Europski dio NATO-a ustvari već sada dosta daje za tu svrhu te po izdvajanjima i broju aktivnog vojnog osoblja može parirati Rusiji. NATO-ov sastanak na vrhu i Trumpov pritisak doveli su do novog dogovora o povećanju izdvajanja za obranu na čak pet posto BDP-a, no dio država članica ima visoke javne deficite (primjerice, Italija) te smatraju da neće nužno moći pratiti taj tempo. Od predviđenih pet posto, 3,5 posto BDP-a odnosit će se za vojne namjene, a preostalih 1,5 posto za troškove povezane s obranom i sigurnošću u širem smislu.

Trenutno čak osam od 31 članice NATO-a ne izdvaja ni do sada propisanih dva posto, a među njima je i Hrvatska. Od članica Saveza koje to ne čine dovoljno (sve vrijednosti su iz 2024. godine), Hrvatska je sa svojih 1,8 posto najbliža do sada važećim ciljnim vrijednostima. Portugal je na 1,6, a Italija na 1,5 posto. Kanada, jedina neeuropska članica Saveza uz Sjedinjene Države, izdvaja 1,4 posto, a najmanje to čine Slovenija, Luksemburg, Belgija i Španjolska, po 1,3 posto. Očekivano, najviše za obranu daju zemlje najbliže Rusiji – Poljska je na 4,1, Estonija na 3,4, Latvija na 3,2 te Litva na 2,9 posto. Poseban slučaj predstavlja Grčka s 3,1 posto. Inače, već desetljećima se ta zemlja naoružava da bi odvratila pretenzije susjedne Turske, premda su obje zemlje u NATO-u te su primljene i u Savez kako bi se osiguralo južni Mediteran od sovjetskog utjecaja za vrijeme Hladnoga rata, ali i spriječilo grčko-turski sukob.

Skup sport

Povećanje izdvajanja za obranu otvorit će žučne javnopolitičke rasprave o tome kome treba uzeti (gdje rezati) da bi se preraspodijelilo sredstva za obranu jer pravila o deficitima (poglavito unutar eurozone) daju jasan i prilično sužen okvir za proračunske troškove.

Međutim samo povećanje izdvajanja za obranu neće učiniti stvarnu kvalitativnu promjenu za Europu i NATO. Općenito govoreći, europska vojna izdvajanja krajnje su neučinkovita. Europljani jako puno troše na osoblje (plaće), a tek manji dio na infrastrukturu, razvoj i opremu. Zbog malih proizvodnih serija (budući da oružane snage pojedinih zemalja malo naručuju, a europsko naoružanje nedovoljno se prodaje u svijetu), europski tenkovi i haubice značajno su skuplji od ruskih i kineskih. Primjerice, najnovija inačica njemačkog tenka Leopard košta oko 29 milijuna eura, što je nekih sedam puta više od cijene ruskog T90 i čak dvanaest puta više nego što treba izdvojiti za kineski tenk Tip 99A. Francuske haubice koštaju barem šest, njemačke 11 milijuna, a ruske i ukrajinske oko dva milijuna eura.

Jedno objedinjavanje proizvodnje može dovesti do pada cijena proizvodnje ključne vojne mehanizacije te time omogućiti stvarni skok u vojnoj moći Europe.

Uspješan predložak

Dobar predložak za koordinaciju i integraciju europske vojne industrije predstavlja Airbus, odnosno multinacionalna tvrtka Europska aeronautička obrambena i svemirska kompanija (EADS), nastala spajanjem francuskih, njemačkih i španjolskih firmi. Osim poznatih putničkih aviona, Airbus proizvodi civilne te vojne helikoptere, kao i zrakoplove za raznovrsne namjene. Najpoznatiji su borbeni helikopter Eurocopter Tiger te transportni zrakoplov A400 Atlas. Airbus je i tvrtka majka za proizvođača višenamjenskih borbenih zrakoplova Panavia Tornado.

Tko bi se borio za plavu zastavu i zvjezdice?

Čak i uz više nego udvostručena izdvajanja za obranu i možebitnu integraciju vojne industrije na Starom kontinentu, postavlja se temeljno pitanje - tko će biti spreman doista braniti plavu zastavu i zvjezdice, odnosno plavu zastavu i kompas. Trenutno vojni rok postoji u Austriji (neutralna), Danskoj, Estoniji, Finskoj, Grčkoj, Latviji, Litvi te Švedskoj, a Hrvatska je u procesu vraćanja izrazito kratkog osnovnog vojnog osposobljavanja. U mnogim zemljama koje su ga ukinule vode se rasprave o njegovu ponovnom uvođenju. U Danskoj će odnedavno i žene morati služiti vojni rok od jedanaest mjeseci, a koja će ga mlada Dankinja morati odslužiti, određivat će se ždrijebom, tj. lutrijom. Švedska je također proširila služenje vojnog roka na žene.

Ako cijeli europski dio Saveza uspije vratiti vojni rok te ga primijeniti i na djevojke i na mladiće, ostaje i dalje pitanje primjene pravila o prizivu savjesti, balansiranja između borbenog i neborbenog (civilna zaštita i spašavanje) načina služenja vojnog roka, ali i pitanje demografije. Naime Europa stari te će buduća vojna spremnost ipak ponajviše ovisiti o raspoloživosti mladih muškaraca (od 18 do 30 godina) u općoj populaciji.

Dok ne riješi taj gorući problem, Europa neće doista biti sigurna, bez obzira na to koliko izdvajala za obranu.