Naime nit vodilja svakih pregovora, dogovora, javnih i tajnih planova ove administracije u Washingtonu jest ta da je trgovinskim sporazumima (uz carine kao sredstvo pritiska i ucjene), ali ne i slobodnom trgovinom, moguće razriješiti sve oružane sukobe. Dakako, to uključuje i pristup koji odustaje od širenja vrijednosti (liberalne demokracije) diplomatskim (ili oružanim putem), već je spreman 'loptati se' s bilo kojim sugovornikom koji pokaže inicijativu za zadovoljenjem onoga što se kao američki interes stavi na stol.

Trumpovoj administraciji vjetar u leđa za ovakva razmišljanja dao je nedavni mirovni plan za Gazu, potpisan dva dana nakon druge obljetnice napada 7. listopada te podržan u Vijeću sigurnosti 17. ovoga mjeseca. Iako je taj plan stvorio podlogu za vrlo krhak mir, ustvari je bio 'lagan' za provođenje u djelo jer su se Izrael i Hamas ionako vratili na status quo ante, bez obzira na to što je nakon dvije godine ratovanja Hamas (uz Hezbolah) vojno desetkovan, a palestinska stvar dobila je diljem svijeta razumijevanje i podršku kao nikada do sada.

Premda se gradi kao da uvijek preferira pregovore koji će svakoj strani dati 'nešto opipljivo' i stvoriti preduvjete za 'procvat biznisa', pristup američkog predsjednika istovremeno uključuje prijetnje oružanim intervencijama ili hod po rubu otvorenog sukoba.

Takvim situacijama možemo svjedočiti u Latinskoj Americi, u američkom susjedstvu, koje je pod ovom administracijom simbolički preoblikovano u ekskluzivnu zonu interesa u kojoj veći partner igra ulogu (benevolentnog) hegemona i priječi druge velesile da se razmašu svojom prisutnošću. U sjeni rata u Ukrajini i 'smirivanja stanja' u Pojasu Gaze, valja se vojna intervencija u Venezueli, gdje je u prvi plan isplivao Kartel sunaca (Cartel de los Soles), narkokartel kojim upravljaju ključni ljudi iz oružanih snaga i obavještajne zajednice iz te zemlje. Amerikanci na njegovu čelu vide glavom i bradom predsjednika Madura (kojeg se optužuje da je pokrao izbore) te ustvari označavaju Venezuelu zemljom kojom vlada kartel izjednačen s terorističkom organizacijom.

Okvir za neuspjeh

Na tragu 'uspjeha' na Bliskom istoku, Washington je, po n-ti put, prionuo poslu sastavljanja okvira za primirje u Ukrajini. Sastavljen je plan od 28 točaka koje su uvelike išle prema tome da se zadovolje ruski apetiti i strahovi, a Ukrajinu stavi pred gotov čin, tako da za vrlo labav zalog buduće pomoći i sigurnosnih jamstava mora odustati od nacionalnog suvereniteta.

Plan predviđa da će američki i europski saveznici poduzeti mjere obnove sigurnosti u slučaju ponovnog značajnog i dugotrajnog ruskog oružanog napada (što god to značilo), no ne daje jasna jamstva da će zapadne snage izravno intervenirati. Glavni trn u oku Zelenskom je pretpostavka da će se Ukrajina morati odreći Krima i cijelih regija Luhansk i Doneck, premda ukrajinske snage kontroliraju trećinu potonje pokrajine. Pored toga bi sadašnja bojišnica u pokrajinama Herson i Zaporižja postala linija razgraničenja, a ukrajinske oružane snage bile bi skresane na 600.000 sa sadašnjih 880.000.

Dio zamrznutih ruskih sredstava iskoristio bi se za financiranje obnove Ukrajine, bile bi ukinute sankcije Moskvi, a uslijedio bi niz izravnih dugoročnih ekonomskih sporazuma Bijele kuće i Kremlja. Osim teritorijalnih ustupaka, Kijevu je potpuno neprihvatljiva bila i odredba da je članstvo u NATO-u zabranjeno te da se dopušta tek pristupanje EU-u. Pored toga, nalaže se održavanje (zbog rata već odgođenih) izbora u roku od 100 dana.

Plan uključuje i jamstvo da se NATO neće širiti dalje na istok, da neće imati trupe na ukrajinskom tlu, no da će europski borbeni lovci biti stacionirani u Poljskoj. Sigurnosna jamstva pretpostavljaju da Moskva neće napadati Ukrajinu ni neku drugu susjednu zemlju, niti da će Ukrajinci lansirati rakete na Rusiju. Također, na tragu Trumpove trgovinske politike, uz pomoć Svjetske banke, organizirala bi se sveobuhvatna obnova Ukrajine, a istodobno bi se Rusiju ponovno integriralo u svjetsko gospodarstvo te pozvalo Moskvu da se opet pridruži skupini G8.

Plan su navodno osmislili Trumpov pregovarač Steve Witkoff (poznati investitor u nekretninskom sektoru, posebni izaslanik za mirovne misije i posebni izaslanik za Bliski istok), predsjednikov zet Jared Kushner i Kiril Dmitrijev, glavni direktor državnog Ruskog fonda za izravna ulaganja (RDIF). Međutim ključna osoba za mirovne pregovore, ispostavio se, ustvari je Daniel P. Driscoll, glavni tajnik za oružane snage u Ministarstvu obrane (odnedavno preimenovano u Ministarstvo rata) i prijatelj iz studentskih dana na Yaleu potpredsjednika J.D.-ja Vancea. Premda je Vance isprva bio izrazito oštar prema Ukrajincima, upravo je Driscoll dao doprinos revidiranom planu koji je podcrtao važnost poštivanja ukrajinske suverenosti.

Europska špaga

Revidirani plan odustao je od najgorih točaka po Ukrajinu, kao što su traženje da prihvati teritorijalne ustupke i zabranu članstva u NATO-u (i općenito, daljnjeg širenja Saveza), čime su Driscoll i suradnici pristali na opetovane zahtjeve europskih saveznika. Europski protuprijedlog, koji su Amerikanci uvelike prihvatili, predviđao je i ograničenje broja trupa u mirnodopskom razdoblju na 800.000, kao i formulaciju da bi pristupanje Ukrajine NATO-u podrazumijevalo suglasnost svih članica Saveza, što trenutno nije slučaj.

Jedna od točaka u kojoj su Europljani pokazali spremnosti dati 'mrkvu' Kremlju jest točka 19. prijedloga, prema kojoj bi Ukrajina i Rusija napola dijelile struju proizvedenu u nuklearki u Zaporižji. Također je važna 20. točka prijedloga, prema kojoj bi Ukrajina trebala implementirati standarde EU-a u pogledu zaštite vjerskih i jezičnih prava manjina. Na tom tragu Zelenski je jučer zahvalio nizu europskih čelnika, uključujući hrvatskog premijera.

Međutim ovakav protuprijedlog i američki revidirani plan, očekivano, nisu naišli na razumijevanje u Moskvi. Pored toga, europski saveznici razvučeni su u špagu između jasnih želja da zaštite ukrajinski suverenitet i nadoknade smanjenje intenziteta američke vojne pomoći (izostanak vojne i obavještajne pomoći, kao i ulaganja u obnovu zemlje) te sirenskog zova jeftinog ruskog plina i nafte, kao i nemogućnosti postizanja suglasja oko korištenja zamrznutih ruskih financijskih sredstava u inozemstvu.

Dok dio posrtanja oko pitanja 140 milijardi eura smrznutih sredstava leži u pravnom oprezu oko mogućih tužbi, kao glavni kočničar pokazao se belgijski premijer Bart De Wever. On je opetovano ustvrdio da je njegovoj zemlji, inače domaćinu središnjih europskih i atlantskih institucija, neprihvatljivo rupu u ukrajinskom proračunu krpati zajmom temeljenim na zamrznutim ruskim sredstvima jer se glavnina tih sredstava nalazi u Euroclearu, klirinškom društvu sa sjedištem u Bruxellesu. Premda su Belgijanci jedni od najglasnijih podupiratelja ukrajinskih ratnih napora, u ovom slučaju su se pokazali spremni nacionalne interese te bojazni od financijskih i pravnih reperkusija na svom financijskom tržištu staviti jasno ispred zajedničke euroatlantske priče.

Purica u blatu

Pritisak raste na sve strane uključene u pregovarački proces jer je Trump naložio da se sporazum ima potpisati prije četvrtka, kada Amerikanci obilježavaju Dan zahvalnosti, a on u svojoj podlozi ima povijesnu pripovijetku o miru, slozi i suradnji temeljenoj na zajedničkim interesima uoči proslave žetve 1621. godine, koju su upriličili engleski puritanski kolonisti i Wampanoag, konfederacija plemena govornika algonkijskih jezika. Stoga se povećavaju pritisci Vancea da se barem nešto potpiše, no iluzorno je očekivati da će Moskva staviti potpis na ikakav revidirani plan koji ne propisuje jasno pristanak Kijeva na teritorijalne ustupke (koji idu preko sadašnje bojišnice) te zabranu pristupanja NATO-u i stacioniranja NATO-ovih snaga u Ukrajini.

Za kraj ostaje bolna istina – Rusi će potpisati sporazum koji im daje sve što traže ili sporazuma neće biti sve dok se ratna sreća bitno ne preokrene, a sankcije doista urode plodom. Putinova Rusija poznaje samo rječnik sile te će pristati na ustupke jedino ako se osvjedoči u to da je (američka i europska) sila preokrenula stanje u smrznutom ukrajinskom blatu.