se obilježava u studenome u Vukovaru. Jedna simbolizira kraj rata i trenutak vojne, političke i cjelokupne društvene snage. Drugi simbolički, poput Vodotornja koji se prometnuo u predložak za nebrojene lampione koji se pale ovih dana, predstavlja sve strahote stradanja s početka rata sublimirane u jednoj točki.

Simbolička izgradnja nacije

Svaka država gradi svoj temeljni identitet na određenome simboličkom početku – trenutku koji nadilazi granice povijesnoga vremena i postaje narativ o vlastitom utemeljenju. To je često događaj obilježen ratom, žrtvom, pobunom ili otporom, oko kojega se okuplja politička zajednica, pripovijedajući sebi priču o vlastitoj sudbini utemeljenoj na zajedničkim institucijama i/ili vrijednostima.

Primjeri poput Bostonske čajanke – uvoda u Američki rat za neovisnost – ili juriša pariške mase na bastiljsku tamnicu, koji je pokrenuo Francusku revoluciju, pokazuju kako dramatični događaji postaju temeljni obrasci kolektivnog pamćenja. Mnoge su se bitke, neovisno o njihovome stvarnom ishodu, urezale toliko duboko u povijesnu svijest naroda da služe kao trajni identitetski orijentiri, bez obzira što odavno nema živih svjedoka ili se pak oni ubrajaju tek u rijetke vremešne pojedince. U to se ubrajaju i bitka na Kosovu polju iz 1389. godine i opsada Staljingrada od 1942. do 1943. godine.

Povijest i sjećanje

Francuski povjesničar Pierre Nora uočio je važnu razliku između povijesti i sjećanja: povijest je apstraktna, strukturirana i odmaknuta, dok je sjećanje osobno, živo i spontano. Svakoga studenog, u gradu na ušću Vuke u Dunav, ta se dva sloja stapaju. Kroz službenu, institucionaliziranu povijest prošlost se učvršćuje, oblikuje u spomenik i dobiva presudnu ulogu u definiranju identiteta zajednice. Tako Vukovar postaje i ostaje simbol – simbol stradanja i nezamislive brutalnosti, ali istodobno i simbol ustrajnosti, solidarnosti i otpora koji su rezultirali pobjedom, mirom i obnovom. Sve nijanse te stvarnosti pretočene su u znakove i simbole – Vodotoranj, križ na Ovčari, krug bolnice, golubica, kolone izbjeglica s vrećicama u rukama. No uz tu „uklesanu“ prošlost, paralelno postoji i osobna memorija živih svjedoka: branitelja, civila, logoraša, prognanika i svih onih koji i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.

U slučaju Vukovara, povijest i sjećanje često ostaju u napetom odnosu, ponekad i na rubu međusobnog nerazumijevanja. Ljudi koji nose osobno iskustvo stradanja strahuju da bi njihova bol mogla pasti u sjenu, smatraju da šira zajednica ne razumije u potpunosti njihove patnje i traume. Dodatno, otvorene rane rata – od sporog, često neizvjesnog procesuiranja ratnih zločina do dugotrajnog traganja za nestalima – potiču najizraženije zagovornike trajnog pamćenja da odbacuju distanciranu, „neutralnu“ povijesnu naraciju i traže odlučniju političku akciju mimo postojećih institucija liberalne demokracije. Vođeni osjećajem nepravde i zanemarenosti, poneki idu tako daleko da zagovaraju ograničavanje Ustavom zajamčenih prava, šire nepovjerenje u državne institucije i otvoreno govore o tome da bi pravdu mogli preuzeti u vlastite ruke ako trenutni sustav ne ponudi zadovoljavajuće odgovore u dogledno vrijeme. Nažalost, takvim razmišljanjem i takvim ponašanjem upravo daju doprinos podrivanju ustavnoga okvir države za koju su se borili oni ili njihovi očevi.

Komemoracija koja ne može bez dnevne politike

Osim toga, svake godine komemoracija u Vukovaru, čija je uloga dvostruka – odavanje počasti poginulima, stradalima i nestalima, što je svojevrsna civilna paralela Dušnom danu, ali i obilježavanje nacionalnog sjećanja na žrtvu Domovinskoga rata u cjelini – sve češće biva opterećena dnevnom politikom. Taj dan koji bi trebao biti posvećen zajedništvu i tihoj kontemplaciji, pretvara se u pozornicu za političku mobilizaciju pristaša, ocrnjivanje protivnika i unutarnje stranačke obračune. Baš kao kod nekih drugih komemoracija vezanih uz Drugi svjetski rat i poraće, svjedočimo često glasnim raspravama o tome tko „smije“ hodati u Koloni sjećanja, tko je dobrodošao, a tko nepoželjan u Vukovaru, kome se plješće, a kome demonstrativno okreću leđa te tko se samoproglašava mjerilom nečijeg domoljublja.

Tome se pridružuju i vječne teorije zavjere, koje uoči 18. studenoga postaju glasnije: razmatra se tko je navodno izdao, a tko prodao grad; zašto proboji nisu uspjeli; tko je surađivao s neprijateljskim službama, a tko je samo kukavički iznevjerio očekivanja. Sve to stvara gustu maglu sumnji iz koje se rijetko rađa prava spoznaja – a često samo novi razdor.

Budućnost kulture sjećanja

Zapadna Europa poznaje različite modele kulture sjećanja, od kojih niti jedan nije izravno primjenjiv na hrvatski slučaj, no nije ih na odmet spomenuti razumijevanja radi, kako bi se shvatilo da hrvatske dvojbe oko prošlosti nisu toliko singularne kako se na prvu može činiti.

U modelu združenog sjećanja, vidimo kako Britanci i Francuzi, svatko uz svoj cvijetak obilježja, prvi uz crveni mak, drugi uz plavi različak, zajedno obilježavaju kraj Prvoga (11. studenoga) i Drugoga (8. svibnja) svjetskog rata. Bez puno govora o sadašnjosti, odaju počast prošlosti uz nadu – „ne ponovilo se“.

Španjolci su godinama bili okrenuti šutnji (držeći se nečega što se neformalno naziva Pacto del olvido, odnosno „dogovor o zaboravu“) i zaboravu oko svojega krvavog građanskog rata. Posljednjih godina su i oni počeli „kopati po grobovima“, a njihov model Dana oružanih snaga (subota najbliža 30. svibnja) na kojemu se odaje počast svim vojnim formacijama iz građanskoga rata, bio je predložak za razmatranja o famoznom „miješanju kostiju“ u pokušaju da se komemorativni nadiđe paralelno sjećanje „crvenih“ i „crnih“ iz 1941. godine.

U susjednoj Italiji kultura sjećanja ima svoje lice, 25. travnja koji obilježava Dan oslobođenja (od fašizma), ali i svoje naličje u zaleđu Trsta, u Bazovici, gdje se 10. ožujka obilježava Dan sjećanja (na žrtve fojbi). Odlasci političara iz Rima u Bazovicu redovito dižu kosu na glavu slovenskom i hrvatskom političkom vrhu, a talijanski članovi vlade razvlače se u „špagu“ između obilježavanja dvaju aspekata sjećanja na isti rat.

U Njemačkoj je zbog opsežnog i dugog procesa denacifikacije kultura sjećanja postala središnji dio političke kulture. Tamo se dvije nedjelje prije prve adventske nedjelje (što je bilo ovoga vikenda) održava Dan nacionalnog žalovanja, kada se prisjeća svih poginulih u svim ratovima sa svih strana, ali posebice njemačkih vojnika. To je službeni okvir unutar kojega se i djeca i unuci poginulih pripadnika Wehrmachta uklapaju u društveno prihvatljiv način komemoriranja. Istodobno postoje i 27. siječnja, Dan sjećanja na žrtve nacionalsocijalizma kao središnji dan sjećanja na uništene u Holokaustu, ali i 20. lipnja, Spomendan za žrtve bijega i progona, uveden 2015. godine. Potonji dan služi komemoriranju protjeranih podunavskih Švaba i drugih njemačkih zajednica od Tallinna do Kočevja.

Gdje je hrvatska kultura sjećanja u budućnosti?

Jasno je da će sjećanje uvijek imati prednost pred povijesnom distancom – rat za one koji nose žive rane memorije ne može završiti dok se sudbine nestalih ne razjasne, a počinitelji zločina ne odgovaraju pred pravdom. Ipak, koliko god pravda dolazila sporo, ona ostaje dostižna; posezanje za osvetom mimo institucija ustvari duboko šteti državi u ime koje su branitelji sa Sajmišta žrtvovali svoje živote.

Povijest često pretvara žive uspomene u statične simbole – spomenike koji su svedeni na znak, lišeni punine autentične patnje i iskustva. Ali povijest je i „učiteljica života“, kako je pisao Ciceron.

Ako je Vukovar grad-simbol, kamen-temeljac identiteta suvremene Hrvatske, koje poruke i vrijednosti iz te priče bismo trebali prenijeti onima koji nemaju izravno sjećanje na jesen 1991.?

Tu govorimo o hrabrosti i nepokolebljivom otporu pred silama koje su se činile nesavladivima. O solidarnosti i požrtvovnosti mladića iz svih krajeva Hrvatske, koji su se zaputili braniti grad koji možda nikada prije nisu ni posjetili. O suosjećanju obitelji i skrbnika koje su širom otvorile vrata i srce djeci u zbjegu – malim Vukovarcima prije pada grada i poslije, u progonstvu. O predanosti ratnih izvjestitelja i radijskih voditelja, koji su u najcrnjim trenucima održavali glas razuma i tračak nade. O liječnicima i medicinskom osoblju vukovarske bolnice, junacima u gotovo nemogućim uvjetima, koji su do kraja ostali vjerni Hipokratovoj zakletvi.

To su vrijednosti republikanskog duha u onome izvornom, antičkom smislu: briga za zajednicu, za opće dobro, za bližnjega; stavljanje interesa zajednice iznad vlastitog, nesebična pomoć, uspravno držanje pred zlom te ustrajnost i kad prijeti najgore.

Uspijemo li te vrijednosti prenijeti novim naraštajima, mogli bismo postati društvo u kojem mladi ne odlaze s gorčinom u tuđinu, u kojem djeca s radošću uče, a građani ne gledaju s nepovjerenjem prema institucijama koje bi im trebale služiti.

Upravo te vrline mogu nas voditi prema potpunom suočavanju s naslijeđenim pitanjima iz rata – uz jasnu razliku između posla povjesničara ili politologa te odgovornosti sudova i istražnih tijela. Međutim, na kraju, ostaje ona jednostavna pouka i poruka: samo istina oslobađa. Samo ona može pružiti stvaran mir koji nam treba za bolju budućnost.